... a toliko malo želje i nagona za stvaranjem. Nije riječ o literarnom izumiranju. Zašto? Nedavno sam završio priču na kojoj sam radio već dulje vrijeme, preostalo mi je samo da ju provjerim i ispoliram. Zasad ima 37 stranica u Wordu (nikad nisam ovladao terminom kartica teksta, ali ima vremena...). Nakon poliranja možda i više, ali zasad je takva kakva je. Ima nekih ideja koje bih još mogao razraditi, nekih likova kojima bih mogao dodati dimenziju, ili oduzeti pokoju. Ali beta verzija je stigla.
Također, nevezano uz pisanje, glazbeni plan napreduje na svim frontama. Širenje područja borbe. Živio Houllebecq.
Dakle, ako je vjerovati tim pokazateljima, nemam problema na kreativnom planu. Valjda. Kao što sam nedavno rekao, stil se brusi, a iskustvo steče neprestanim radom. Pomalo kao da tvrdim da će kvantiteta kad tad poroditi kvalitetu. Možda je to i istina. Uostalom, ako ljudima pokažem samo kvalitetu, što njih muče svi ti silni promašaji koji su joj prethodili?
Pače, smatram kako me rasprave o prirodi stvarnosti koje sam nedavno čitao, imao s drugim ljudima, tim više tjeraju da se uključim u samo stvaranje stvarnosti. Kako je stvarnost samo doživljaj uma, literarni svijetovi nisu nimalo manje stvarni od ovog našeg zajedničkog. Snovi su druge stvarnosti u kojima sami određujemo uvjete, bilo svjesno ili ne. Televizija nas zatvara u stvarnost unutar pravokutnika. Mi drugih stvarnosti nismo svjesni dok smo u pojedinoj. Kad se udubite u knjigu, svijet oko vas ne postoji, dok vas nešto ne vrati u njega (zvono, prolazeći automobil na ulici, truba...). Isto je sa televizijom i snom.
Razina misli je također druga stvarnost. Razmišljajući, koncentriramo se na ono u nama, a ne na ono izvan. Razmišljajući mijenjamo stvarnost u kojoj se nalazimo za drugu, jednako glatko kako se i vraćamo kad tok misli stane, ili se nađe prekinut nekim vanjskim podražajem (vidi se da se spremam za psihologiju... :P ).
Postoji samo jedna stvarnost koja nam je zajednička, koja nam služi za socijalizaciju i bez koje, smatram, ne bismo imali pristup drugima. To je ovaj svemir u kojem živimo. E sad, postoji li stvarnost iza ove stvarnosti, neka vrst überstvarnosti koje je ovaj svijet samo dio, kao što su snovi i razmišljanja dio svemira?
Iskreno, trenutno se ne osjećam sposobnim da kontempliram o tim idejama. Zapleo bi se u teorije o dimenzijama. Ono što sam želio pokazati jest da sam i ja stvoritelj. Sposoban sam pisati vrata u druge svijetove (ako ste čitali Myst, otprilike poput toga, samo više metaforički). Sposoban sam određivati stvarnost u koju ćete možda putovati. I nisam sam. Svi to možemo.
Ovaj post vam zvuči megalomanski? Egoistično? Manično, možda?
Well...
That's me, baby, that's me.
Glazba: Vangelis - Soil Festivities (Movement 2)
Kierlan,
Creator
|
