Ubojita

Ima tako nekih dana
Bez poljupca
Bez hvala
Bez zagrljaja

Ima ih
Takvih dana

Vodim te u kino
Kaže
Gledat ćemo
Ubojita sjećanja

A ja sam
Kao da sam odnekud znala
Baš na povratku kući
Odvrnula radio do daske
I pjevala si do kostiju
Pjesmu

https://youtu.be/E8Ms56gX-Tc?si=1uSVtBFQ7E5KoIjm

Neobuzdani dječarac

Travanj me uvijek dočeka nespremnu,
nepočešljanu, zamusanu,
dok radim stoj na glavi
s onim luckastim mirisima u zjenicama
nalik na dugo snivana putovanja.

A ove je godine upravo divljački i naglo procvao,
rascvao se pred mojim očima poput neobuzdana dječarca,
bacio torbu negdje u šipražje,
oduzeo mi mir,
otpleo prste promrzle, tutnuo mi u ruke
sve moguće instrumente, pa neka sviram,
improviziram
kako god znam i umijem.

Al ja plešem...kako ću svirati!

Komplimente koje mi taj isti travanj dodijeljuje
svakodnevno,
zataknuvši mi iza uha svakog jutra
neki sasvim drugi cvjetak,
zabranivši mi čak i da se zahvaljujem na nečem tako
očiglednom, bogomdanom,
ne mogu ne čuti ili pak smatrati običnim
podilaženjem.

Želi da se rascvatem i sama,
tu, znojna od plesa,
da imam cijeli svijet pod nogama,
sva nujna od zore ružoprste usnule mi na grudima,
da mu se podam u polju tratinčica,
neočekivano i pitomo
bez pitanja suvišnih i preteških očekivanja.

A sutra...
Sutra će opet dječački neobuzdano zaguslati pod mojim prozorima,
poljubiti mi pramen kose nehajno,
snubeći neku novu šljivu mladenku,
zaboraviti na sav moj cvat
svu moju zoru nagu
i svu moju ozarenost njegovim zanosom neodoljivim.

Taj san. Taj grad.

Nekad u snu, koji nekad je moj,
a nekad tvoj, sanjam kako te sanjam.
Ne znam gdje počinje, gdje završava i kako se tamo točno nađem, al znam da je Pariz. Mada bi lako mogla bit i Venecija...
Prepoznajem ugao one zgrade sa starom knjižarom. I hrapavost kolnika. I nigdje ptice ne lete tako, ko na onom trgu, blizu Seine. I sjene su duže od krošanja, žena dugih nogu, od bokora cvijeća i naših prstiju isprepletenih na naslonu moje stolice.
I ptice izgledaju kao da se drže za ruke dok lete. I dok kakaju po šetačima. Ljudima koji pod divljom lozom, ispijaju kremaste capuchine.
Najprije bude ringišpil.
Drveni konjići šareni, sunce visoko, moja mornarska bluza skliznula preko ramena, a ti mi prelaziš bradom preko mišice, pa nosom, kao da njušiš gdje točno vrijedi zagristi.
Nekad zagrizeš bradavicu pod bluzom..
..a nekad trbuščić...
Činiš to s apetitom, kao da me misliš pojesti, dok mene prolaze duž cijelih leđa slatki trnci.
I tu je odjednom slan zrak i tihi vergl koji pojačava u mom snu, i vjetar se diže pun prašine, sitnog pijeska..i ti nestaješ na onom parobrodu, pretvaraš se u riječnog galeba, u trg, u toranj.
U jednom trenu hodam sama prema crkvi i lastavice naglo izlijeću ispod užadi starog zvonika, pred mene s prozora odnekud dolijeće cvijet, mislim da je otrgnuta dalija, ružičasta.
I dok se prigibam da je dignem, osjetim na sebi pogled..pa se nasmiješim kako bih ti bila... ljepšom.

Taj san. Taj grad. Puni su tebe.
Tu si vergl, tu si galeb, tu si brod.

