Da, znam. Imam neki neodredivi fetiš koji uključuje učestale odlaske na morsku obalu koji se najčešće javlja tijekom praznika. Moglo bi biti i gore.
Uglavnom, ovaj je puta moj grad-žrtva Crikvenica. Nije da ću još dugo biti ovdje, ali ovdje sam trenutno i... vidi vraga... ovdje postoji Internet Caffe. Ovaj put pravi, jer se nalazi u kafiću i ima kave. Zapravo mi je baza u planinama, onim istima koje sam već nekoliko (da ne napišem nebrojeno) puta spominjao. Uglavnom...
Upravo sam podigao pogled i s šanka me promatraju dvije čaše napunjene do trećine šljunkom, a oko svake je obješen jedan natpis. Prvi je "ARE YOU", a drugi "REALLY HAPPY?" napisano dosta freaky i kul fontom. Da bar znam odgovor na to pitanje. Nije mi previše drago što sam na moru, ali ipak... treba mi malo sna i odmora. Valjda. Svi mi to kažu. Kažu mi: "Pobjegni od ovog ludila, odmori se."
Ali meni se u onom ludilu sviđa. Jesam li lud zbog toga? Možda jesam, pa mi se zato u tom ludilu sviđa.
No dobro. Other news. Preslušavam Blue Öyster Cult diskografiju, genijalna je (jeste li sumnjali u to?) i iskorištavam potencijal autoradija dede i bake za slušanje live albuma Pink Floyda "Pulse". Najveći vic je u tome što je moja baka prepoznala Pink Floyde. Ona ista koja inače inzistira na Mate Buliću...
I onda mi recite da svijet ima smisla. Nema. Ali zato je zabavan. U međuvremenu dobivam dobre ideje za priče, svojevrstan aftershock početka radionice kreativnog pisanja. Ponovo. Naravno, prelijen sam da ih zabilježim van iz moje glave. Dobro, zadaću iz radionice ću ionako napraviti. Riječ će biti o priči inspiriranoj pjesmom spomenutog Floyda koja se zove "Lucifer Sam". Postam kad napišem, eto još jednog obećanja kojeg možda ne izvršim.
S obzirom da je ovaj post postao rather silly, prekinut ću ga ovdje.
Zbogom.
Glazba: Pink Floyd - Lucifer Sam
Kierlan,
Širim Područje Borbe
|
