srijeda, 20.01.2010.
Ne zelim ostariti !
.
Ja zaista ne zelim ostariti kada vidim sve oko sebe.
Za pocetak ispricat cu vam jednu kratku istinitu gastarbajtersku pricu.
"Krajem sezdesetih godina mladi bracni par sa dvoje male djece odlazi u njemacku na privremeni rad koji traje preko 30 godina. Sretni su da konacno imaju mogucnost da zarade i da zive lijepim zivotom, no novac se osladi i oni rade godinama po nekoliko poslova. Rade u firmi posluzujuci i po par strojeva, rade prekovremeno, ciste kuce njemcima, ponekad peru sudje u restoranima, okopavaju vrtove i rade sve samo da zarade dosta novaca misleci da ce se za nekoliko godina vratiti u Hrvatsku odnosno tada u Jugoslaviju.
Zarade dosta novaca svojim postenim radom i kupe nedovrsenu kucu u jednom nasem gradu.
Svake godine su godisnje odmore provodili ulagajuci u tu kucu i za 30 godina samo su jednom otisli na more. Majstori su ih zajebavali samo da izvuku novce, stalno je nesto trebalo popravljati, a oni su postali robovi kuce.
Sanjali su da jednoga dana zarade posteno svoju mirovinu i da se vrate zivjeti u kucu za koju su toliko radili i odvajali cijeli jedan radni vijek. Za to vrijeme djeca su se ozenila i udala i dosli su unuci.
Gastarbajteri su dobili mirovinu i stari i bolesni vratili se uzivati u kuci o kojoj su sanjali.
Vrijeme provode jos uvijek u popravke oko kuce i u bolnici povremeno zeljni svoje djece i unucadi koji su ostali zivjeti u njemackoj i vise se nikada nece vratiti.
Djeca i unuci samo cekaju da dida i baba umru pa da prodaju i podijele njihovu muku i trud.
Njima ta kuca nista ne znaci."
Da ne bude zabune, ta djeca i unuci vole svoje roditelje i didu i baku ali to je surova stvarnost da kada nas ne bude jednoga dana svako nastavlja zivjeti svojim zivotom.
Citam ovih dana u novinama kako je neki bogatas ostavio oko 10 Mil. Eura Spanjolskom princu Filipu i kraljevskoj obitelji ne zeleci ostaviti pohlepnoj obitelji.
Prije dosta godina zivio sam u jednoj kuci koja je pripadala velikom imanju u vrijednosti od tadasnjih 8 Milijuna njemackih maraka. Kako obitelj nije marila za vlasnika samo cekajuci da umre i da sve to podijele, on je odlucio da cijelo imanje prepise OPCINI u kojoj je zivio na cudjenje svih mjestana.
Pitam se gledajuci ljude oko sebe koliko i kakvu mirovinu ce oni svi imati.
Gdje ce jednoga dana zavrsiti kada ostare a ne budu u stanju platiti sa mirovinom staracki dom.?
Hoce li se djeca kao nekada brinuti za roditelje ?
Vecina staraca je nesretna i tuzna a posebno oni koji su posteno radili po 30 i vise godina a sada imaju 2500 Kn mirovine, dok gledaju kako da prezive i poplacaju rezije koje su iz dana u dan sve vece.
Sa druge strane koga briga za to ?
Obitelj ce se jednoga dana kada umru posvadjati oko njihove imovine i veliki broj ce ih zavrsiti na sudu u dugogodisnjim parnicama placajuci advokate i boreci se za svoja "prava" o nasljedjenoj imovini.
Gledajuci to sve ja zaista ne zelim ostariti ! :)
A vi ?
- 09:10 -
Komentari (65) -
Print -
#
utorak, 05.01.2010.
"ARENA" prestaje izlaziti
Postoji dosta Arena od Zagreba do Pule ali samo je jedna "Arena" koja je ravno 51. godinu privlacila citatelje svih uzrasta.
