Već govorih o toj dosta čestoj 'pojavi' u Beču (pa i ostaloj Austriji) da se fasade oslikavaju bilo nadahnutim slikarijama, bilo reljefima ili mozaicima. A katkada i nadugo i naširoko opisanom 'genezom zgrade'.
Nekada su im pobude sasvim bizarne; primjerice čovac na fasadi stilizirani je alkemičar iz 18. stoljeća koji je valjda tu negdje kemijao svoje 'zlato'. Što nekoga u toj suburbanoj sredini očito ispunjava ponosom.
Jedini takav, po načinu izrade sličan 'reljef' u Zagrebu, koliko se mogu (pod)sjetiti, onaj je na "Domu/sindikatu grafičara" kraj "Brešće" u ulici Brešćenskoga, ali taj je tamo u jezivom stanju "poluraspada".
Nije neobično vidjeti ni kako su poneke zgrade sa "socijalnim stanovima" oslikane 'socrealističkim' stilom, slavljenjem rada ili obitelji, hvaleći time, vjerojatno, vrednote socijalne države (i natalitet).
Nije mi samo jasno zašto je u cijeloj toj idili muž/otac/hranitelj prikazan sa "šljivom" pod jednim okom. Je li zato jer je do toga postignuća stigao 'teškom borbom' ili jednostavno majstor nije pri ruci imao odgovarajuću nijansu kamenčićâ za mozaik?!
Taj mali gradić tik do Beča stasao je oko termalnih izvora koje su cijenili još stari Rimljani nazivajući ih Thermae Pannonicae. Čak ni njegova ružna sudbina tokom turskih opsada Beča, a i kasnije, nije omela Austrijance da ga s vremenom urede kao pompozno lječilište i zabav(ljal)ište. Tom blještavilu nisu odoljele ni Ruske okupacijske snage poslije Drugog svjetskog rata, stacionirajući ovdje svoj skoro desetljetni stožer.
Vidjevši u gradu učestale simbole zajedničkih kupanja muškaraca i žena 'u kaci' ne mogu ne pomisliti kako je, osim vjerojatno neosporive ljekovitosti takvih kupki i sâme vode tamo, i faktor 'hedonizma' bio ono na što su oduvijek ciljali vlasnici i promoćurni poduzetnici. Privlačeći tako i brojna imena tadašnjeg političkog i društvenog života.
Bunio se svojevremeno jedan prijatelj, navikao na podmitljivost ovdašnjih policajaca, kako oni austrijski ne trzaju na na kakve jadikovke i treptanje okicama.
Ovdje bi to treptanje bilo deplasirano i moglo bi samo rezultirati u povisivanju ljestvice kazne - dodatno i za "amoralno zavođenje".
U svijetu pa i u Beču vidjeti u prometu romobile - dječje, za odrasle i električne; bicikle - dječje, za odrasle, tandeme, teretne i, usput, električne; nekakvi scooty-je kao što vozi mlada dama na donjoj slici; segway-e... nije uopće neobično. Neobično je, ipak, nama naviknutima da nas primjerice biciklisti rastjeruju po pločnicima i da na zebrama ulijeću pred vozače, kako se u Beču većinom poštuju prometna pravila, semafori, primjerena brzina, pješačka zona, fair-play...
Da ne kažem kako se obazriv prijevoz bicikala i romobila u vozilima podzemne željeznice ili brzim vlakovima smatra 'normalnom pojavom'.
Da sve to nije slučajnost nego dio smišljene 'politike' vidljivo je po tome što na području užeg Beča postoji bar deset stanica s (funkcionalnim!) uređajima za pumpanje biciklističkih (i njima sličnih) 'pneumatika' te barem tri stanice s (funkcionalnim!) uređajima za 'punjenje' baterija svih vrsta električnih bicikala, romobila ili segway-a.
Prisjećam se nekih davnih "foto-maratona" na kojima sam bio sudjelovao, kada smo, međusobno se ne poznavajući, kao 'horda' gibali po gradu, snimajući odjednom skoro iste motive zadane slijedno u pravilima 'natjecanja'.
Poslije početne podozrivosti prema konkurentima koji su krajičkom oka škicali kako netko pristupa snimanju nekog objekta to je ubrzo preraslo u kolegijalnu zafrkanciju i međusobno nesebično podupiranje.
Bez osjećaja ugroženosti volim naići tako na nekog 'zalutalog' namjernika s fotoaparatom koji je, eto, baš ukačio sličan motiv kao i ja.... ili se studiozno sprema 'opaliti' nešto što sam već snimio.
