Moja pjesma

nedjelja, 19.11.2017.

Moja je pjesma moje stopalo,
malo,
koje žmireći ljubio si
kad u dva daha sve bi stalo.
Na pjesmu se oslanjam svoju nejaku
sasvim krhkih kosti,
ona će me vlastita gdje treba,
u potpunom mraku,
do suza probosti,
odbacit do neba,
izvrnuti, prevrnuti, dati mi mjeru i začin,
na obraz ću ti je stavljati
ko i stopalo,
da, na baš isti način.


Male izdajice

srijeda, 08.11.2017.

On me grli, on me samo grli
i dlanovi su mu znojni
i umišlja da me osjeća


I dok sklapa oči ja razmišljam:
imam li dosta rublja za okrenuti mašinu
i kako ću se snaći do plaće.

Kad mi se zacakle oči studeno
uzimam ogledalo
a u njemu izdajnički zasjaje

dva mala tvoja opala

Duhovima koji odbijaju umrijeti

četvrtak, 02.11.2017.

Umirao je baš poput stabla
izgubivši najprije sluh, pa glas,
a dugo prije toga redovito čitao osmrtnice
s radošću nosio satove koji su stali
točno u određeno vrijeme- jer vremena nema

Upalim li za njega svijeću danas
može se lako desiti da mi podivlja ruža pod prozorom
to mu ne donosi mir
duhovi još se ljube

Sanjam mu usta, govori mi nešto
ali Zlato moje, ja ga ne čujem.
Tuzi crtam masnom crnom olovkom
strašne obrve, nazivajuć je vješticom.
Rugam se, baš onako kako smo to činili zajedno.

Danas je dan duhova koji odbijaju umrijeti
pa me sjenovito susreću u kupaonici
dok u sapunici mirisnoj natapam bluzu
u kojoj me grlio

Umirao je baš poput stabla
ne ljuteć se pritom nimalo,
zato i nije umro.
Otišao je samo da se makne s puta mojoj sreći,
ko vosak mi se otkinuo s prsta
ponijevši sa sobom vruće kapilare mojih jagodica

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.