Angelusove propovijedi

''Gledajte, braćo, sebe, pozvane:
nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo silnih,
nema mnogo plemenitih.
Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre,
I slabe svijeta izabra Bog da posrami jake;…'' ( I. Kor 26-27)

Tako Pavao Korinćanima, a Isus svima nama: ''Blago siromasima, duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!'' (Mt 5, 3). Međutim, niti Stari zavjet danas ne šuti, nego istim tonom po proroku Sofoniji poručuje: ''Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod,'' (Sef 2, 12).
Pavao apostol prizemljuje Korinćane koji su si umislili da su primivši kršćanstvo postali netko i nešto i da su došli ''u posjed'' neke posebne mudrosti. ''Lude ovoga svijeta izabra Bog da posrami mudre!'' To je Božja logika. Mudrost koju Bog daje ne mjeri se mjerilima ovoga svijeta. Tako siromasi postaju bogati, jer im njihovo bogatstvo nitko ne može uzeti. Ono je pohranjeno u domeni vječnog. Kraljevstvo nebesko, ne samo da je za njih već tu, nego je u njima. Oni ga osjećaju i traže. Siromasi duhom oslanjaju se jedino i isključivo na Boga. Onoga, koji je sve i stoga već u svom siromaštvu imaju sve.
Osiromašiti se u duhu znači skinuti s vrha ljestvice vrednota mudrost koju smo stekli, imetak koji posjedujemo, status koji imamo u društvu… i na prvo mjesto staviti potpuno pouzdanje u Boga. Svijest da sve što jesam i sve što imam pripada Bogu, početak je prave mudrosti.
Tako shvaćen život i tako življen donosi bogatstvo koje nam nitko ne može dati osim Bog sam. U čemu se to bogatstvo sastoji? Ponajprije u osjećaju blažene sreće da pripadamo Bogu koji nas neće napustiti. Pa ako ćemo ponekad i u nečemu oskudijevati, uvijek je tu spoznaja: ''Gospodin svoje ne ostavlja na cjedilu.'' Ali za to je potrebna jaka vjera, vjera koja ne poznaje sumnju. Oni koji nemaju vjere, ili bolje povjerenja u Božju zaštitu, jednostavno nemaju hrabrosti upustiti se u takvu avanturu. Zato je potrebna hrabrost. Kad ti netko dođe, tko je u nevolji i moli te da mu posudiš novac, a ti znaš da nema realnog izgleda da će ti moći vratiti, tada je potrebna hrabrost u donošenju odluke.
Nebrojeno puta smo čitali ili se imali prilike sami uvjeriti u to kako su brojne obitelji daleko sretnije od onih gdje je samo jedno dijete. Oni, istina, nemaju svu onu materijalnu udobnost. Roditelji im ne mogu priuštiti skupa odijela. Nose izlizane hlače i tenesice od starijeg brata ili sestre. Ne mogu imati svi mobitele i sve one skupe igračke koje imaju jedinci. Ali oni imaju jedni druge. Imaju obitelj u kojoj se uče voljeti drugoga. Jednako tako znaju da mogu u život isključivo svojom marljivošću i znanjem. Tako se događa da se djeca iz brojnih obitelji daleko bolje snađu u životu, dok su jedinci, ne tako rijetko, cijeloga života na grbači svojih roditelja i još su nezadovoljni i svojim besciljnim načinom života zagorčavaju svojim roditeljima život. Sve je to od davnina znano, ali mnogi mladi roditelji nemaju hrabrosti upustiti se u takvu životnu avanturu, jer tobože žele svome djetetu osigurati dostojan život ili im je možda važnija karijera. Kad-tad će doživjeti razočaranje, ali onda će biti prekasno.
Upravo se približava dan života, koji se obilježava prve nedjelje u veljači. Dan života nas potiče da poštujemo, njegujemo, štitimo i pomažemo život od začeća do naravne smrti. Dan života nam želi posvijestiti svetost tuđeg i našeg života. Ljudski život je najveće bogatstvo koje je od Boga i u čijem otajstvu sudjeluje Duh Božji koji je izvor života.
Za tu progodu poslušajmo životnu ispovijed majke Ane:
''Kad sam rodila prvo dijete, prekrasnu djevojčicu; suprug me držao za ruku, bili smo sretni. Rekla sam mu da stalno razmišljam koje ćemo joj ime dati. On se nasmiješio i rekao: pa pogledaj taj mali obrazić – pljunuta ti. Bilo bi najnormalnije da bude Ana. Ana je bila prva, za njom se rodio Tomislav. Nije bio sličan ocu nego ujaku. Tek treće dijete, mali Ante, bio je sav ko tata. Zato je i dobio njegovo ime. Imala sam sestru Mariju. Nije se udavala, živjela je sama. Imala je dobar posao i dobru plaću. Dolazila bi k nama i sve je bilo u redu, ali kada sam nosila treće dijete ona se izbezumila. Pa jesi li ti luda? Pa kako ćeš s troje djece? Istina, ja nisam radila, a i suprug nije imao bogzna kakvu plaću. Uvijek sam mislila, pa nekako će već. Djeca su zdrava i kad sam ih gledala kako rastu i kako su dražesni, nisam bila zabrinuta. A i suprug je jednako razmišljao. Još nam se rodilo dvoje; Ivan i Marina. Najmlađa Marina bila je slabašna i niježna kao latica. Ipak, hvala Bogu, ostala je živa. Moja sestra Marija smatrala je da smo ludi. Stalno je ponavljala: tolika djeca, da barem imate stan kakav treba. U te dvije sobice vi petero djece! Šutjela sam, jer nam nije bilo lako. Započele su krize. Jedva smo imali za kruh i mlijeko. Suprug nije dobivao redovito plaću, koja je kasnila i po nekoliko mjeseci. Sestra je imala lijepu mirovinu i bogatu ušteđevinu, ali nisam se nikada odlučila da ju zamolim za pomoć. Nije nas više niti posjećivala. Povukla se u sebe i nakon duljeg poboljevanja završila je u bolnici. Dijagnoza rak u uznapredovanom stadiju. Bližio se kraj. Došli smo svi u bolnicu. Nas sedmero okružili smo krevet tete Marije kojoj više nije bilo pomoći. Gledala nas je kroz suze i mi nju. Sjela sam kraj nje i uhvatila ju za ruku. Gledala je djecu i drhtavim glasom rekla: Ana, kako si ti sretna i bogata. Znala sam na što misli, na lijepu i zdravu djecu. Drugog bogatstva kod nas nije bilo. Sjetila sam se da smo upravo danas primili opomenu za struju i žalobno sam se nasmiješila. Znam Ana, nastavila je sestra. Znam da vam nije lako. Znaš, sretna sam što nisam uzalud štedjela. Dobro će vam doći. Sve sam vam ostavila. I oprosti, znaš da sam u životu uvijek bila plašljiva. Ti si bila hrabra do ludosti, ali isplatilo se….
Kad smo se vratili kući sjela sam i utonula u misli. Ante, koji je već bio gotovo odrasli mladić, sjeo je kraj mene i tronuto rekao: Mama, sad će nam ipak biti lakše. Samo, znaš, ja bih radije da teta Marija živi. Znam sine, odgovorila sam i nadodala a da nisam niti razmišljala: Bog nas nije ostavio i pritom se zastidjela…''
Onaj koji je svoj život i svoju budućnost predao u Božje ruke, kad-tad će shvatiti da je život najljepše satkan kad to Bog čini na svoj način. Amen.

