"Sve što volimo, stvorili smo sami..."
Stvorila sam te od samoće,
one kocke ledene,
pa do tri pera anđeoskih krila,
jedan pustinjski cvijet,
iz dosade, razonode,
iz potrebe da se svidim
nekom, negdje, nekako
stvorila sam te svojim
groteskno uspravnim držanjem,
nakaradno lijepim hodom
dok cijeli se svijet rušio pod mojim nogama
u tajicama, dugoj vesti,
osmijehom kupljenim na rasprodaji u Bipi
nusproduktu mojih kompulzivnih stanja.
Stvorila sam te bacivši ti izazov ko rukavicu,
jedna rečenica neobuzdana,
jedan siloviti cjelov,
iz znatiželje tko si, što si, otkud si,
jesi li ti zbilja ono čime se prikazuješ svijetu
hoću li te zapaliti
i hoćeš li onaj ćošak na kojem sam padala, ustajala,
zavodila razmazanom maskarom,
bila ostavljana,
tamo gdje mi je trubio djed Božićnjak onoga dana,
ajme smiješno,
zapamtiti kao mjesto gdje bi stajao autom svaki put
gledajuć me kako odlazim
groteskno uspravnog držanja
nakaradno lijepog hoda.
Jesam li te doista stvorila i stvarala
ili si stvoren otprije došao u moj svijet
postavio se ko puzzlea na mjesto moje praznine
pa onda ovako svjetski nestao bez odgovora.
Uglavnom, jesen će.
I trenutno ti nisam sposobna stvoriti išta.
Gledam ljude i nitko mi nije dovoljno ništa
da bih se zaljubila
da bi nova ljubav zaliječila staru
kako je djed Vinko govorio
osjećam ti se kao slastan grozd kojeg će pojesti čvorci
ko kiselo vino koje nitko neće ispiti do dna