SarahBernardht
28.06.2020., nedjelja
Zmaj
|
Na vanjskoj stijenci moje šalice kave Vidim očerupanog dvoglavog zmaja Jedna je glava tužna Druga se naginje ravno Nad neki zemljopisni oblik Mislim da taj nema vatre I ne djeluje zastrašujuće Moj Bog meni crta Kad već ne mogu razumijeti Palim pod Sv. Franjom Šest svjećica Pa u katoličkom kalendaru Ugledam njegovo ime I tate s djevojčicama Ko svilenim bombonima Zaljubljenim preko ušiju  |
21.06.2020., nedjelja
Ribizli
|
Ovaj prijelaz iz Blizanaca u Raka Napuštanje Merkura Uvijek mi daje puno smislenijih razloga Za život Za radost Dok režem noktiće na Gabijevom stopalu Ljubim male prstiće ko zrna kukuruza Debeli palac minijatura moga A prije spavanja Svađa tko će spavati kraj mene Pa me metnu u sredinu Helena mama, Gabi tata Ja njihova cendrava beba Bolna sva, kad dotakne te Vlastita ljubav, Kad dala si se opet preko svake mjere Opet i opet Ko još ima posla sa tužnom, izdanom Bakom Bake bi trebale ljubiti Smirenije Unuci ko melemi Pogledom plavim miluju dno duše Dok padaš u san bez snova Ko žut plastični stolac posred vrta Sva ta bajanja u koja si povjerovala Žedna napila se filmske laži A ne želiš misliti loše, željeti loše Pa si osmišljavaš dane ko ribizle I kraj koji si prouzročila strasnom istinoljubivošću Došao je kao tresak vrata pred nosom Ko pljuvačka zbog smješka konobaru Helena ima kosu boje zrelog žita Kada stavimo glave skupa svjetlimo u mraku Oko nje se doduše, noćima Skupljaju krijesnice, napajajuć se svjetlošću Oko mene posrću noćni leptiri I miriši zrak na prolaznost Pa ih hvatam za ruke Vode me kroz zrak, kroz suton Daju mi dan noćima Uče me iz početka Zaljubljenosti u Život Mraku uprkos I prijelazima finim, tankoćutnim Nakon kojih znam da dolazi praštanje |
18.06.2020., četvrtak
Himna ponižene ljubavi
|
Žena sam… Moja ispovjest prastara i tužna drhtala je neizgovorena pred nepomičnom savješću planina. Ostanite bezazleni dok pjevam ovu himnu istinitu o robinji i ženi i orlu koji je uzletio u modrine. Ljubila sam najljepše mladiće u ovoj dolini i u svim dolinama kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti. Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih vi nikad ne bi spavali spokojno pokraj žene ili pokraj šume ni pokraj ognja skitnica. Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani u koji se zaputi, ni od koga praćen. Nema močvare koju ne pregazih ni stabla pred kojim ne klonuh ni brda put kojeg ne dizah oči tražeći spas. Ljubav je bila jača od mene. Moje tijelo je strepilo. Dodirujući sreću, cestu otkritu koja izmiče u nedogled. O, vi koji trošite suze za svaki rastanak, za svaki cvijet za svaki krug koji nestaje na vodi, vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol i ostajete ponižene pred sudbinom; Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja prašinu ljepote koja nas zasipa. Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe. Kao da nosimo zapaljenu buktinju života. Ja nisam ništa mudrija od vas. Moj put isti je kao put vodonoše koji ne može izbjeći strminu izvora i počinkom ne umanjuje jaram svoj. Gledajte moja ramena. Ožiljci na njima isti su kao i vaši. I bore oko mojih usana gorke su od godina strpljenja i od pelina šutnje. Ne zatvarajte prozore,djevojke ! Ovo je i vaš glas, ovaj glas preplašene noći što je prezrela svoje ropstvo, i hoće da postane orao. Izađite na ulice, i vidjet ćete kako klečim na svakom pragu na kojem je klečala Žena. Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja. I nijedna od vas nije tako prkosno i gnjevno uspravila svoje lice, i pogledala nad vrhove smreka gdje su orlovi i gdje je Ljubav. O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu, šta mi je da pregorim nekoliko proljeća nekoliko izvora, i žetve najljepše koje se neće vratiti nikada ! Šta je meni da prebolim travu svog djetinjstva i grad svoje mladosti. Bila sam odana miru ljubavi. I plakala sam kada bi vjetar zatresao njene krošnje u nevrijeme. Ljubav je bila jača od mene, A muškarac je bio hram s pročeljem zlatnim od mojih sanja na stupovima moje smjernosti. Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag, i legla na kamen pokrivši se mokrim zvjezdama. A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke jednako umorne kad stišću hljeb i kad noše oružje i stjegove. Govorila sam da moju mladost još nije dodirnula noć. I skrivah suze da bi mi vjerovao. I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh kojim žena sebe dariva zauvijek onome s kim će podijeliti tajnu, oni su odvrnuli svoje lice od mene i gledali su nekuda u daljinu ljubomorni na slobodu visoko raskriljenih ptica, što su odabrale pustoću vidika i odrekle se ljupke doline koje se oni nisu mogli odreći. I grlili su me odsutno i mrzovoljno. I svlačili me kao krivca, ne kao ženu. I te noge su me gazile, te ruke su me bičevale, ta usta narugala su se cjelovima. Ali ja sam se smiješila i dalje postojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila. Govorila sam da su dobri i mudri i skrivala suze, da bi mi vjerovali. Zatim su me milovali kao što kraljevi miluju robinju najdražu. A ja sam u njihovim rukama osjećala usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu zavijanje vukova u divljini. Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke, prah ove ceste i ovaj zdenac kome zazvah vodu duboku. Kad ih pogledah, to bjehu vukovi. To bješe zaista divljina i noć, a ja tek plijen, pred pećinu domamljen u brlog pohotnika, pred noge osvajača. A oni su i dalje gledali spokojno u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis, i za koju mislim da bijaše orao što je kružio nad dolinama. I kad su već sasvim vjerovali u moju blizinu i moju postojanost, ja sam pogledala onamo kud su gledali oni u daljine modre i raskopane, u visine put kojih se vinuše najsmjeliji. I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica, raskriljeni orao nasred neba. Tada stadoh da se smijem. Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala mimo trave i plastova pšenice, do crne vjetrometne zemlje kojom su mi snagu opasali. I smijeh moj se budio u zoru i prosipao do prvih zvijezda. A onda sam zaspala umorna kao od hoda kroz planinu. Čudila sam se tom putniku podmuklom koji je zaustavio konja pod ovim brdom, na ovom pjesku. I traži noćište na pragu žene. I želi da mu pjevam uspavanku ja, koja ću prezreti nježnost da bih dosegla svoju istinu. Ja, koja svoju sutrašnju čežnju već čitam u lijetu ptice izgubljene. I odvrnula sam svoje lice da želju na njegovu licu ne vidim. I prestala se smijati. I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno. Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja. Ja više ne tražim. I ne vjerujem… Ne vjerujem u vrlinu gospodara. Pamtim kako ruke bičevi postaju, i kako je zagrljaj muškarca strašan kada se odmaraju osvajači i kad se u njihovu zahvalnu glasu opet čuje zavijanje vukova. Zato, mladići iz moje doline, ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi krotka i pokorna kao srna. Ni kad vas napajam i tetošim, ni kada ištem vašu vjernost u zamjenu za proljetni oblak u visini, za oluje mog promjenljivog srca. Jer, jao onom ko mi povjeruje i ko dovede svoje stado pred moj šator, da ga othranim! Ja ću ga napustiti u čas kad tama obavija polja. Uspravit ću svoje lice i stresti cvijeće kojim ste me okitili. I drhtat ću, jer je stablo u daljini velišanstveno, a vaša ljubav ništavna. I vaši ognjevi pred ognjem zore kržljavi i turobni. Idite svojim putem, zaljubljeni! Moja svirka nije za vaše uho! Ljubav je bila jača od mene. Ali pjesma postade orao i napušta svoju dolinu. Put modrih gora lete orlovi i ne okreću se. To je ispovjest žene i robinje. Himna ponižene ljubavi. To je pjesma o mojoj istini što je istina ostavljenih… Vesna Parun |
15.06.2020., ponedjeljak
Laž