Ionako se pokazalo da ti tvoju emociju, uhvaćenu fotkom, nitko ne može preoteti, pa makar snimajući stajao i metar od tebe.
Mariahilfer Straße / Karlsplatz [Beč - lipanj 2016.]
Katkada čovjeka može 'prepasti' i najbezazlenija, nasmiješena faca ako mu se nenadano, iza ugla npr., unese u lice. Malo sam promatrao prolaznike mimo dviju jarkocrvenih naklonjenih figura 'dobrodošlice' na ulazu u neki dućan... Nisam siguran jesu li se tom 'napadn(ut)ošću' baš svi osjetili ugodno.
A možda je to samo pitanje 'tradicionalne kulture'. U Kini, Japanu... to je možda posvudašnji običaj, kao i u Veneciji uostalom gdje te 'agitatori' ispred restorana slično sačekuju i povlače za rukav.
Skulptura 'raskriljenog' muškarca djelo je (kasnije sam shvatio) nekog njihovog vrlog skulptora (Hanaka), ali kako god, 'falila mi je' samo neka zvučna kulisa koja bi povremeno izpuštala zvukove tipa "Buuuuu...!" kako bi 'prepad' bio uvjerljiviji.
I unatoč respektabilnom imenu autora, nisam na travi ispod ili oko tog kipa "Posljednjeg čovjeka" nikad vidio ikoga tko bi se izležavao... i pritom osjećao ugodno.
Kinezi bi rekli: Loš "Feng Shui".
Neue Donau / Schleusenbrücke Wehr [Beč - lipanj 2016.]
Iako u Austriji ne postoji neki poseban običaj 'slavlja' ljetnog solsticija kao što se to njeguje u baltičkim zemljama koz tradiciju njihovih općenarodnih solsticijskih slavljâ, atmosferi dugih toplih večeri uz toliko dominantnu vodenu površinu uz grad Beč teško je odoljeti.
Zentralfriedhof - Središnje groblje [Beč - lipanj 2016.]
Zabrana vožnje motociklom po groblju (pogotovo na način odlično oslikan u Fellinijevom "Amarcordu") nekako je sâma po sebi razumljiva... ali eto, ništa se ne prepušta "slučaju" i eventualnim mudrovanjima.
'Motorizirane pak jedinice' održavanja groblja neki su hibrid između kamiončića i traktora i očito ne spadaju u tu kategoriju vozila. Pogotovo, ako smijem reći, kad ih voze žene bez onog muškog poriva za glasnim turiranjem 'makine'.
'S druge strane', ulazak automobilima i kamionima u groblje i vožnja njime dozvoljeni su, vjerojatno ne baš 'kako se tko sjeti' (postoje rampe), ali katkada zna biti prilično prometno unaokolo, poput grobljanskih scena iz nekih američkih filmova.
Stari Dunav je zakrivljeni rukavac te rijeke koji je 'zaostao' nakon pravocrtne regulacije glavnog toka u zoni grada. Po tome nalikuje zagrebačkom Jarunu koji je, slično, dodatno preuređeni preostatak bivšeg vodotoka rijeke Save i dugogodišnja šljunčara.
Uz sustav ustava, voda je u Alte Donau-u skoro nepokretna, čineći jezero i, koliko sam primijetio, poprilično korišteno i raznoliko rekreacijsko područje.
Nije to baš neka Copacabana, a obale Starog Dunava su daleko od ugodno pristupačnih, ali su nizom dodanih platformi i stuba omogućili kupačima privlačna okupljališta, sunčališta i ulaze u vodu.
Kad sam već spomenuo zagrebački Jarun, kvaliteta, miris (!) i boja vode u Alte Donau-u nisu Jarunu i njegovim kupalištima 'ni do koljena', no to ne priječi mnogobrojne Bečane da se poslije posla 'nacrtaju' (vrlo često biciklima) na njegovim obalama, dočekujući suton uz vodu i društvo (i kafiće).
Željeznička stanica ispod aerodroma Schwechat [Beč - lipanj 2016.]
Ovako uniformno obojanu djevojku rijetko se viđa 'u realnom svijetu', ali kad čovjek shvati koliko desetaka konkurentskih avio-kompanija operira po iole ozbiljnijim aerodromima, nije čudno da se moraju kojekako dovijati da postignu prepoznatljivu 'osobnost firme'. Pa i 'outfitom' stjuardesa kojeg bi vjerojatno malo žena inače 'metnulo na sebe'.
Dobro je to podnosila. Čak joj je bilo i vrijedno selfieja.
Sve ide u rok službe.
