Imao sam već tri snažna impulsa da sjednem i napišem post za blog.
Prvi je bio kad sam prošli utorak pao na vozačkom zbog bočnog parkiranja.
Drugi je bio mi je u posjetu stigla prijateljica iz Finske.
Treći je bio upravo sada i danas, prije ponovnog polaganja vozačkog ispita.
I nemam volju razvijati niti jednu od tih ideja, makar bi se za svaku mogao napisati zgodan post. Što se zapravo događa? Umirem li polako kao bloger? Stajem li sa svojim pisanjem? Upravo sada, kad je ponovo krenula radionica kreativnog pisanja, meni se gadi pisati blog. Možda to nema veze s pisanjem. Možda je riječ o blogu. Možda je riječ o ljudima koji taj blog čitaju?
Kada sam počeo pisati blog, bio sam oduševljen. Alat za čišćenje duše, ne? Svojevrsna javna ispovjedaonica koja omogućava da svima sve možeš priznati bez ikakve treme ili bojazni da će netko znati tko si i što si. Sad, s druge strane, korištenje bloga kao javne ispovjedaonice ne može funkcionirati, jer je blog i alat za upoznavanje ljudi, tako da ćeš kad tad morati priznati tko si i što si i gdje si, kako bi mogao upoznati drugu osobu čiji su te tekstovi zaintrigirali. Ali... samo ste čitali jedni drugima tekstove, niste razgovarali. Ta osoba zna više nego što bi trebala znati, a tek se prvi puta upoznajete.
Većina koja mi ostavlja poruke me poznaje. Više se ne mogu ispovjedati. Nije da ne vjerujem tim ljudima s mojim ispovjedima, već zato što ne vjerujem sebi. Bojim se da ću kad tad povrijediti ili uvrijediti nekoga sa sadržajem, ili se pak pokazati u svjetlu koje ljudi neće prihvatiti? Možda zato blog gubi svoj čar? A da odbacim oprez i pišem što želim? Ne. Ljudi ne vole čitati istinu. Ljudi vole poluistine, laži, skrivena značenja, hermetizam. Ljudi vole zabavne ili misaone ili ljubavne sadržaje, a takve im ja ne mogu uvijek ponuditi. Ne bez ogoljavanja samog sebe pred svima. Pisanje po kvotama će se kad tad svesti na ogoljavanje samog sebe, jer ideje brzo hlape. Pretvaraju se u zrak kad ih pokušaš zgrabiti i iskoristiti.
A nisam dovoljno hrabar da se otkrijem svima.
P.s.
Ne sjećam se jesam li vam ovo već rekao, ali...
Dobro jedite, slušajte mamu i tatu i ne plačite u društvu.
Glazba: Pips, Chips & Video Clips - Dan, Mrak
Kierlan,
Stop The Emo In Croatia
|
