Klik - Po Europama

Bečani su svoj, manje od pola stoljeća 'star', park Oberlaa proglasili Kurparkom - parkom izlječenja, lječilištem, welnessom, kako se to voli danas reći. Nimalo pretenciozno. Tko je ikada prošao njime mogao je osjetiti mir i 'dobrotu' kojom njegova priroda uzvraća posjetiteljima. Mene osim bogate flore i 'ptičje faune' skoro najviše fascinira prostrana livada sa slobodno postavljenim i 'pomicljivim' metalnim ležaljkama na kojima su namjernici upravo 'vabljeni' pronaći svoj najbolji položaj, društvo ili samoću, ugodu i opuštanje.

Snimajući 'osobu' kako se stapa s ugodnim pejzažom nisam iz te udaljenosti mogao razaznavati detalje pa mi se tek doma, pregledom snimljenog, potvrdilo da je Beč, kako ga doživljavam, među rijetkim gradovima koje sam posjetio u kojem ljudi, većinom, smiješkom odgovaraju na pozitivan 'kontakt očima', uzvraćaju ljubaznost i civiliziranu reakciju bez kolutanja očima, u kontaktima nisu bijesni i ne reže na nekoga tko ih slika, bez onog paranoičnog: "Hej ti tamo, što slikaš!?"... čime sam nedavno bio počašćen u zagrebačkoj Savskoj Opatovini od nekog "putraša" (s puno "putra na glavi").

A bogme ni bicikli, romobili, peseki, skejtovi ili gitare nisu rijetki suputnici. U javnom transportu Beča to je sve prilično liberalno i ležerno... I (skoro) nitko se ne buni.

S druge strane pak postoje fakat parkovi i javne površine gdje je postavljena zabrana bicikliranja, skejtanja ili dovođenja pasa i to se "neobjašnjivo" poštuje.
Zezam se s tim "neobjašnjivo" jer tko je ikada imao posla s austrijskom policijom (pa i kod "običnog" previda parkirališne zone, he he!) zauvijek zna da s njima nema pogađanja, dogovaranja i pregovaranja...

Rubni dijelovi Beča 'pod brdom' na cijelom sjeverozapadu grada ugodan su niz 'firtlova' za koje ponegdje nije razvidno radi li se o klasnom rezidencijalnom, stambenom području ili su to pak raskošne vikendaške zgrade s često besprijekorno njegovanim okućnicama. Nije rijetkost ni da se brajde s lozom prelijevaju preko ograde na ulicu gdje će, pretpostavljivo, dočekati i berbu (vlasnika, a ne slučajnih/namjernih prolaznika).

Dopala mi se tablica na jednim vrtnim vratima koja nudi dobrodošlicu vlasnice svojoj, očito osamostaljenoj djeci ("Hotel Mama je uvijek otvoren"), na što su joj vjerojatno odgovorili razigranim djetinjim 'bannerom': "Alles Gute"/"Svako dobro".

A da svagdje ima šaljivaca dokazuje i tablica upozorenja za "oštrog psa" na ogradi susjedne parcele, s 'cajhanjem' broja svih onih koje je pas do sada 'sredio': od poštara, provalnika i mačaka do autoguma neželjeno parkiranih automobila.

Konfiguracija terena oko bečke Mariahilfer Straße mjestimično je toliko posebna da su na nekoliko mjesta iskoristili 'silazak' u niže dijelove preko 'raspjevanih' stubištâ ili 'pasaža'... Pa, iako nikad nisam bio u Parizu, nekako me sve to 'podsjeća' na one simpatične silaske s Montmartre-a ovjekovječene brojnim fotkama.

I još kad se na stubama ukazala dama u 'maloj crnoj' haljini, s frizurom 'a la Amelie'... bio sam na tren u tom nedoživljenom Parizu.

I za kraj ovog lajbničkog kratkog serijala jedna 'cveba'. Na brdima na pola puta između jezera i grada po kojima prolaze pješačke, hodočasničke i biciklističke ture uz jednu od tipičnih štajerskih gostionica s 'rustikalnom' ponudom klope i cuge, tik do ceste postavljen je jedan izdvojen stol sa stolcima. Na stolu 'aranžman' s upiknutom tablicom dobrodošlice.