Katkada je dovoljno samo prisjesti na zidić nekog grandioznog zdanja da čovjeka preplavi mir.
Izbor takvih mjestâ u Beču čini mi se nevjerojatan. Nakon što s užitkom otkrijemo neko, odmah nam se otvara toliko sljedećih inspirativnih varijanata.
Mislim da bi nam trebali mjeseci da ih sve "apsolviramo". S jednakim užitkom.
Zanimljivo... nisam osjetio da se 'pitaju' ili dvoje oko toga tko će ovakve prozirne krovove i pasaže održavati prozirnim... Naime, dolazeći iz sredine gdje je 'sve moguće napraviti, ali malo toga poslije održavati u zamišljenom stanju', već u startu u nekim 'situacijama' očekujem 'probleme' koji se prirodno odigravaju s vremenom korištenja.
I onda me ti Bečani 'demantiraju'. Vide se, godinu za godinom, ne samo ljudi održavanja na efikasnom, primjetljivom djelu, nego se osjeti i sustav. Kao u primjeru iz jednog od prethodnih postova.
Uglavnom.
U prethodnim postovima prethodnih godina bio sam već pisao o tim 'gradskim vrtekima' organiziranima često na izrazito frekventnim mjestima u gradu, npr. s vanjske strane parka Augartena ili uz rekreativno-'društvenu' zonu uz Dunavski kanal... Često su to i malene zelene parcele kao 'interpolacije' unutar slobodnih površina kvartova.
Moram uočiti, međutim, da je taj njihov entuzijazam mjestimično pomalo splasnuo pa je danas vidljivo, kao ovdje na Karlsplatzu u sâmom centru grada, kako više nema onog šarenila biljaka ciljanog sijanja ili sadnje - sada u tim improviziranim gredicama uokvirenim paletama nekako prevladava 'skoro pa... autohtoni korov'... Ili možda, da ne budem nepravedan, nisam bio tamo 'u pravo vrijeme'. U svakom slučaju ta mjesta su (još) privlačna i za usputno 'odsjedanje' putnika namjernika u hladu, prijateljski razgovor s prijateljicom... a možda i za sušenje oznojenih čarapa na špaliru pravog pravcatog urbanog vinograda.
[I za one malo 'nepažljivije' ukazujem da sam, kao potpuni neznanac tim mladim opuštenim ženama, kod svojeg fotografiranja bio popraćen smiješkom.]
Spittelauer Platz / Neulinggasse [Beč - lipanj 2016.]
Nešto virtualno, nešto stvarno...
Iako je istina da nije loše pratiti 'stanje pločnika' - jer "novac ne raste na drveću, ali katkada leži na cesti" - 'zverlanje' po visinama donosi mi kojekakva ugodna iznenađenja. Vizualna mislim, a ne ona 'od vrana u letu'...
Znam otprilike čime su se vodili nekadašnji projektanti bečkog Donaukanala, jednako kao i ljubljanskog Gruberjevog prekopa, kad su uz obližnji veći vodotok prokopali petlju kanala uređenih obala čime su 'plovnu' vodu doveli gotovo do sâmog centra grada. No nisam siguran jesu li tada bili svjesni da će jednog dana obalu tih kanala, predviđenu (i) za vez brodova, ljudi pretvoriti u šetališta te jogging i biciklističke staze, ili pak ležerna okupljališta za one željne provoda. I u Beču i u spomenutoj Ljubljani.
Za toplih večeri sâm rub obale biva potpuno popunjen pretežno mladim ljudima koji se ne libe 'sjediti na kamenu', istovremeno čineći neprekinutu 'liniju žamora' - razgovora, diskusija, smijeha, druženja, radosne komunikacije... Imao sam dojam da mnogi usto piju pivo, dok, zanimljivo, vrlo rijetki puše ili drkaju po iPhonima.
Ta slika mi se pokazala u pretponoćno vrijeme, a ovladavaju li kasnije tim prostorima i neke žešće noćne ptice - ne znam.
Kad po svijetu naiđem na smislenu i besplatnu dostupnost pitke vode na javnim prostorima uhvati me neopisiv jad znajući kako se to 'rješava' kod nas. U ime ne znam kakve 'uštede' ili zbog evidentne socijalne neinteligencije, izvjesna osoba na čelu Zagreba upletena je u potpuno eliminiranje (!) tzv. Viktorija fontana, "Željeznih Franceka" na ključnim rekreativnim područjima grada: Jelenovcu, Rokovom perivoju, Tuškancu i Cmroku... K tome treba pribrojiti i četiri pseudoklasične slavine/fontane, ostvarene tokom rekonstrukcije Tkalče, ali 'ugašene' zbog očito nesankcioniranog (!) kriminalnog utjecaja kafićkog lobija te pješačke zone jer im besplatna javna pitka voda ruši promet kafića...
