Dijelovi

Imamo još dva i pol sata
Do tvog polaska
Mi ćemo se u autu
Na parkingu
još toliko ljubiti
Dok se ne zamagle stakla
Pjevati Natalie
Fućkati
A ti ćeš reći
Malička, nemoj nikada fućkati
Noću
Preslatko praznovjerje

Uvijek kada odlaziš od mene
Odnosiš moj poveći dio
Sa sobom
Ostaje mi samo
Onaj dio koji pleše u vremenskom procijepu
Na osamdesete
Zadimljenog kluba
Oko mene djeca, dvadesetogodišnjaci

Zar moji vršnjaci više ne piju i ne puše
Ne plešu
Gdje li su i što li rade
Kamo su otišli
Ljube li se u autima

**********************

HERVÉ+JEANNE - Predrag Lucić

Kada voliš treba otići
Otići a ne zalupiti vratima vagona
Ti rastanci ti peroni
ti rastanci

Ma kako da zalupiš
Otvorit će se opet

Jesam li siguran u to što kažem
Ta otvaranja te poglede ta sretanja
Nisam

Ali sanjao sam vlakove otvorenih vrata
Za slučaj da se netko predomisli

Kad voliš treba otići
Snovi se ponekad obistinjuju
I nebo se obistinjuje
I more
To nebo to more ta kiša
Čak i pjesma staroga Cendrarsa
Ljepša si od neba i od mora

Kad voliš treba otići
Te pošte ta pisma te slike
Sretnem li ikad staroga Cendrarsa
U nekom kupeu Trans-nebeske željeznice
Na otvorenoj pruzi između dva grada
Ti gradovi ti vlakovi ti ljudi što mašu
Pitat ću ga da li je mislio
Treba otići za tobom

Kad voliš treba otići
Te ulice taj vjetar ti frendovi za šankom
Taj zvižduk ta pjesma to vino to vino
Ta noć taj korak to klatarenje to tijelo
Tih metar i devedeset
Za kojima te mačke stalno šapuću
Tih metar i devedeset
Zaljubljenih centimetara
Ej

Priče

Kada i ako
život za nas izgubi moć
priče,
kad mu prestanemo pridavati sve naslućene i izmišljene i po život važne
kategorije čuda i čarolije,
tada prestajemo zasluživati da nas i preko ramena
i pogledom okrzne.

Remka

Obukla se na brzinu, sva izvan sebe, naručila taksi i pojavila se tamo koliko je najbrže mogla. Dočekao ih je stariji policajac, uzeo im podatke i proslijedio mlađem.
Nastojala je ne biti ljuta, obuzeo ju je onaj osjećaj kad vidiš da ti je dijete živo i zdravo, a priredilo ti je pravi spektakl od brige i straha, pravi koktel samopreispitivanja i duboke tuge.
- Mene bi stari ubio od batina, rekao je.
- Na mene bi tako urlao da mi tako nešto nikad više ne bi palo na pamet.
Posjeli su ih i krenulo je ispitivanje. Mali ukratko, nije htio nikoga izdati. Izvrijeđao je policajca spomenuvši mu da on samo radi na normu i da mu nije stalo i da on ide sada doma.
Policajac je pričao o razvedenim roditeljima i kako je teško tako voditi brigu, jer dijete manipulira s oboje isuviše lako, zbog narušene komunikacije. Bivši je vrlo malo govorio. Nešto kao da ne pripada tamo i kao da su ga greškom pozvali. Nije se susretala do sad ni s prometnim policajcima, kamo li s kriminalistima, no pokušala je izvući iz malog neku priču o prošloj noći, pa zbog toga su ovdje, zar ne. Mali je bio tvrd, nije odavao nikoga, priča je svaki put bila drugačija i tako su dočekali i jutro, kad su svi skupa s policajcem otišli na kavu i toplo pecivo preko puta. Policajac je gledao njen mali prst na ruci dok si je popravljala kosu i proučavao joj je cipele.
Pričao je o svojoj ženi, djeci i kako je sve to skupa jako teško i kako je siguran da mali neće više upadati u takve nevolje jer je inteligentan i kako će ga sigurno pozvati na svadbu i kako su isto po horoskopu... ne znajući da ona već mjesecima muku muči s njegovim krađama novaca i zlata, bijegovima kroz prozor, markiranjima iz škole, lažima. I sama je u tome, silno sama. I dok mu kopa po stvarima, po mobitelu, uhodi ga nakon škole, ona sve više uviđa da mora potražiti pomoć, a ne zna čiju, jer psihologe i socijalne radnike već su iskušali, a svi i dalje misle da ona pretjeruje.
Čini joj se da je policajac načitan i emotivan, da primjećuje crne podočnjake ispod njenih očiju i da mu je mali iskreno simpatičan. Baš kao da su se čudno vezali.
Tješi je pomisao da sad ima drago biće u murji koji bi joj mogao pomoći, jer zbilja je poseban i zbilja odudara od te profesije, jer puno priča o sebi i svojim problemima i ima tako jako plave oči, da ti je nakon njih sve plavo. Mali se sada već smije njegovim forama, kao i bivši i njeno srce dobiva neke ravnomjernije i smirenije otkucaje u to maglovito listopadsko jutro, u Remetincu.
Baš se trudi, izvan onoga što mora.
Daje im svoj broj mobitela.

