Zmaj

Na vanjskoj stijenci moje šalice kave
Vidim očerupanog dvoglavog zmaja
Jedna je glava tužna
Druga se naginje ravno
Nad neki zemljopisni oblik
Mislim da taj nema vatre
I ne djeluje zastrašujuće

Moj Bog meni crta
Kad već ne mogu razumijeti
Palim pod Sv. Franjom
Šest svjećica
Pa u katoličkom kalendaru
Ugledam njegovo ime

I tate s djevojčicama
Ko svilenim bombonima
Zaljubljenim preko ušiju

Ribizli

Ovaj prijelaz iz Blizanaca u Raka
Napuštanje Merkura
Uvijek mi daje puno smislenijih razloga
Za život
Za radost
Dok režem noktiće na Gabijevom stopalu
Ljubim male prstiće ko zrna kukuruza
Debeli palac minijatura moga
A prije spavanja
Svađa tko će spavati kraj mene
Pa me metnu u sredinu
Helena mama, Gabi tata
Ja njihova cendrava beba
Bolna sva, kad dotakne te
Vlastita ljubav,
Kad dala si se opet preko svake mjere
Opet i opet
Ko još ima posla sa tužnom, izdanom
Bakom
Bake bi trebale ljubiti
Smirenije

Unuci ko melemi
Pogledom plavim miluju dno duše
Dok padaš u san bez snova
Ko žut plastični stolac posred vrta
Sva ta bajanja u koja si povjerovala
Žedna napila se filmske laži
A ne želiš misliti loše, željeti loše
Pa si osmišljavaš dane ko ribizle
I kraj koji si prouzročila
strasnom istinoljubivošću
Došao je kao tresak vrata pred nosom
Ko pljuvačka zbog smješka konobaru

Helena ima kosu boje zrelog žita
Kada stavimo glave skupa svjetlimo u mraku
Oko nje se doduše, noćima
Skupljaju krijesnice, napajajuć se svjetlošću
Oko mene posrću noćni leptiri
I miriši zrak na prolaznost

Pa ih hvatam za ruke
Vode me kroz zrak, kroz suton
Daju mi dan noćima
Uče me iz početka
Zaljubljenosti u
Život
Mraku uprkos
I prijelazima finim, tankoćutnim
Nakon kojih znam da dolazi
praštanje

Himna ponižene ljubavi

Žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.
Ne zatvarajte prozore,djevojke !
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada !
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem…
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…

Vesna Parun

Laž

Lipanj

Počelo je. Ljeto. To lipanjsko ljeto, prije svakog kalendara, uranjeno, ko prerano veselje, prijevremena ejakulacija. Težak, zagušljivi miris lipa. Ko miris napaljenog muškog krila. Nije za djecu. Nije za nježne dušice, romantične, empatične.
Rano ljeto i miris uzavrelih i teško suspregnutih primarnih nagona. Tisuću milja od svježine ljubavi. Bistrine uma.
Ne volem. Lipanj je uvijek neka teška prekretnica u mom životu.

- Da, živim s bivšom, jer tako moram. Nema mi druge. Dijete me cijelu noć drži za ruku. A sa njom nemam ništa. Dogovorili smo se. Ti si mi važna.

Pazi, ja sam važna. Sjedim u lokalnom bircu, nakon popodnevnog plakanja zbog veze koja me kompromitira. Predamnom.
Neću biti ljubavnica.
Pa vidi me. Hodam kao ljubav. Smješkam se kao ljubav. I moja haljina u hodu, svija mi se oko koljena ljubavno. I krajevi kose mi kratke, kovrčaju se kao ljubav. Sarah, ne zaboravi.
Šest puta ljubavnica i šest spašenih brakova. Tome netko mora stati na kraj. A tko će to, bolje od tebe?

Težina vrućine. Nekim sretnim stjecajem okolnosti, tu je moj prvi dečko. Bik koji me s lakoćom prisjeća kakva sam samo bila. Smijem se jer je istinski duhovit. Do grča facijalnog.
I danas, ja se nalazim s njima, u trenirci, no make up, only smile, možda tek neznatno podbuhla od plača zbog privatne kompromitacije. Cvilim ko miš. Za malo ljubavi na daljinu. Mislim stvarno..ona davna ja, rekla bi mi da imam neki teški poremećaj. Zgazila bi mi mobitel i otela cigarete. Meni ne igra self parenting. Meni eventualno past me, može ukazati na idiotariju u koju sam upala. Neću sad valjda patit 2 godine. Ostavljala sam ja u treptaj oka i za manje. Mala grofica. Uopće mi nije jasno čega se to točno bojim. I što ja to točno želim, od njega, od sebe. Nije za mene i nije. Sudar svjetova, velim ti. Još se čuje vibriranje ko nakon sudara dviju kugli.
Nakon dvije pive samo, jasno mi je da se mučim uzalud. Bez cilja. I želja.
Samo provjeravam ljubav. Samo odrađujem svoj brak.
Svoju ljubav, prema svijetu. I svijeta prema meni.

Bože sačuvaj me. Takvih suza. Takvih sudara.Takve praznine.

I želje da odem bez pozdrava, daleko u nepoznato.
Da me nemreš naći bar 45 dana, pa izgradiš brdo pogubnih konstrukcija i pretpostavki o tome s kim sam, kako sam i što radim.

Sudar svjetova

Krošnje se razlistale, šume zapjevale.
Mala stvorenja, vode ljubav vlažnim očima na svilenoj djetelini. Jezera se cakle sve daščući od ljepote.
Čudo svakog lipnja.
Priroda se ponaša kao da nikada ništa loše nije bilo.
Iz staroga panja tjera mladica neki svoj prkos,
neku samo svoju bitku lijepu.
Sve ti priroda zaboravlja. Sve oprašta.
Ne gleda u retrovizore.
Cvate i slavi, kao prvi put.

Spava mi u krilu. Lastavice lete nisko. Krijesnice.
Bez ičeg sam, pjeva Oliver u sumrak, bez tebe sam, ko bez sidra i bez jidra. Jer bez svega ča si dala..

On i ja, režemo češnjak i paradajz na klupi, mesni narezak,
ko u najskupljem restoranu.
Dodiruju nam se zglobovi na nogama i svaki dan nam je za pamćenje, kao da je zadnji. Ili prvi.

A onda odlazi mostom. Ruksak i gitara. Smije se. Ide doma. Maše. Suočava se sa svime. Vraća se sebi. Izdaleka čujem kako mu srce lupa, ciči od veselja.
Ja jurim u svom malom automobilu prašnim drumom, svakom uzbrdicom, zavojem, suočavam se sa svojim ogromnim strahom od vožnje. Pričam sama sa sobom, molim se svom nestašnom, nepokolebljivom Bogu.
Ne gledam u retrovizor, vozim svojim tempom, pa sam stalno na čelu kolone.
Stotinu kilometara i probijam led.
Počinjem upravljati automobilom.
Počinjem upravljati svojim životom.