Ročkas

srijeda, 20.09.2023.

Jutros sam vozila na posao preko sela.
I sutra ću.
Dizalo se sunce kroz maglu,
a umivena su se polja kukuruza
dremljivo zlatila.
Putem sam naišla na zgaženu kokoš,
ježa i cigu obnaženog torza,
kako premeće po krupnom otpadu.
Prije vožnje, ravno u sedam,
sadila sam mami na groblju ciklame:
crvenu, ružičastu, bijelu.
Crnih noktiju i ruku išla sam raditi. Gušt.
Sa mnom su na groblju bili radnici, kopaju neki vodovod,
pa sam preskakivala duboke jame.
- Oprezno, da ne padnete unutra, smijali su mi se.
Veričin ročkas. Čitav dan grč na srcu i silno nedostajanje.

Navečer kuham starom grah sa zeljem
za sutra.
Zove me A. plačući.
- Bakaaa, čitam lektiruuu..
- Koju? Zakaj plačeš?
- Družbu Pere Kvržice.
Zato jer čitam i ništa ne razumijem.
- Što ne razumiješ?
- Pa stalno spominju neku...nekuu gibanicuuu..
- To ti je kolač.
Moj sin viče iz druge sobe: to ti je roladaa..
Njegova cura viče: to ti je štrudlaaa..

Jadno dijete.

20230920-082913

20230920-075557

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.