Sram i prihvaćanje

"Kaj te nije sram", bila je rečenica koja ju je uvijek poticala na djelovanje.
Sanjala je uvijek isti san, kako hoda do svoje autobusne stanice samo u najlonkama, ljudi se snebivaju, cerekaju, bulje, a ona uzdignute glave hoda, jer zna da tako baš treba.
Ono čega se jedino sramila u životu, bile su niske ljudske opačine, zli porivi kako učiniti nekoga nesretnim i nesigurnim, zloba ljudska, zlonamjerno miješanje u tuđi život.
Pa se može reći da joj se tjeme ježilo i da je osjećala sram za druge, za tuđe ružne postupke i osuđivanja, za one pripadnike ljudske vrste koji vlastitog srama iz nekog razloga nisu posjedovali.

Mali je kratko rečeno, zastranio. Onako lako, kako to tinejđeri već čine. Vikende je provodio kod tate ako bi zadaća bila prethodno napisana, gradivo naučeno. Upao je u loše društvo ravno iz staklenog zvona kojim ga je opasala u svom mladenačko naivnom majčinstvu. Kao dijete rastavljenih roditelja, bio je relativno laka meta, razmažen, uvjeren da mu svijet nešto duguje.
Krenulo je smiješno, bezopasno, no na sve te eskapade, reagirala je samo ona, osumnjičena od ostatka obitelji da pretjeruje.

Jedan iz ekipe, napušen i pijan, želio je baš provaliti u jedan dućan u staroj zgradi. Ostali su trebali držati stražu.
Ovaj njen imao je gapovu debelu majicu s kapuljačom, skupi tatin poklon na koji je bio silno ponosan.
Da bi bio prihvaćen od ostatka ekipe, nije sad mogao otići doma, to bi bilo neprihvatljivo.
Pa je zamislio da se radi o nekom filmu i držao stražu.
Naravno da ih je murja privela.

Ona i njen bivši, dobili su poziv da se u 4 ujutro nacrtaju u Remetincu na saslušanju.

Uvod

On je bio pravi vilenjak među svojim sustručnjacima, kelj među ćušpajzima, načitani seronja koji je tako krasno i rječito znao zamagliti pogled, izokrenuti riječi, zajapuriti uši, učiniti da ti obrazi odrvene od smijeha.
Kak se ono kaže, prodao bi led Eskimima.
U društvu nećeš nikada govoriti čime se on zapravo bavi, jer će nakon tog i takvog otkrivanja, svi redom i naglo početi blefirati, pozirati i prikazivati se daleko boljim nego li jesu.
Morala se zaljubiti u njega, tako je bilo suđeno.
Odrvenjeni obrazi bili su u tome presudni, jer bili su to oni dani paničnog straha, zbunjenog neiskustva i totalne blamaže.
Sestra joj je rekla: joj, pa nećeš valjda, kako te nije sram.
I ona je tako istog trena znala: ooo, itekako hoću, ooo da samo znaš!
Pa je obukla crvene duge nazuvke na tanke svilene čarape, isplela dvije stršeće pletenice i krenula s njim ljubakati da se sve prašilo!
Htjela je time primarno zapravo nekoga dobrano šokirati, spriječiti očitu pogibelj, izokrenuti jednu paradigmu, al ispalo je da je jedna zima bila manje hladna( mada su joj se tada sve redom čizme raspadale ), da su se oboje zacopali ko blesavi tinejđeri, (ali oni nekadašnji, ne današnji), da joj je puno godina poslije, jedne večeri dao do znanja kako mu je i s koliko suptilnosti dozvolila da bude sve ono što jest i spasila mu brak i obitelj od očitog raspadanja svojim čudnovatim i nesvakidašnjim smislom za ljubav.
Ostavila ga je bez velike drame, u samo jednoj rečenici, zbog čega je on završio s gripom u bolnici na infuziji, a ona se mjesecima zagrcavala u autobusu od prigušenog plača, no ostali su srodni u nevjerojatnim životnim situacijama.
To ostavljanje ostavilo je traga, nešto poput prevelike osjetljivosti na tuđu bol ili potrebitost.
I bilo je neophodno za sve ono što su kasnije
morali dati ljudima koji su im ulazili u život.

