Dom
utorak, 05.01.2021.Kroz Petrinju prolazila sam zimi i ljeti, svakoga vikenda. Tako mi je život uredio.
Znala sam tako već redom napamet, sva okolna sela, svaku kuću, livadu, grm.
Nekada bi se autobus i pokvario. Pa smo strpljivo čekali drugi, ne udaljavajući se isuviše od stanice,
ali uživajući u pogledu na taj park, paviljon, klupice, crkvu.
Jednom smo čak i ručali u jednom restoranu, pili kavu. Valjala sam se tamo s klincima po lišću u parku.
Drugi put sam sjedila na jednoj klupi, ljubila se s nekim i jela mesni doručak, i to nakon što sam u nekom butiku
kupila ljetnu haljinicu na šarene točkice, crnu.
Grad ima debelu, raskošnu povijest. Vidi se i osjeti na svakome koraku. I ti samo zineš nad tom ljepotom. Niti ne znajuć što te snašlo.
Godinu dana prolazila sam onuda. U glavi vrtjela filmove koje mi je netko drag pričao prije dosta godina.
I vidjela mu oči svaki put kada bi zatvorila svoje. Smiješak, dragost, nježnost silnu.
Čudno mi je drag i blizak taj kraj, ti ljudi, taj mentalitet, skroman, jednostavan, topao.
Moj deda Blaž doduše, mamin tata, bio je porijeklom iz jednog sela u blizini Petrinje, pa su to valjda i geni.
Davno je deda umro, sada nema niti mame da mi priča.
A možda i bolje da je nema, da ne vidi u što se svijet pretvara i kako preko noći nestaju dragi i stari krajobrazi.
Obrazi kraja. Oblaci niski, rumeni, bezglavo zaljubljeni u rijeke.
I Kostajnicu žarko volim, iz nekih neobičnih razloga. Prvi puta kada sam došla tamo, pomislila sam, o Bože, ovo je bio moj dom. Ovo znam !
Ima tako nekih dijelova Lijepe naše gdje se baš osjećaš doma. I tuguješ zbog svake prazne kuće baš kao da je tvoja.
Neshvatljivo je što neki krajevi čovjekovoj duši čine.
Ovih dana osjećam snažnu čežnju da pomognem i pridonesem, malo bar. Pritom me ne zanima nimalo, tko pomaže, tko ne, tko se uslikava samo, skuplja političke bodove, tko bi trebao a nije, tko je, a premalo je...uopće me to ne zanima. Srce mi se slomilo kada sam vidjela onu sliku naših političara i bakice kako leži pred njima. Takve su stvari nedopustive, ali o tome sada doista nije vrijeme razmišljati. Najsiromašniji su najsramežljiviji zatražiti pomoć. Tako je uvijek bilo i bit će.
Tamo ne želim smetati, želim nenametljivo pomoći. Donijeti kuhanu kavu tursku i brdo cigara.
Pružiti ruku i biti tiha potpora, dok ječe glupa prepucavanja i podjele, oko svega baš.
vidrinsmijeh@gmail.com
Ako mi se tko želi pridružiti, moj e-mail je istaknut.
Za to jedino služe e-mailovi. Za pomoć i potporu, konstruktivne dogovore.
Za izražavanje ljudskosti, ukoliko je imamo i želimo izraziti.
Voljela bih stoga, da nam Smjehuljica, kao naša predivna nasmiješena dušica, koja nas nasmijava tu već godinama, da prave smjernice iz svoga grada.
Jer grad su ljudi. Ne zaboravimo to.
komentiraj (12) * ispiši * #