 Rasprslo se Iza očiju Ko milijun latica moga Povjerenja Bez vjere se ne može Laži se grozim ( pa postajem divlja i nemoguća) Ne odgovaram Za sve što ću reći i izgovoriti Staviš li tu Crvotočinu U moj Rukom rezbaren ormar Otkrhneš li porculan na mjestu Gdje se ljubav prislanja usnama I toči gutljajima Da ohladim glavu koja gori Ko grm ruža Zamislit ću Kako skačem u vodu Da, hladno je Da, magla je gusta i nemam koga Dozvati Al ja plivam miljama daleko Od nas, od nas I sve si manji na obali Zapletenog u mreži Pojest će te ptice Ako se prije ne pojedeš sam |
14.06.2020., nedjelja
Lipanj
|
Počelo je. Ljeto. To lipanjsko ljeto, prije svakog kalendara, uranjeno, ko prerano veselje, prijevremena ejakulacija. Težak, zagušljivi miris lipa. Ko miris napaljenog muškog krila. Nije za djecu. Nije za nježne dušice, romantične, empatične. Rano ljeto i miris uzavrelih i teško suspregnutih primarnih nagona. Tisuću milja od svježine ljubavi. Bistrine uma. Ne volem. Lipanj je uvijek neka teška prekretnica u mom životu. - Da, živim s bivšom, jer tako moram. Nema mi druge. Dijete me cijelu noć drži za ruku. A sa njom nemam ništa. Dogovorili smo se. Ti si mi važna. Pazi, ja sam važna. Sjedim u lokalnom bircu, nakon popodnevnog plakanja zbog veze koja me kompromitira. Predamnom. Neću biti ljubavnica. Pa vidi me. Hodam kao ljubav. Smješkam se kao ljubav. I moja haljina u hodu, svija mi se oko koljena ljubavno. I krajevi kose mi kratke, kovrčaju se kao ljubav. Sarah, ne zaboravi. Šest puta ljubavnica i šest spašenih brakova. Tome netko mora stati na kraj. A tko će to, bolje od tebe? Težina vrućine. Nekim sretnim stjecajem okolnosti, tu je moj prvi dečko. Bik koji me s lakoćom prisjeća kakva sam samo bila. Smijem se jer je istinski duhovit. Do grča facijalnog. I danas, ja se nalazim s njima, u trenirci, no make up, only smile, možda tek neznatno podbuhla od plača zbog privatne kompromitacije. Cvilim ko miš. Za malo ljubavi na daljinu. Mislim stvarno..ona davna ja, rekla bi mi da imam neki teški poremećaj. Zgazila bi mi mobitel i otela cigarete. Meni ne igra self parenting. Meni eventualno past me, može ukazati na idiotariju u koju sam upala. Neću sad valjda patit 2 godine. Ostavljala sam ja u treptaj oka i za manje. Mala grofica. Uopće mi nije jasno čega se to točno bojim. I što ja to točno želim, od njega, od sebe. Nije za mene i nije. Sudar svjetova, velim ti. Još se čuje vibriranje ko nakon sudara dviju kugli. Nakon dvije pive samo, jasno mi je da se mučim uzalud. Bez cilja. I želja. Samo provjeravam ljubav. Samo odrađujem svoj brak. Svoju ljubav, prema svijetu. I svijeta prema meni. Bože sačuvaj me. Takvih suza. Takvih sudara.Takve praznine. I želje da odem bez pozdrava, daleko u nepoznato. Da me nemreš naći bar 45 dana, pa izgradiš brdo pogubnih konstrukcija i pretpostavki o tome s kim sam, kako sam i što radim.  |
07.06.2020., nedjelja
Sudar svjetova
|
Krošnje se razlistale, šume zapjevale. Mala stvorenja, vode ljubav vlažnim očima na svilenoj djetelini. Jezera se cakle sve daščući od ljepote. Čudo svakog lipnja. Priroda se ponaša kao da nikada ništa loše nije bilo. Iz staroga panja tjera mladica neki svoj prkos, neku samo svoju bitku lijepu. Sve ti priroda zaboravlja. Sve oprašta. Ne gleda u retrovizore. Cvate i slavi, kao prvi put. Spava mi u krilu. Lastavice lete nisko. Krijesnice. Bez ičeg sam, pjeva Oliver u sumrak, bez tebe sam, ko bez sidra i bez jidra. Jer bez svega ča si dala.. On i ja, režemo češnjak i paradajz na klupi, mesni narezak, ko u najskupljem restoranu. Dodiruju nam se zglobovi na nogama i svaki dan nam je za pamćenje, kao da je zadnji. Ili prvi. A onda odlazi mostom. Ruksak i gitara. Smije se. Ide doma. Maše. Suočava se sa svime. Vraća se sebi. Izdaleka čujem kako mu srce lupa, ciči od veselja. Ja jurim u svom malom automobilu prašnim drumom, svakom uzbrdicom, zavojem, suočavam se sa svojim ogromnim strahom od vožnje. Pričam sama sa sobom, molim se svom nestašnom, nepokolebljivom Bogu. Ne gledam u retrovizor, vozim svojim tempom, pa sam stalno na čelu kolone. Stotinu kilometara i probijam led. Počinjem upravljati automobilom. Počinjem upravljati svojim životom.  |
