SarahBernardht

22.11.2020., nedjelja

samac usred svemira

Dani se pale i gase, pale i gase i sve je dobro dok je takav ritam.

Dok se ne ugasi dan kada bi se trebao upaliti.

Kao što se meni ljetos ugasio dan, kad sam ujutro nazvala bolnicu.
Kad se moja mama zabunila, pa se probudila na nekome drugome mjestu.
Boljem, želim vjerovati.

A sve to zbog korone, naravno.
Bila je uplašena, sama, mislila je da smo je ostavili, da smo je se riješili.
Plakala je svaku večer sigurno, znam je.
Nije vjerovala niti pismu koje sam joj napisala, niti tekici s Mini Mouse koju joj je kupio brat.
Presudan je bio vikend, doktor je rekao da ne dolazim zbog korone,
jer mama nije u životnoj opasnosti.
Tijekom liječenja, rekao mi je preko telefona i da mi nije dužan dati uvid u lijekove koje je pila.
Srce joj je popustilo od prejakih lijekova za smirenje.
Mogla je živjeti još. Dočekati barem svoj rođendan. Božić.
Vidjeti moju Helenu kako raste.
Još se nagledati ruža.
Mogla je usnuti u svome domu i u svome krevetu.
Pomirena. U okruženju ljudi koji je vole i kojima sada stravično nedostaje.

Mjesecima je prije toga, zajedno sa tatom, slušala svakodnevno o broju umrlih.
Njihova točna godišta i bolesti.
Znala je da sama ima neizlječivu bolest, ali ta je bolest bila kontrolirana i stagnirala je.
No, strah je strah. Ne umire se nikome. Ili barem rijetko kome, al njega se ionako ne pita.
Taj obično dočeka stotku.


Bolnice i prije korone nisu bile naše omiljeno mjesto.
Svaki puta kada bismo naišli na stručnjaka, pa još i razgovorljivog,
imali smo osjećaj da smo dotakli anđela. To bismo onda i rekli dotičnom ili dotičnoj.
Neka zna, ako mu ranije nisu rekli, da je anđeo.
I neka i dalje bude takav.

Mislim da liječnici sada prolaze svojevrsni pakao.
Kroničnim bolesnicima ne može se više na adekvatan način pružiti liječnička skrb.
Operacije se odgađaju s pretpostavkom da nisu hitne. Nekada pretpostavka zakaže.
Bojim se i pomisliti kako je na onkologiji. Šaljem svaki blagoslov tamo.
Trudnice i bebe zaražene koronom.
Moj bruh valjda neće postati hitan. Neka čeka proljeće, bolje mu je.

Neki su nezadovoljni jer ne mogu putovati. Neki jer ne mogu zarađivati.
Neki su, poput mene, nesretni jer im je umro netko njihov.
A ova nas pandemija ponovno, baš kao i proljetos,
uči da u jednom trenu možemo sve izgubiti.
I da trebamo biti ogromna srca i jako zahvalni ako smo zdravi.
Ako imamo samo uobičajene smetnje i stare bolesti, poduprte dobrom terapijom.
Ako je netko od nas ili naš lakše prebolio koronu.
Ako samo ne viđamo ljude, ne izlazimo bez prijeke potrebe.
Jer uvijek netko prolazi traumu,
dok mi kukamo zbog slomljenog nokta.
I uvijek može biti- gore.

U mom će autobusu sutra ujutro biti sasvim sigurno više od deset ljudi.
Voziti ćemo se do Zagreba u prosjeku 45 minuta.
Ja ću imati pamučnu masku i stajati ću do prozora, tamo gdje se obično voze mame s kolicima.
Ako ću imati sreće, biti će lagano otvoren prozor.
Na poslu svakog petka dobijemo e-mail oko 16.00, da je zaraženo jedno do troje zaposlenika.

Zbog sve te psihoze, ne smijemo prestati biti ljudi.
Povlačiti se u sebe, brinuti se samo i isključivo za sebe.
Danas je poznata književnica Đurđica Čilić napisala
kako je potpuno krivi odabir,
u ovom vremenu odabrati brinuti se samo za sebe, i ja se s tim apsolutno slažem.
Niti muze ne smiju utihnuti. Naprotiv.
Treba čitati, pisati, slikati, stvarati. Ljepotu. Usprkos.
Darivati jedni drugima barem ono što imamo u obilju.
A ne se uskogrudno dati uvući u neke glupe i bespredmetne rasprave,
čiji zaključci ako ih i ima, ne mijenjaju ovu odurnu situaciju nimalo.
Možda tek pogoršavaju ionako narušenu energiju.

"Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira. "

( A.G.Matoš)






- 20:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga




Sve fotografije koje objavljujem, isključivo sam fotkala ja.
Autorske znači. S više ili manje kvalitete, ali moje.
Ako se nekome koja svidi, slobodno si uzme.
Može me potpisat i ne mora- ako si hoće povećati ili umanjiti vrijednost pred drugima:-))

***********


''Mjerilo tvog neznanja
je dubina tvog vjerovanja u nepravdu i tragediju.
Ono što gusjenica smatra krajem svijeta,
Majstor zove LEPTIROM...'' Bach

***********
"Kroz život sam naučio da najbolji prijatelj može biti gori od najgoreg neprijatelja. Da životinje vole više od čoveka. Da suza ne znači bol. Da se protiv sudbine ne može. Da ne treba biti previše iskren. Da treba imati svoje ja. Da se pazi kome se šta oprašta. Da pas i dete znaju da prepoznaju zle ljude. Da se sa nekim ljudima moraš oprostiti, jer ti nanose bol. Da paziš kome nudiš svoju ruku i rame za plakanje. Da je svaka podmetnuta noga iskrenija nego lepa reč. Da se nikada ne kaješ za svoje postupke. Da reč "volim te" ne znači ljubav. Da svako zaslužuje drugu šansu, ali ne i stotu. Da ljude koji čine da malo vrediš oteraš. Da nije važno šta ti priča već ko. I da đubre uvek ostaje đubre."

Nebojša Glogovac


Uništi u meni to što treba da bude uništeno.
Ojačaj ono što treba da bude ojačano.
Koristi me. Stvaraj sa mnom, slikaj sa mnom svaku kap na platnu života.
Pomozi mi da živim ispunjen jedinstven život, hodam šumom nikad ranije gaženim putem.
Pokaži mi kako se voli dublje, nego što sam ikada mislila da je moguće.
Drži ispred mene to, od čega sam se ranije okretala.
Pomozi mi da omekšam i opustim se, potpuno prihvatim to sa čim sam još uvijek u stanju rata.
Ako je moje srce još uvijek zatvoreno, pokaži mi kako da ga otvorim bez nasilja.
Ako se za nešto vežem, pomozi mi da to otpustim.
Daj mi probleme, borbu i naizgled nepremostive prepreke ako će mi oni donijeti još dublje smirenje i povjerenje u inteligenciju života.
Pomozi mi da se smijem svojoj ozbiljnosti.
Dozvoli mi da nađem humor u tami.
Pokaži mi dubok osjećaj mira usred razgara oluje.
Ne krij istinu od mene. Nikada.
Neka zahvalnost bude moj vodič.
Neka oproštaj postane moja mantra.
Neka ovaj momenat bude moj stalni pratilac.
Dozvoli mi da vidim tvoj lik u svakom licu.
Dozvoli mi da osjetim tvoje toplo prisustvo u vlastitom prisustvu.
Podrži me kad se spotaknem.
Diši sa mnom, kad ne mogu da dišem.
Daj mi da umrem živa, a ne da živim mrtva.



Linkovi

"Istinski redatelj našeg života je slučajnost.
Redatelj pun okrutnosti,
milosrđa i očaravajućeg šarma. "

( Pascal Mercier, "Noćni vlak za Lisabon ")


Dragi mi i lucidni komentari:

j.

".....limun je na verandi, lovor je u garaži, nekakva afrička ... osteonešto - još nije pronašla svoje mjesto, ja Joj velim da je slobodno metne u našu spavaću, ja ću toj afričkoj pjevati afričke pjesme...."


Supatnik

"Znaš što, postoje ljudi koji znaju voljeti, jako su rijetki, puno rjeđi nego li bi to željeli priznati, oni jednakim žarom vole svoje muškarce, ili žene, djecu, domovinu, prijatelje, i automobil ili mačku, jer ne znaju drugačije.
Takvi ljudi svijetle u nepreglednoj masi koristiljubljem obilježenih mediokriteta koji možda ali samo možda vole sebe.
Ti Sarah be, blistaš, pa bi bezveznjacima preporučio sunčane naočale."



Mi. Ljudi s rupama

"Znaš one novogodišnje prskalice iz doba našeg djetinjstva.
E, tak."




stara teta

"hvala. ovih dana mi treba nešto, ne znam zapravo sam svoje probleme najprije rješavala, a onda se cmizdrila pred drugima, post festum. no ponekad mi se netko javi, preko poziva, glasa, samo da pita kako sam. i sluša me. pa onda nešto utješno kaže, ohrabrujuće. da znaš da si živ i za nekog drugog, ne samo za one koji te trebaju. e, pa, baš tako, poželjela si tako napisati, reći, i usmjerila misao i prema meni. "potrebitoj" (kakva čudna riječ), onoj kojoj treba, riječ, utjeha, baš tako. u ovim trenucima. nešto je u tebi znalo. tako se nađu duše. lil je pisala o deprivaciji dodira. postoji i deprivacija sna. neposrednih razgovora. prihvaćenosti. osjećaja uspješnosti i napretka. deprivacija prijateljstva. voljenja. nježnosti. čega god se sjetiš. u onda uleti netko živ i odnese . ne tegobu. nego osjećaj da si sam ko pas i miriš se, naučen kao magare na batine. eto tako nekako. pustiš vodu, čistu vodu da se žedan napije, umije i malo sjedne. ne idem na groblja onda kad je gužva, kad sve vonja po paljevini i ubijenom cvijeću. odem kad je tiho i onda me sretne bubamara i penje se do lišća, do rubova mramora. tako se razgovaramo. hvala"

Dvi, tri riči...

"Stavila si neke ljude ovdje u pat poziciju, još ćeš nas natjerati da se grlimo. ;) A našem virtualnom imidžu to ne pristaje. ;)
Za dobra stara vremena, a i za ona koja su pred nama: hugs&kisses za sve prisutne, odsutne, spomenute, nespomenute...ostavljam :))...."

************************************************

"Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."