I za sve ono divno prijateljstvo..

Nošenje sa stvarima

Znam li više biti sama sa sobom,
pitam tu sebe,
namažem je hijaluronom, uljem od smilja i kremom od smilja
Pa buljimo takve smiljave zajedno u mrak
Immortale, a tako krhka

Ponovno loš papa
(granični, ponavlja ona, al nužne daljnje pretrage
zbog svega onog prije..)
čini mi
da plačem od jučer navečer, pa danas cijeli dan.
Neću valjda opet...
A osjećam se tako dobro...
I njuškam proljeće i želim putovati..

Ne podnosim njegovo pametovanje
Što jesti i ne pušiti one smrdljive cigare
( a valjda se samo ne zna nositi s time)
pa mu kažem,
treba mi sad netko skrban i nježan
a to nisi ti, sori
On otpisuje da me nema snage uvjeravati
I da mi neće smetati
Al kad mi dosadi taj skrbnik i nježnik
Da me on čeka na svom brdu

Ne podnosim kad mi se pametuje
Ne podnosim kad se ljudi za mene boje
Kad bježe od mene zbog same mogućnosti
Da ću opet imat sranja
A oni neće znati kako mi pomoći

Volim kad me ljudi pogledaju toplo i otvoreno
I kažu puni sigurnosti da će,
vidjet ću, sve ubrzo biti u redu
I kad mi kažu da zamišljam bijelo svijetlo
Kako me obasjava, prolazi i grli
Svaku normalnu i abnormalnu stanicu
Preobražava
U nešto dobro
Volim kad mi ljudi suptilno promijene temu
Da moj um nastavi guslat
Neku sasvim drugu pjesmu

A ne, ne smiješ pušitipušitipušiti
Kad spomeneš samo cigaretu, odmah bi je palila
A večeras ih nemam, nisam kupila
Samo wip s jagodom
Jagode mi na uši izlaze

Zašto smo uvijek tako sami
I kad već jesmo i znamo da jesmo
Zašto je to nekada tako prokleto teško

Ključ je ispod pokrivača

Čestitka

Proslava je bila puna zagrljaja.
Čvrstih, pravih, da pucaju kosti.
Muški obrazi hrapavi, čvrsti, koštunjavi.
Zagrljaji takvi, da ti se ureže grudnjak u meso.
Zaboli.
Ženski zagrljaji meki, utoneš u nježnost i toplinu.
Obraz uz obraz. Ljubav.
Želje su prštale i dobra energija,
nisam prestajala plesati.

Najljepše je bilo, kad smo se zagrlili ko tinejđeri, i pjevali Pišonju i Žugu.
Imala sam tih 4 minute opet nekih 20 godina.

I kada smo na balkonu spontano zapjevali,
puni one iskrene, dječje nade:

Neka cijeli ovaj svijet, sad sja u suncu, neka naša zemlja sva, postane sretna...


Nedajte se strahu i bespomoćnosti!
Neka Vam u Novoj, šljašti srce,
budite to Sunce oko kojeg smo se obrnuli
i krenuli u novi krug..

A u tom novom krugu oko Sunca,
neka Vas vjerno slijede

hrabro srce
zaljubljenost u život
jestivo ganuće malim stvarima

Ljubav.