Glazba
srijeda, 24.09.2025.Moje putovanje poklonilo mi je nepregledna polja zrelog i zlatnog kukuruza, glasanje riječnih galebova noću, međunarodne riječne brodove koji liče na velike spavaonice, hotele na vodi, saznanje kako su granice vrlo često potpuno nepotrebne i štetne, jer čovjek je ipak čovjek- svuda.
Kao i govance.
U autobusu sam bila okružena mladim ljudima koji su se vraćali doma, studentima iz Belgije, Francuske i Italije, koji su pored malih torbi s grickalicama i vodom, imali plišane medvjediće i zečeve neophodne za sigurnost u stranom svijetu. Prije no što su zaspali, konjugirali su latinske glagole.
Na odmorištu mi je prišla jedna djevojka i rekla mi: Bože, kako ja volim Vaš jezik! I mene je to baš razgalilo, pa smo spontano povele razgovor o borbi, nadstrešnici, medijskoj manipulaciji i silnom entuzijazmu kakav već prati svaku zdravu mladost. Kao i starost koja ne stari.
Oduševio me njihov plac! Svima je znano da baš volim papati i da sam se zaoblila onako, na strateškim mjestima, no to je zapravo sve promišljeno: ugodnije je sjediti na vlastitim jastučićima nego li kostima.
Smuđevi, šarani, pastrve i lososi gledali su me sjajni i mirisni s tezgi, kao i sočne bobe barem desetak vrsti grožđa. Blažena jesen! Kako se radi o gradiću uz veliku i moćnu rijeku, prevladava svježe ulovljena riječna riba, koja se čisti uz obalu kamo svraćaju labudovi u velikom broju. Brodići se voze poput automobila, a predvečer ćete lako ugledati ribare svježih obraza u gumenim čizmama, kako slažu mreže.
Bili smo smješteni u centru grada kod gospođe Mire, prave građanke, finih i uglađenih manira. Radi se o starinskom gradskom dvorištu kakvih je Zagreb pun, a ovdje kod Mire, rascvale su se plamene ruže, grmovi hortenzija i sitan mirisan bosiljak gusto posijan u ukrasnim teglama na prozorima.
Iz kafića se uglavnom čula Nina Badrić, tu i tamo Grašo, no posebnom me iznenadio provod u restoranu Radetzky, gdje se slavio neki ženski rođendan, a lokalni je bend svirao Gibonnija, Prljavo kazalište, Parni valjak, Olivera..
Moj čovjek i ja volimo plesati na ulici, onako spontano, slučajno i potaknuto, a ono što smo često doživljavali, bilo je "hvala" usputnih prolaznika.
Hvala za ples! Hvala što ste sretni i plešete.
Naravno da sam se popela na prozor jednog restorana i onako izvana, zaplesala s tamburašima. Super osjećaj na trijezno.
Po mom govoru, svi su lako prepoznavali točno otkuda sam i sve je bilo baš puno meke i tople dobrodošlice.
Znate onu teoriju da se svaki grad može opisati jednom jedinom riječi.
Ovaj je Muzika.
Kad ti nije važno gdje si, ne možeš zalutati, pročitala sam negdje davno.
A kad si sama sebi dom, dodala bih, teško možeš ostati bez krova nad glavom.
Živjeli!
I plešite.
I hvala vam na tome.
komentiraj (13) * ispiši * #