O istovremenom bahaćenju s nepotrebnom aglomeracijom sustava fontana kao dodatnom lopovluku pogodovanja ne želim niti govoriti.
Ne samo da je pitka voda u Beču dostupna skoro u svakom rekreacijskom području, parku, šetalištu... te na često i nevjerojatnim mjestima usred šuma koje okružuju grad, mnoga dječja igrališta uključuju i konstrukciju 'vodotokova' na kojima djeca sâma, pomoću 'zabijenih' mehaničkih pumpi, s vidnim oduševljenjem unose element vode u svoje dinamičke igre.
Po tom britanskom detalju usred Beča odgovor nije bio sasvim razvidan...
Ali po njenoj nehajnoj, samozadovoljnoj poziciji u danu referenduma i jednom od najtoplijih ljetnih dana u gradu čini se da joj i nije bilo tako važno.
Bečani su već za neke od svojih ostavština iz Drugog svjetskog rata, tzv. Flakturmove (tri para protuavionsko-artiljerijskih tornjeva) koje zbog enormne količine betona nije imalo smisla demolirati, namijenili neku za građane korisnu svrhu. Među inima je toranj u Esterházy parku postao tropski... terarij/akvarij, ali i popularni adrenalinski poligon, Kletterwand - 'alpinističko' penjalište slobodnim stilom (molim ispravite me ako griješim) po cijeloj jednoj fronti tornja.
Žao mi je što nisam 'nazočio' ni jednom avanturistu-penjaču na djelu, ali se čini (prema nekoj cedulji) da je zbog njima znanih razloga dio tog kompleksa, uključujući i nisku, cca 3-metarsku varijantu za djecu u podnožju, privremeno zatvoren za korištenje.
Dok se to ne sredi, u sâmom gradu postoji jedno znano i uvijek odlično 'eksploatirano' penjalište unutar tome prilagođenog 'dvorišta' (!) pa za predodžbu prilažem i kratak filmić (autorica je moja sestra).
Neulinggasse / Mariahilfer Straße [Beč - lipanj 2016.]
Zafrkavam se, naravno, no 'šlepanje autobusa uz pomoć konja' bila mi je nekako prva asocijacija kad sam ih spazio kako jedno za drugim strpljivo plaze ulicom. Te turističke kočije nije neuobičajeno vidjeti i u širem centru grada jer nema, ili nisam barem nigdje primijetio, eksplicitne zabrane njihovog 'prometovanja'.
Donji detalj raskošne fasade nije mi bio isprva raspoznatljiv s ulične razine, pomišljah čak i da je jedan od zmajeva, za šalu ili neki umjetnički performans, dobio zelenu kravatu ili bar 'ormicu' za šetnju. A kad tamo, sada je razvidno da su zelenom gurtom privremeno 'imobilizirali' potencijalno nestašnog (oštećenog?) zmaja kako se ne bi survao pješacima na pločnik.
Spittelauer Platz / Universität [Beč - lipanj 2016.]
Ove dvije scene nisu posebna značajka Beča - mogle su biti snimljene u bilo kojem gradu svijeta. Usamljenost i njene 'manifestacije' su, barem u nekom razdoblju, dijelom svačijeg života.
Klošaru koji se meškolji na klupi na suncu možda je usamljenost postala stil života, nešto s čime se pomirio.
Studentici na stepenicama kompleksa Univerziteta sedamsto metara dalje, ona je možda samo privremeno stanje koje, uz cigaretu, kršeći ruke pokušava, nepomirena, sâma sa sobom razriješiti.
Napokon je na red došla i 'epizoda' s popriličnom atrakcijom priređenom u skoro sâmom centru grada. Na ovećoj metalnoj konstrukciji usred gradskog trga postavljen je bazen u kojemu goleme pumpe održavaju bujicu vode kojom se oponašaju valovi na oceanima te omogućavaju surfanje na dasci u 'gradskim uvjetima'. U bazenu se izmjenjuje jedan po jedan surfer i nakon njegovog pada u bujicu (ili dozvoljenog vremena od cca jedne minute) odmah na vodu silazi sljedeći kandidat i tako dalje.
Oko bazena raspoređeni su svi uobičajeni sadržaji ovakvih 'predstava' - gledatelji su zavaljeni u 'ligeštule', svira popratna muzika, šank radi bez zastoja, a za potencijalne surfere iz redova publike osigurana je i ad-hoc posudionica i prodavaonica surferske opreme.
