kijeve moj

U ustanovi na fotografiji - koju zovu Ukrajinski dom (ustanovu, ne fotografiju) - odrzana je nedavno izlozba radova deset najistaknutijih ukrajinskih slikara u 20. stoljecu. Buduci da sam se nacrtao tamo (i lazno se predstavivsi studentom, platio za ulaz tek pet grivnji), podnosim subjektivno izvjesce.
Ukrajinci su brzo svatili ulogu prodaje u suvremenome potrosackom drustvu, tako su da me od najavljene izlozbe na pet katova docekali spomenuta izlozba u prizemlju i nesto sto bih nazvao sajmom umjetnina na ostala cetiri. U svakom slucaju, pokazano je tamo citavo mnostvo tema, tehnika i autora, ali izdvajam samo (meni!) najdomljivije.
Artura Koljnika spominjem prvog jer me svojim razigranim apstrakcijama razveselio te natjerao da izvadim blok iz torbe i pribiljezim njegovo ime (glasam za "Gitarista"). Pogled na predimenzionirana ulja na platnu Viktora Babencova s golemim dimnjacima i brodogradilistima (60-e godine!) podsjetio me na ono sto smo zvali socrealizmom te nuzno izazvao gorak osmijeh i pitanje u kakvu su sada stanju nekadasnje velike uzdanice sovjetskoga gospodarstva. Svu silu idilicnih i herojskih motiva iz slavne ukrajinske proslosti svjesno preskacem i dolazim do Tetjane Jablonske. Njezini detalji idilicne svakodnevnice, oslikani bezbrojnim nijansama iskljucivo sive i zelene boje, probudili su u meni nostalgiju i misao na jedini Vrbovec...
Na ostalim katovima predstavio se sijaset privatnih galerija iz cijele Ukrajine. I tu je bilo mnostvo imena, naziva, boja, pa sam nakon treceg kata sve brze i brze prolazio kroz taj labirint.
U pokrajnjim prostorijama na svakom katu udruga Art Kyiv organizirala je nekoliko skupnih tematskih izlozaba suvremenih autora. Anatolij Krivolap i Tiberij Siljvati uspjeli su iskociti iz ciklusa naslovljenog "Svijet boje" - prvi uglavnom narancasto-ruzicastim prikazima ukrajinskih motiva, a drugi raznobojnim apstrakcijama, koje bih - zahvaljujuci debelim slojevima boje - prije nazvao reljefima nego slikama. Igor Gajdai osvojio me ogromnim masovnim fotoportretima, a Oleksandra Zumajlova-Dmitrovska "slojevitim kombinacijama" (na fotografiji).



Kako bih o svemu tome mogao lijepo streberski pisati, imao sam uz sebe blok i olovku. Blok sam dobio od jedne politicki angazirane studentice u jeku predizborne kampanje, a u medjuvremenu je postao moj stalni suputnik. U njega upisujem sve rijeci koje moram zapamtiti, adrese koje moram posjetiti, stvari koje moram obaviti,... i to crvenom bojom. Tako jednostavno bolje pamtim.
Za razgledanja izlozbe nisam mogao ne primijetiti da me pozorno promatra svaka (bas svaka!) osoba koja mi dolazi ususret. Prvo sam pomislio da sam paranoican, a zatim kako sam sumnjiv jer hodam uokolo i biljezim nesto u blokic, skiljavo se naginjuci opasno blizu skupocjenim platnima. Zatim sam prestao razmisljati o tome, uvjerivsi samog sebe da mi fakat jebeno stoji nova jakna.
Na ulazu u peti kat ispao mi je blokic. Kao sto snita kruha s pekmezom pada na krivu (namazanu!) stranu, i on je pao na stranu koja mi, pisuci, nije bila vidljiva. Na njoj je bila zapisana rijec koju sam naucio na veceri dan prije. Velikim crvenim slovima na bijelom papiru pisalo je "ohuitel'no". Dobar prevoditelj to bi preveo kao "jebeno".



A da se ne smijem samo na svoj racun, pobrinuo se netko iz uprave Ukrajinskog doma, postavivsi ove zanimljive upute pokraj zahodskog umivaonika.