I da dalje ne opisujem sliku koju vidite i sami, na zidu piše, u slobodnom prijevodu:

REZERVIRANO
za planinare, šetače i bicikliste
(Bez obaveze konzumacije!)
Želimo vam još jedan lijep dan

Toliko različito od tobože duhovitih grafita po nekim našim kvartovskim fasadama: 'Dragi gosti, čuvajte kosti'.
Ili pak restoranâ u kojima ne samo da ne možete prisjesti 'samo odmoriti (te) kosti', nego vas i suptilnijim načinima 'prisiljavaju' na 'ozbiljniju' konzumaciju.

Stekao sam dojam da je i naša Sava trenutačno bistrija i plavija od rječice Sulm, a i naš Jarun bistriji i plaviji od ovog jezera. Austrijanci "to ne znaju" pa se time i ne opterećuju, nego svoje vodne resurse, ne samo ovdje, itekako intenzivno koriste na radost rekreativaca, sportaša i izletnika.

Nije bilo teško proniknuti da je pitoreskno i besprijekorno uređeno naselje na suprotnoj obali zapravo bungalow-depandansa obližnjeg "klasičnog" hotela. Među ostalim sadržajima koji se na jezeru inače nude, možda je najpoznatije njihovo državno natjecanje u 'stojećem veslanju na surfing daskama' (SUP - Stand Up Paddle) koje, kao tip rekreacije, u posljednje vrijeme toliko često viđamo i na Jadranu.

Usput sam, u Krumlovu, načuo da se i prije potpadanja grada pod UNESCO-vu "zaštitu" prilično vodilo računa oko očuvanja autohtonih građevina pa je to sada, u ovom turističkom "bombonu od grada", vidljivo na svakom koraku, od viševjekovno slagane kombinacije čak i gotike, raspjevane i oslikane renesanse pa do baroka...

Nisam baš zagledavao, ali skoro je nemoguće usred stare jezgre naletiti na neku interpolaciju s bijesnom bahatom "urbanom vilom" ili neožbukanom prizemnicom, kao što je to moguće naći usred našeg vrlog etno-sela Čigoć...

Da budem iskren... ostatak "industrijaliziranog" grada, tj. ono iz 20. stoljeća izvan i podalje ove specifične arhitektonske cjeline poprilično je provincijalno otužno.

Nije sezona, svibanj je, pa porta za rekreacijski centar s južne strane jezera ne radi; prolazi se 'lišo'; i ljudi i auti... Ubiru li inače neku 'pristojbu', nisam pazio. Nema smisla fermati niti upozorenja a la 'nije kupalište', 'nema spasilačke službe'. Termometar se spontano pobrinuo za to. Ali trava besprijekorno pokošena s obje strane drvoreda. Čovjeku dođe da ponese dekicu, izvali se i pase oči po vodi i okolnim bregovima.

Poslije II. svjetskog rata Tito si je dao za pravo, pri krojenju tadašnje Europe, zatražiti da se Jugoslaviji pripoje i dijelovi južne Štajerske tako da bi granica prema Austriji bila, vidi vraga, baš rječica Sulm koja ovdje puni i (kasnije ostvareno) jezero Sulmsee. Imao je u tome ispočetka snažnu podršku Staljina... i da nije bilo onoga 'Njet!'... tko zna bismo li na ovoj, desnoj obali rijeke danas sjedili na slovenskom teritoriju!?

S dominantnog položaja dvorca Seggau stalno u idiličnu vizuru krajobraza upada omanje nedaleko jezero sa zapadne strane. Valjalo je, napokon, ugrabiti malo neplaniranog vremena i spustiti se, skoro intuitivno, ne baš pretjerano markiranim putem kroz šumu do njega.

Priča koja se, međutim, oplela oko nevelike rječice Sulm, koja ga svojim protokom puni, pomalo je 'za nas' bizarna, a ispričat ću ju u jednom od sljedećih nastavaka.

Dvorac bješe građen u neka nemirnija vremena, prije dobrih devetstotinjak godina pa ne začuđuju njegove impozantne zidine, obrambene kule i kule 'vratarnice'. U jednom od ulaza i sada stoje ostaci limom oklopljenih masivnih vrata s 'ugrađenim, pomalo smiješnim' omanjim vratima za prolaz putnika namjernika, pješaka. Teško ih je datirati, ali se stječe dojam da nisu bila pošteđena bezuspješnih navala.

Današnji prilazi i prolazi kroz dvorac potpuno su i, čini se, stalno otvoreni. Kroz njih sada pušu neki noviji vjetrovi - prijateljstva, kreativnosti i kolegijalnosti. Jer dvorac je danas, osim izdvojenog samostana, velikim dijelom u funkciji hotela i seminarskog i konferencijskog turizma.