Lipanj

nedjelja, 14.06.2020.

Počelo je. Ljeto. To lipanjsko ljeto, prije svakog kalendara, uranjeno, ko prerano veselje, prijevremena ejakulacija. Težak, zagušljivi miris lipa. Ko miris napaljenog muškog krila. Nije za djecu. Nije za nježne dušice, romantične, empatične.
Rano ljeto i miris uzavrelih i teško suspregnutih primarnih nagona. Tisuću milja od svježine ljubavi. Bistrine uma.
Ne volem. Lipanj je uvijek neka teška prekretnica u mom životu.

- Da, živim s bivšom, jer tako moram. Nema mi druge. Dijete me cijelu noć drži za ruku. A sa njom nemam ništa. Dogovorili smo se. Ti si mi važna.

Pazi, ja sam važna. Sjedim u lokalnom bircu, nakon popodnevnog plakanja zbog veze koja me kompromitira. Predamnom.
Neću biti ljubavnica.
Pa vidi me. Hodam kao ljubav. Smješkam se kao ljubav. I moja haljina u hodu, svija mi se oko koljena ljubavno. I krajevi kose mi kratke, kovrčaju se kao ljubav. Sarah, ne zaboravi.
Šest puta ljubavnica i šest spašenih brakova. Tome netko mora stati na kraj. A tko će to, bolje od tebe?

Težina vrućine. Nekim sretnim stjecajem okolnosti, tu je moj prvi dečko. Bik koji me s lakoćom prisjeća kakva sam samo bila. Smijem se jer je istinski duhovit. Do grča facijalnog.
I danas, ja se nalazim s njima, u trenirci, no make up, only smile, možda tek neznatno podbuhla od plača zbog privatne kompromitacije. Cvilim ko miš. Za malo ljubavi na daljinu. Mislim stvarno..ona davna ja, rekla bi mi da imam neki teški poremećaj. Zgazila bi mi mobitel i otela cigarete. Meni ne igra self parenting. Meni eventualno past me, može ukazati na idiotariju u koju sam upala. Neću sad valjda patit 2 godine. Ostavljala sam ja u treptaj oka i za manje. Mala grofica. Uopće mi nije jasno čega se to točno bojim. I što ja to točno želim, od njega, od sebe. Nije za mene i nije. Sudar svjetova, velim ti. Još se čuje vibriranje ko nakon sudara dviju kugli.
Nakon dvije pive samo, jasno mi je da se mučim uzalud. Bez cilja. I želja.
Samo provjeravam ljubav. Samo odrađujem svoj brak.
Svoju ljubav, prema svijetu. I svijeta prema meni.

Bože sačuvaj me. Takvih suza. Takvih sudara.Takve praznine.

I želje da odem bez pozdrava, daleko u nepoznato.
Da me nemreš naći bar 45 dana, pa izgradiš brdo pogubnih konstrukcija i pretpostavki o tome s kim sam, kako sam i što radim.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.