Post. Dakako. Sviđaju mi se te sitne ali efikasne promjene u sučelju bloga koje tako podižu duh. Eto, da ne piše ukupan broj postova, ne bih zamijetio da je ovo 150-ti post.
A sad, live from Senj, evo beta verzije najavljene priče od jučer.
_______________________________________
Ta mačka je nešto što ne mogu objasniti
"Uvijek sjedi kraj tebe, u-vijek, kraj tebe..." oglasio se radio trenutak prije nego ga je njegova muška ruka ugasila.
On, lošija polovica donekle savršenog para, nije opravdao svoju odluku gašenja radija, pa se ovaj našao tren kasnije ponovo upaljen. Ovaj puta uz opravdanje.
"Slušala sam to." rekla je ona, pa tiše dodala: "Mačko jedna."
Mihael ju je promotrio dugo i ozbiljno, razmišljajući kako da shvati tu primjedbu. Barbara je, s druge strane, smatrala kako bi njegove oči, koliko zelene bile, ipak trebale pratiti cestu. Radio nije mislio ništa, već je svirao glazbu prikladnu za vožnju stranputicom.
"Mijau." isplazio je konačno jezik i promijenio u treću.
"Ti si lijeva strana, on je desna strana. O ne!" izjavio je radio.
"Vau?" upitala je.
"Ne, mijau."
"Oprosti. Strani mi jezici nikada nisu dobro išli."
"Ma nema veze." odmahnuo je rukom i zašutio.
Kako on inače ima problema sa tišinom, Barbarinom omiljenom prijateljicom, pokušao je zapodjenuti novi razgovor.
"Nije ti hladno?"
"Ne. Pomalo."
Imala je pripijenu dolčevitu boje krzna tigrastog mačića koja nije Bog zna što grijala, ali je barem sakrivala ugrize na vratu i otkrivala njenu redovitu brigu oko svoje linije. Mihael, muška svinja, računao je na to kad ju je kupio.
"Da uključim grijanje?"
"Nije potrebno."
Zapjevušila je, vrpoljeći se, ostavivši njega na milost i nemilost tišine, koja se poput nasilnika nagnula nad njega i škljocnula svojim prstima. Osjećao se poput miša pred nekom mačkom, pa je instinktivno stisnuo papučicu gasa još niže, ne bi li umakao svojoj proganjateljici. Auto se na to pobunio, zakrkljao i počeo usporavati. Tišinu je ipak uspio ostaviti daleko za sobom.
"Majk. Majk, nemamo benzina!" skočila je. Barbara, a ne tišina.
"Imamo, auti uvijek imaju rezervu u sebi." umirio ju je. Mihael, a ne auto.
"Onu rezervu koji si neki dan potrošio?" upitala je mačka.
Nitko nije odgovorio mački, možda zato što je nije bilo tamo.
Za to vrijeme, auto je dostigao brzinu obične kućne mačke i nastavio kašljati. Mihaelu se ti samrtni hroptaji nisu svidjeli, pa je stisnuo papučicu do kraja. Na to je njihov vjerni Mitsubishi počinio seppukku poput pravog samuraja, te prestao reagirati na sve vanjske podražaje.
Stali su.
Barbara je prekrižila ruke.
Mačka se protegnula.
Mihael je uočio kako Barbara izgleda seksi kad se ljuti.
Barbara je uočila kako Mihael zuri u nju.
"No?", prenula ga je, "Što sad? Po benzin! Benza ti je dvadesetak kilometara odavde! Kreni!"
"Odmah, gospođice!" lupio je petama i napustio Japanca. Potom se vratio po ključeve. U međuvremenu, radio je ponovo umro, a mačka je ponovo zaživjela na krovu automobila. Svoje je mačje oči uperila u Mihaela dok je otključavao prtljažnik. Zbunjena njegovim pobjedničkim smiješkom, Barbara je izašla iza automobila saznati kakvu to mačku planira izvući iz šešira.
"Dozvoljavate li, gospođice?" upitao je, te na Barbarino opće oduševljenje, zamahnuo kanticom benzina koju je gestom koje bi se posramio David Copperfield izvadio iz prtljažnika.
"Dakako, gospodine. Samo izvolite."
Mihael je utaknuo cijev u rezervoar. Sam postupak pretakanja nije bio toliko perverzan koliko zvuči. Ipak, mora da je imao svojevrsnih afrodizijačkih svojstava jer ga je ona zgrabila pod ruku. "Znate, volim sposobne muškarce poput Vas. A ne nesposobnjakoviće poput mog dečka. Ta vaša tehnička spretnost je stvarno muževna." Dobacila mu je jedan od onih pogleda koje čak niti on nije mogao krivo protumačiti.
"Na što ciljate, draga damo?"
"Ovaj... moj se suputnik neće vratiti s benzinske još nekoliko sati... A mene je strah ostati sama u ovoj hladnoj divljini."
"Pa", nasmiješio se zelenooki stranac. "Pokušajmo to popraviti."
Mačka na krovu je prela kad se Barbara stisla uz svog neznanca. Zelenooki je iz čiste praktičnosti uključio grijanje i spustio sjedala. Tri sata kasnije, kad se Mihael vratio, Barbara se još uvijek ljutila. On je papučarski upalio auto, koji je poslušno krenuo naprijed, te promrmljao nešto o tome kako ju nikada neće shvatiti.
Mačku, to jest.
______________
Hmda. Jučer sam ju nabrzaka zgotovio, fali još dosta poliranja, ali kostur je tu. Za slučaj da to nisam spomenuo, zadaća je bila napisati priču koristeći slijedeće natuknice koje su se mogle zanemariti ako ih niste željeli:
- mladi ljubavni par je krenuo na more
- razgovaraju o običnim stvarima
- međutim, auto stane
- shvate da nemaju benzina
- dogovore se da će jedan od njih otići do najbliže benzinske, dok drugi provjerava motor ili stopira ili nešto
- kad se taj netko vrati s gorivom, muški natoči benzin, sjedne i obrati se djevojci sa vi "Mogu li Vas povesti?"
- uspostavlja se odnos nepoznavanja
- nastave razgovor obraćajući se jedan drugome sa vi
- kraj sredite sami
Teh end za danas.
Glazba: Aristocats Soundtrack - Thomas O'Malley Cat
Kierlan,
Upijam Senjsku Buru
|
... a toliko malo želje i nagona za stvaranjem. Nije riječ o literarnom izumiranju. Zašto? Nedavno sam završio priču na kojoj sam radio već dulje vrijeme, preostalo mi je samo da ju provjerim i ispoliram. Zasad ima 37 stranica u Wordu (nikad nisam ovladao terminom kartica teksta, ali ima vremena...). Nakon poliranja možda i više, ali zasad je takva kakva je. Ima nekih ideja koje bih još mogao razraditi, nekih likova kojima bih mogao dodati dimenziju, ili oduzeti pokoju. Ali beta verzija je stigla.
Imao sam već tri snažna impulsa da sjednem i napišem post za blog.