Ponekad te još tamo posjetim.
Nikada ti ne dolazim ljuta ili tužna.
Male volje.
Samo u svom najboljem izdanju: kad se ponovno zaljubljujem u svo nesavršenstvo ovog svijeta, kad se bunim protiv, borim za, kad mi zatreba srce da ne umrem, kad mi zatitra srce od neke nenadane ljepote, a koljena zaklecaju od ushita. Uredim se pomno. Dignem kredit ako treba. Smršavim. Ne parfimiram se isuviše, samo iza koljena. Sjednem na rivu i čekam..

Uvijek mi priđeš kao netko ili nešto drugo.
I nikada to ne mogu predvidjeti, al uvijek te prepoznam.
Po očima. Po manifestaciji moga tijela. Ono postaje gusar u trenu. Grabilo bi od života škrinje s blagom. Otimalo ljude i lađe.
Tako znam.
Da si ti.

G.

Nakon neke predstave
dobio je diplomu
doktora za ranjena srca
jer on to i je
radi smiješne face i unosi mi se u lice
kad sam bolna ili tužna
priča viceve na način da ih izmišlja
pa budu još smješnji nego oni kakti pravi
a osim smisla za humor ima i onu

usredotočenost

mali posjeduje

prisutnost

On vidi ljude u trenutku i cijelima

Naučio me igru koja se zove
"Bijeli zub "
Igra se tako da se trudiš nasmijati protivnika
Pobjeđuješ kad mu radi smijeha
provire zubi

Zapeo nam je ključ iznutra u apartmanu
ja sam smirivala njega
on je nasmijavao mene

S njim u društvu Svijet liči na

laticu magnolije

A.

Pada sumrak tamno plavi sa zlatnim pramenovima.
Pravi morski.
Miješaju se mirisi bora i mora.

Lastavice prelijeću nisko,
leptiri jarko žuti s crnim repovima,
ko male jedrilice ljuljuškaju se na vjetru..
sve je blago i nježno,
bez oštrih rubova,
miriši pitospora...

On dolazi na biciklu s treninga
Bicikl je velik, za odrasle
U polumraku vidim odrastao je
Izdužilo mu se lice
Izdužile mu se ruke, noge

Stojim zadivljena
prošlo je dva mjeseca
tek dva mjeseca da se iz dječaka premetne u...
Zaključujem kako je baš lijep
Kestenjasta kosa, velike plave oči
Sanjiv pogled i melankolija neka

Kažem mu: ej, di si komad
On se nasmije kulerski, baš u maniri...
Grlim ga, isto smo već visoki
Mene nije teško doseć, al ipak..brzo je to.
Još grli dječački predano i čvrsto
Na tome brzinski zahvaljujem Bogu

- Kak si ti zgodan, kažem mu u zagrljaju.
Sigurno te ganjaju cure.

-Ma joj baka..kaže smijući se
i tu se predamnom prolije još dječak
Sve u jednu pjegicu na svom nasmješenom licu

Poslije pišemo Voćku poslije kiše
Rastavljamo je na slogove
Izdvajamo pjesničke slike i rimu

-Kao kad nam ti dođeš, kaže

Buđenje mora

Hrabro srce

Za život u ovome vremenu, među ovim ljudima, čovjeku je prijeko potrebno hrabro srce. Srce koje će znati biti zauzeto i tiho, koje će znati razvedriti bol. Umirati i ne umoriti se.
Srce koje neće birati putove, koje se neće kloniti neuglednih, koje će strpljiva i blaga čela kročiti kroz nedaće.
Srce koje se neće ogorčiti i koje neće proklinjati, srce koje će sve opravdavati, srce opravdano ljubavlju.

Ljudsko je srce poput krhka i nezamjetna cvijeta usred mrtve šume.
Ono je pozvano da živi, da očituje, ne sebe, nego ljubav i da svakom biću oko sebe omogući život u njezinom ozračju.
Hrabro srce nije čovjeku dano radi njega nego radi vremena i ljudi među kojima živi.
Bit će da je tajna života u tome da ljubavlju osnažujemo jedni druge.

