Bljeskovi
nedjelja, 17.05.2020.Hodam prema tebi i treperi mi srce,
ko ulovljena ptica,
grlica skrivena od kiše.
Miriši trava, prelijevaju se božuri
i jagode u maloj foliji na dnu moje torbe.
Ugledamo se..oboje kao da zaustavljamo trenutak,
kao da se rušimo u nesvijest.
A onda..U tebi se gubim. Ko dijete u previsokoj travi. Samo osjetim, a ne znam gdje sam.
Svjetlo je meko, tisuću čestica među nama prosijava.
Voliš me dlanovima, obavijaš me kožom i lijepo je,
već sam ti to rekla,
spavati zaklonjena s leđa tvojim toplim tijelom.
Ljubiš mi čelo. Ljubim ti ruku. Gubimo se u strasti bezumnoj. Neprestanoj. Dišem. Znojni smo i umorni.
Grizeš mi vrat, kao da me otkidaš od svega bolnog,
kao da me pohranjuješ u sebe.
Kuješ mi naušnice poljupcima.
Sadiš duboka stabla u mojoj utrobi. Granaš, listaš.
Tu nema razuma. Samo nam je potrebno na kratko nestati jedno u drugome. Bljeskovi povremene svijesti o ljepoti.
Ja sam cvijet. Ti si moja stabljika. Kroz mene dobivaš svjetlosti, topline. Kroz tebe dobivam vodu kojom tečem, svim kaskadama naših nježnosti.
Tvoje riječi prekrasno su sirove, neobrušene i bez imalo taktike. Kažeš mi, živote moj. Razgaljuješ mi um.
Zbog toga bih samo mogla dati ti ruku i poći za tobom gdjegod.
Al u tebi se gubim.
Moje razumsko nestaje.
Perzistiram ko neko vilinsko biće, čista ezoterija, lebdim.
Pa pokušam sve pokvariti pitanjima,
samo ne bih li se vratila u realnost.
Znaš, ona odrasla pitanja.
Da te razdrmam, da se probudim,
da ne nestanemo takvi bestežinski, sanjivi i lijepi.
Ko bogovi bolnih prepona posrćemo Zrinjevcem.
I opet te vidim kako odlaziš,
nebo je nisko, a ti ponavljaš moj broj telefona.
komentiraj (3) * ispiši * #