SUNČEVA EKLIPSA

petak, 13.10.2017.

planete odgurujem jednopotezno,
bez milosti i na mah
sanjivo i odsutno
kao da me ničeg nije strah
gledajući u daljinu zamućenih leća
i pričajući, pričajući
ajme, koja je to bila sreća!

o, kako sam samo sretna bila
kako me volio, čovječe, kako me obožavao
da si samo vidio.....!
..bila sam ti njeg'va vila...ahaa!
- pa gdje ti je onda sada ?
( osjetim žalac ljubomore )
pa razumno, i ja se pitam, a negdje gore,
( pokažem nebo )
valjda sam mu dosadila.

I svaki put odlučim važna
da neću reći sve
prešutjeti treba i ljubav i njega
( šutnja je nekada spona snažna )
žena bez tajni - ko cvijet bez mirisa
ko sunce bez pjega, ugasli sjaj

no pa kada već pita,
bijesan od neviđene konkurencije,
ja mu umah dadem sve preferencije:
i uvod i zaplet i kraj.

Planet je u šoku.
Planet podrhtava.
Kuha se s povrćem u mom woku.
Upravo mu oduzeh pravo na život,
postaje jedna groteskna lava...
vidi na što liči...
Uskratih mu vodu, kisik i toplinu.
Gađah ga asteroidom TC4...

I ne, neće reći: Sunce, kako si ti jaka žena!
Sa svoje će putanje sići.
Vidim svakom svojom pjegicom
kako se boji da će biti idući koji će otići

Tada povratim samo sebi svojstvenu žarku maglicu
gravitacija nam se opasno zaklima
da liči na osmijeh namjestim pjegicu
i nestanem u pramenju dima.






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.