Jos kao mali volio sam prelistati "Arenu" procitati viceve, "vrtuljak ljubavi" i zelju gastarbajtera da pronadju srodnu dusu, ali od svega su me najvise impresionirale price i ispovjedi ubojica, zatvorenika, i zivotne price ljudi koje su opisivane u tom nadasve posebnom tjedniku na prostorima bivse drzave.
Kada sam procitao da se "Arena" gasi i da prestaje sa izdavanjem bio sam pomalo tuzan, zato sto je i ona kao mnoge druge vise ili manje vazne sitnice obiljezila veliki vremenski period.
Bilo mi je cudno da se gotovo nitko nije sjetio pisati o tome.
Nije se bavila aferama Gotovcima ili Pokosicama, skandalima poznatih i manje poznatih, nego je pisala o zivotu ljudi iz svih slojeva drustvene zajednice a konkurenta nije imala do sada.
Fadil Hadžić (87), poznati zagrebački filmski redatelj, scenarist, komediograf, dramski pisac, likovni umjetnik, te novinar i glavni urednik odavno ugaslih tiskovina Kerempuh, Vjesnik u srijedu, Telegram i Oko, prije 51 godinu utemeljio je tjednik Arenu i dao joj ime. "ARENA"
Prvobitno je bila zamisljena kao revija za film i kazaliste ali vremenom se mijenjala na radost citatelja i postala to sto je danas.
Pedeset je godina prošlo otkako se na kioscima u Zagrebu, ostalim dijelovima Hrvatske i bivše Jugoslavije pojavila Arena, revija za film i televiziju. Na naslovnici je bila lijepa plavuša, sovjetska glumica Tatjana Beljakova iz tada popularnog filma "Kad ždralovi lete", i nijedna najava sadržaja, što je danas nezamislivo.
Od revije za film i televiziju Arena se polako preobražavala u novine kojoj su glavni likovi postali stvarni ljudi, obični i neobični, dobri i loši... Njihove neobične sudbine često su do suza ganule stotine tisuća čitatelja na ovim prostorima, ali i u dijaspori, od Europe do SAD-a, Kanade i Australije. Što se više Arena koncepcijom i stavom približavala malom čovjeku, bila je sve čitanija.
S vremenom je postala borac za ljudska i egzistencijalna prava maloga čovjeka, odvjetnik siromašnih, obespravljenih, bolesnih, gladnih... A bilo ih je itekako i u bivša vremena kojih se mnogi s nostalgijom prisjećaju. Promovirala je Arena hrabrost i požrtvovnost, svake godine nagrađivala one koji su spasili nečiji život, imovinu te pomogli nekome da preživi. Mnogi su se posredstvom Arenine rubrike Vrtuljak ljubavi upoznali i oženili, a iz takvog braka davno je i jedno dijete dobilo ime Arenko. Arena je bila prozor u svijet i onima u najzabitijim krajevima jer nema toga što se dogodilo da nije bilo objavljeno u ovom tjedniku, a gotovo i nije bilo onoga tko nije znao za Arenu. Ali s Arenom se i zabavljalo, pjevalo i plesalo, organizirala je bezbroj humanitarnih koncerata na kojima su nastupale najpoznatije zvijezde, Tereza Kesovija, Kemal Monteno, Mišo Kovač, Zdravko Čolić, Doris Dragović... Česta tema bili su i Tito i njegova supruga Jovanka, hrvatski disidenti ili narodni neprijatelji u bivšoj državi, Domovinski rat i njegovi heroji i žrtve, estradne zvijezde, glumci, sportaši, književnici... U redakciji Arene stasale su generacije vrlo uspješnih novinara i urednika, a mnogo ih je nagrađeno Zlatnim perom. Prvi broj ovog tjednika objavljen je 26. travnja 1959. godine i glavni urednik je bio Tomislav Butorac, a posljednji je izašao 30. prosinca 2009. i uredio ga je Mark Cigoj. Htjeli ili ne, svemu dođe kraj.
Kata Pranić
Zaista mi je zao da se jedan tako ugledan i dobar tijednik gasi ali nadam se da mozda jednom opet pojavi na kioscima.
- 08:50 -
Komentari (40) -
Print -
#
|
