Trstu se "uvijek" nekako prilazilo "odozgo", od Ville Opicine..., a i motivi su bili potpuno drugačiji. Šoping, traperice, Ponte Rosso.
Posjetiti ga bez tog imperativa, neopterećeno, pravi je užitak.
Kad se iz srca Italije ide "doma", već spomenute pinije nasred autostrade signaliziraju: "prošla se Padova, a i Trst je blizu...". I grijeh bi ga bilo preskočiti.
Silne plantaže topola posvuda unaokolo nemoguće je previdjeti. A njihovom ritmu, kad se promatraju u vožnji, teško mogu odoljeti.
Kad se dođe do ovog impozantnog tunela, heh, to je već samo petnaestak minuta od grada i njegove Rive.
Parkiralište na tršćanskoj Rivi dobar je izbor, mislim da je praznicima besplatno, poluprazno... a i sâm grad je na praćkomet.
Pred Lučkom kapetanijom (?) "zaogrće" se statua lika koji je Talijanima pomorski heroj, a nama baš i ne. Imenom Nazario Sauro, kao iredentist je imao neke apetite prema Istri i Dalmaciji pa su ga za vrijeme Prvog svjetskog rata u osujećenom mornaričkom napadu na Rijeku uhvatili, utamničili i napokon objesili u Puli.
Nekako sličan "feeling", vjerojatno, imaju Mađari u Zagrebu kad se nađu pokraj Jelačićevog spomenika na istoimenom trgu.
No da, tu je, na Rivi još i taj neki famozni "Akvarij", ali to će me još pričekati još koju godinu...
Ako uopće.
Iz nekog razloga Trst me bio "oduševio" svojim visokim iscifranim "kandelabrima" i jarbolima zastava. Još kad se vrijeme naglo proljepšalo, a nebo kao pozadina procvjetalo bijelim kumulusima...!
Ne znam zašto sam snimio ovu "običnjaču"! Vjerojatno zato što smo u njoj našli rješenja naših urgencija s mjehurom... Jer, Trst je, barem tada bio, grad bez pravih, svugdje dostupnih javnih WC-a pa se naveliko hodočastilo u kojekakve kafiće i restače.
A kad smo već kod "espressa", dugo mi je trebalo da izbijem iz glave značenje tog "pojma", koji se tamo šezdesetih, kao pomodna novotarija, po birtijama, umjesto "protisnuta" (!), tretirao kao "ekspres" kava.
