Pod topolom

utorak, 07.08.2018.



A sa tugama ...
znaš već što se radi.
Njima se smiješiti treba.

U mrak crni što vreba
Otploviti?
Ili čamac odvezati ?

A kako ću te dušo moja
onda pamtiti?

I bljeskom sunca
Površinom rijeke gledaš me
U hladu vrhunca
glasom riječnog galeba smiješ se

U stoljetnom zagrljaju tvoje topole
Nazdravljam frankovkom hladnom
danima koji suncu se mole
danima koji bili su naši

A to što te nema, srce drago
Još me čudno plaši.



Nebo, čuvaj me, Sunce, vodi me, Zemljo, drži me, dok koračam ovim putem prema nekome, nečemu ili sebi, ne znajući još što želim pronaći, znajući samo od čega želim otići.
Ali i to ću uskoro zaboraviti, kad se izmiješa ono u meni i oko mene i postane svejedno čemu idem i kamo se vraćam.
(Maja Klarić)





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.