Sudar svjetova

nedjelja, 07.06.2020.

Krošnje se razlistale, šume zapjevale.
Mala stvorenja, vode ljubav vlažnim očima na svilenoj djetelini. Jezera se cakle sve daščući od ljepote.
Čudo svakog lipnja.
Priroda se ponaša kao da nikada ništa loše nije bilo.
Iz staroga panja tjera mladica neki svoj prkos,
neku samo svoju bitku lijepu.
Sve ti priroda zaboravlja. Sve oprašta.
Ne gleda u retrovizore.
Cvate i slavi, kao prvi put.

Spava mi u krilu. Lastavice lete nisko. Krijesnice.
Bez ičeg sam, pjeva Oliver u sumrak, bez tebe sam, ko bez sidra i bez jidra. Jer bez svega ča si dala..

On i ja, režemo češnjak i paradajz na klupi, mesni narezak,
ko u najskupljem restoranu.
Dodiruju nam se zglobovi na nogama i svaki dan nam je za pamćenje, kao da je zadnji. Ili prvi.

A onda odlazi mostom. Ruksak i gitara. Smije se. Ide doma. Maše. Suočava se sa svime. Vraća se sebi. Izdaleka čujem kako mu srce lupa, ciči od veselja.
Ja jurim u svom malom automobilu prašnim drumom, svakom uzbrdicom, zavojem, suočavam se sa svojim ogromnim strahom od vožnje. Pričam sama sa sobom, molim se svom nestašnom, nepokolebljivom Bogu.
Ne gledam u retrovizor, vozim svojim tempom, pa sam stalno na čelu kolone.
Stotinu kilometara i probijam led.
Počinjem upravljati automobilom.
Počinjem upravljati svojim životom.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.