Nevidljiva

četvrtak, 14.09.2017.

Dosta ti je meni čekanja.
Borbe s nevidljivim duhovima.
Biti druga, treća opcija.
Biti strpljiva. Krotka. Janje.
Bolje mi je ne računati. Na nikoga i na ništa.
Ionako mi brojevi nikada nisu bili jača strana !

A zakon je velikih brojeva, da će mi prići isključivo onaj koji nije sam.
I još će mi reći, čekaj !
Ako je pažljiviji, tutnut će mi čak u ruku i broj,
da lijepo znam koja sam po redu,
da si znam planirati svoje vrijeme.

On i ja, punih smo godina dana okolo hodali sa starim, zamagljenim lećama.
Imali smo potpuno istu dioptriju na oba oka.
Prepoznavali smo se mirisom, konturama, bojom glasa i jagodicama prstiju.
I sa milijun drugih sitnica koje je nemoguće opisati, a nije niti potrebno.
Čovjek je osjetljiviji kada ne vidi.

Jutros je jedna žena vodila svog muškarca ispod ruke.
Nježno i zaštitnički.
On je imao naočale i štap u desnoj ruci.
Na nadlaktici svoje lijeve ruke, imao je ženu koja ga voli.
Ljudi se vole i kada ne vide.
Ljudi ne vide koliko se vole.


Svih ovih dana potpuno sam izvan sebe i bolje mi je tamo.
Ne vidim se, ne piljim u ono što boli.
Gledam u oblake koji se gusto skupljaju nad Gundulićevom,
nad pozlaćenim anđelom na vrhu krova.
Vidim violončelo oslonjeno na zid malog suterenskog stana.
Ne mogu se nikako sjetiti jesmo li se onda okupali u Vodicama.

Kada sam bila mlađa, umišljala sam da me onaj koga volim, stalno nadzire i gleda,
nešto poput Boga, koliko to god možda bogohulno zazvučalo.
Tako i sada nekada, u neki sumrak,
a sumraci mi nisu jača strana kao ni brojevi, jer su jednako bolno konačni,
osjetim ga kako hoda iza mene i gleda mi u stražnjicu smješeći se.
Miluje me zrakom koji zastruji među nama.
Ne vidim ga, a znam da je tu,
pa se promeškoljim u hodu,
uspijem se čak i nespretno nasmiješiti tom neobičnom i pomaknutom osjećaju
njegove blizine.
Baš poput slijepca, osjećam koliko ga ima na mojoj lijevoj nadlaktici.
Ljudi su osjetljiviji kada ne vide.
Ljudi se vole i kada ne vide.
Ljudi ne vide koliko se vole.


Zapravo....
ti koji mi važno daju broj da čekam,
ne kuže da su oni ti koji su na čekanju...
I to bez ikakva broja, jer meni brojevi nisu jača strana.

Čekaju da on prestane hodati iza mene,
da ode u nekom drugom smjeru,
sav prepun ljubavi koju još na mene baca
poput jesenska lišća....

Dragi...uskoro je godina dana .
A ja sam i dalje samoj sebi nevidljiva.
Ne vidim se, mada znam da sam tu.
Čovjek je osjetljiviji kada ne vidi.





tek toliko

petak, 08.09.2017.

"Sve što volimo, stvorili smo sami..."

Stvorila sam te od samoće,
one kocke ledene,
pa do tri pera anđeoskih krila,
jedan pustinjski cvijet,
iz dosade, razonode,
iz potrebe da se svidim
nekom, negdje, nekako
stvorila sam te svojim
groteskno uspravnim držanjem,
nakaradno lijepim hodom
dok cijeli se svijet rušio pod mojim nogama
u tajicama, dugoj vesti,
osmijehom kupljenim na rasprodaji u Bipi
nusproduktu mojih kompulzivnih stanja.

Stvorila sam te bacivši ti izazov ko rukavicu,
jedna rečenica neobuzdana,
jedan siloviti cjelov,
iz znatiželje tko si, što si, otkud si,
jesi li ti zbilja ono čime se prikazuješ svijetu
hoću li te zapaliti
i hoćeš li onaj ćošak na kojem sam padala, ustajala,
zavodila razmazanom maskarom,
bila ostavljana,
tamo gdje mi je trubio djed Božićnjak onoga dana,
ajme smiješno,
zapamtiti kao mjesto gdje bi stajao autom svaki put
gledajuć me kako odlazim
groteskno uspravnog držanja
nakaradno lijepog hoda.

Jesam li te doista stvorila i stvarala
ili si stvoren otprije došao u moj svijet
postavio se ko puzzlea na mjesto moje praznine
pa onda ovako svjetski nestao bez odgovora.

Uglavnom, jesen će.

I trenutno ti nisam sposobna stvoriti išta.
Gledam ljude i nitko mi nije dovoljno ništa
da bih se zaljubila
da bi nova ljubav zaliječila staru
kako je djed Vinko govorio
osjećam ti se kao slastan grozd kojeg će pojesti čvorci
ko kiselo vino koje nitko neće ispiti do dna





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.