A i ti Mostovi..nikad nisam voljela taj film..nisam i nisam ga nit razumijela, sve dok ga nisam...naravno, proživjela.
Moraš strašno paziti sto ne voliš.
Jer ljutilo me tu nekoć sve. I on i ona i okolnosti i život i blesava ljubav koja baš ne zna izabrati ni trenutak ni mjesto, pa se nepristojno uvuče pod krov, udomaći se ko domaći, kao da ju je netko zvao, gosteć se našim suzama..I ne možeš joj ništa. Lomiš se objašnjavajući joj da je došla u krivo vrijeme, da je potpuno loš tajming, nek lijepo pokupi prnje i ode, al ona ne haje.
I još ti se ljupko smješka, u stilu: nemas ti pojma.
Sigurnost se takva dogadja samo jednom u životu, veli Robert njoj, a to kako je pritom gleda, poznato mi. I ne bih nikako htjela da se dogodi tek jednom u životu. Pa utiranje puteva..pa to kako se sve upravo čudesno poklopi da ti ta beštija zaposjedne kuću, okupira misli, priguši razbor.
Franceska mu hladnokrvno kakti objašnjava da smo mi produkt svojih odluka..ali ima li ispravnije odluke, od one da budemo sretni.
Pa tvoja ljubav moze unesrećiti druge!
Jebeš takvu ljubav.
I tu odlučiš unesrećiti sebe.
E tako.
Zato nisam nikada voljela te Mostove.
Ni knjigu ni film.
A onda sam ih proživjela.
Moras paziti što i kako ne volis.
Post je objavljen 02.04.2024. u 18:46 sati.