Tokom prijepodneva, u nefrekventnom terminu, na surfalište dolaze početnici - djeca, cure, odrasli... i svi očito u tome doživljavaju veliko veselje.
S nevjericom sam u cijelom mastodontskom stambenom naselju Alterlaa na zgradama pogledom tražio neku lođu koja bi mimo inicijalnog projekta bila nakon useljenja zagrađena plastičnim prozorima, aluminijskim šalaporkama, roletama različitih vrsta i boja, kvadrima ili knaufom, lamperijom... i potom bi taj nelegalan zahvat bio 'legaliziran' za šačicu eura... Nigdje niti jedne.
Potom sam 'analizirao' tende na donjim stanovima, onima s golemim žardinjerama za slobodno izabranu i održavanu vegetaciju u nastavku široke lođe. Netko zluradiji na mom bi mjestu uskliknuo: "Jupi - dva posto stanara uspjelo je nekako izbjeći 'monotonost' žutih tkanina za tende i prkositi sustavu, he he...".
U obližnjem manje pompoznom naselju prođoh mimo zgrada s tipskih dvadesetosam (28) stanova, Na ulazu u stubišta: zvonca, portafon, otirač, stalci za reklamne materijale, dvadesetosam poštanskih sandučića u jednom zbirnom bloku i... pepeljara - čista, ispražnjena, funkcionalna.
Zašto to pišem? Jer prilažem poveznicu (link) na tekst koji bi neki možda poželjeli pročitati.
Beč nije potpuno 'imun' na grafite, ali, kako sam već ovdje govorio, kao da postoji neki tajni (ili meni nepoznat) pakt između Grada i grafitera o 'nenapadanju' po kojem se sâma stambena jezgra skoro potpuno pošteđuje grafitiranja, a njihovim majstorijama ponuđene su skoro nepregledne plohe zidova uz vodene tokove - Donaukanal i Wienfluss ili u brojnim koridorima gradskog željezničkog prometa.
Nisu rijetki 'figurativni' grafiti velikih formata, pogotovo na plohama napuštenih željezničkih nadvožnjaka, poput ovog 'portreta' udomaćenog Bečanina - Sigmunda Freuda, prema njegovoj najpoznatijoj fotografiji kao predlošku.
Bilo mi je interesantno vidjeti da je upravo prolazeći biciklist, očito Bečanin, nekako s iznenađenjem shvatio što je naslikano, potaknut (tek) mojim fotografiranjem. A čini mi se i da bi izjava nadopisana sprejem na potpornju zida lijevo od 'slike' - "my pussy, my choice", mogla na neki način biti 'primjedba/odgovor' feminističke javnosti na njegovo (Freudovo, a ne biciklistovo) navodno dvojbeno shvaćanje ženâ.
Nekada je snimatelju za postizanje optimalne snimke i umjetničkog dojma premalo svjetla u ambijentu, nekada pak previše ili dolazi iz krivog smjera. Domislili se ljudi pa napravili sklopive okrugle 'paravane' - s jedne strane srebrnaste, reflektirajuće, za nadosvjetljavanje scene snimanja... s druge strane crne kao ugljen ne bi li, kao, 'upili' sav višak svjetla.
Pa to asistenti/ce vrte i premeću oko 'modela' prema napu(t)cima snimatelja.
I ako se još usput zezaju, vrijedi zastati... "and have a look".
Netko bi za čovca nabrzaka rekao: "Gle', autsajder!"... a onda se pak sjetim posta u kojem je Toco objavio opus jednog od fotografa legendarne krunidbe aktualne britanske kraljice početkom pedesetih. Taj majstor kamere socijalno inteligentnog pogleda na svijet, kao svjedok velebne ceremonije ponajmanje je promatrao i slikao kičastu pompu koja se odigravala u špaliru, nego je ovjekovječio besmrtne, nenadmašive prizore 'behind the scenes'.
I proteklih dana, čini mi se, na aktualnom nogometnom prvenstvu više je mogao u prizorima uživati neki 'osviješten' redar koji je tokom cijele utakmice okrenut prema publici nego publika sâma.
Teta se bila nekako lecnula! Začudo, jer je i sâma "u tom fotografskom filmu" u kojem i lovac katkada postaje poželjna lovina.
Ne časeći časa (i u skladu s logom prijateljstva na svojoj majici) uzvratila mi je istom mjerom. Srazom naših objektiva. Viteški.
Kolegijalno i prijateljski.
I pohvalila se, očito zadovoljna postignućem, svojoj ne toliko dominantnoj pratilji.