(S. Lice: " Otkriće blizine ")

Naša je živa

Danas je bio baš neki dobar dan.
Iako mi je ranom zorom
Polica iz ormarića razbila lavabo.
U 6 trokutića raznih veličina.


Najprije sam ujutro na štandu vidjela prodavačicu za koju smo svi mislili da je umrla.
Bila je u crnini. Ali živa.
Stajala je jutros pored upaljenih svijeća.
Prekrižila sam je u mislima i prošla pored nje sretnih očiju.
Umrla je neka druga, crvenokosa, koja prodaje samo vikendom. Žao mi je.
Al naša, koju znamo, je živa.

Deda sa štakama nije mi prošao ususret.
Nadam se da će sutra.

Poslije me moja H. zvala na videopoziv 5 puta.
Nije to bio razgovor kako ga zamišljamo.
Više onako gledanje i slanje poljubaca.
Zjenice koje se šire na ekranu.

Pognuto stablo od prošle velike oluje
Razlistalo se u velikom klanjanju.
Životu.
Zahvalno.




I na kraju, najava povišice.
Sve neke lijepe stvari.

I da, više se ne mažem.
Izgledam si tako svježije i mlađe.

Poslala sam onoj mojoj Francuskinji čestitku.
Sad bi trebala imati 90.
Nadam se da se čestitka neće vratiti.
I da će me nazvati da opet po francuskom brbljamo.
Pozivati me da je dođem posjetiti na Azurnu.
06210 Mandelieu la Napoule.

.....

Podivljalo proljeće.
Na putu do posla, svi se nešto grle dugo i opraštaju.
Mladi par u autu.
Dvije žene.
Na zidu piše " Propadamo mladi ".
Na placu, na štandu, gore svijeće od petka.
Prodavačica. Umrla je naglo , dan prije pila je kavu i žalila se da je bole ruke.

Mirna sam tek kada sretnem moga dedu koji hoda rano ujutro sa dvije štake.
Dobro jutro, uvijek me glasno pozdravi.
Jutros ga nije bilo.


Vidla sam mu liniju na dlanu, pa ga ne puštam.
I mi se opraštamo već mjesecima.
Poljupci nam traju sve duže.
Usne se samo prilijepe kao puževi uz staklo akvarija.
Kao priljepci uz stijenu
Ko podsuknja za znojnu nogu

Mostovi

A i ti Mostovi..nikad nisam voljela taj film..nisam i nisam ga nit razumijela, sve dok ga nisam...naravno, proživjela.
Moraš strašno paziti sto ne voliš.

Jer ljutilo me tu nekoć sve. I on i ona i okolnosti i život i blesava ljubav koja baš ne zna izabrati ni trenutak ni mjesto, pa se nepristojno uvuče pod krov, udomaći se ko domaći, kao da ju je netko zvao, gosteć se našim suzama..I ne možeš joj ništa. Lomiš se objašnjavajući joj da je došla u krivo vrijeme, da je potpuno loš tajming, nek lijepo pokupi prnje i ode, al ona ne haje.
I još ti se ljupko smješka, u stilu: nemas ti pojma.

Sigurnost se takva dogadja samo jednom u životu, veli Robert njoj, a to kako je pritom gleda, poznato mi. I ne bih nikako htjela da se dogodi tek jednom u životu. Pa utiranje puteva..pa to kako se sve upravo čudesno poklopi da ti ta beštija zaposjedne kuću, okupira misli, priguši razbor.

Franceska mu hladnokrvno kakti objašnjava da smo mi produkt svojih odluka..ali ima li ispravnije odluke, od one da budemo sretni.
Pa tvoja ljubav moze unesrećiti druge!
Jebeš takvu ljubav.
I tu odlučiš unesrećiti sebe.
E tako.
Zato nisam nikada voljela te Mostove.
Ni knjigu ni film.

A onda sam ih proživjela.
Moras paziti što i kako ne volis.