Molitva vjernika


Bože, naš Oče nebeski, koji si nam u Isusu postao blizak, čuj naše molitve.

1. Gospodine, čeznemo i trčimo za bogatstvom, a da nismo svijesni da si ti izvor najvećeg bogatstva. Daj da svoju budućnost i svoj život stavljamo u tvoje ruke. – Molimo te.
2. Često smo previše oholi i ponosni; daj nam duha poniznosti. – Molimo te.
3. Sebičnost nas odvaja od bližnjih i usamljuje. Daj nam duha otvorenosti za teškoće s kojima su suočeni naši bližnji, da im priteknemo u pomoć. – Molimo te.
4. Gospodine, ti si uz one koji su ožalošćeni. Nauči nas s njima dijeliti patnju. – Molim o te.
5. Rado sudimo i osuđujemo. Prožmi nas svojim Duhom milosrđa, da ti budemo slični. – Molimo te.
6. Gospodine, oslobodi nas naše uskogrudnosti, zajedljivosti, zavisti i dvoličnosti. – Molimo te.
7. Naše pokojne nagradi vječnim životom u društvu svetih. – Molimo te.

Nauči nas, Gospodine, živjeti prema tvojim Blaženstvima, da znademo razlikovati vječno od prolaznoga, istinito od lažnoga i da ti tako služimo kao sinovi i kćeri tvoga kraljevstva. Koji živiš i kraljuješ, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Da bismo bolje razumjeli Isusa i njegov odnos prema cjelokupnoj Objavi, dobro se prisjetiti što je Isus rekao onoj dvojici učenika, koji su nakon njegovog pogubljenja bježali u selo Emaus. Kako im je počev od Mojsija preko proroka protumačio što se na njega odnosi u svim Pismima. Isus je ostvarenje starozavjetnog mesijanskog iščekivanja. On je osovina cjelokupne Objave Starog i Novog zavjeta. On je kamen zaglavni koji ne samo spaja dva luka, od kojih je jedan Stari, a drugi Novi zavjet, nego ih učvršćuje u jednu cjelinu. Tako da mi kršćani ne čitamo sv. Pismo linearno, kao tek neku povijesnu knjigu; nego čitavu Objavu promatramo kroz osobu Isusa Krista.
Stoga nam vrlo često prvo liturgijsko čitanje služi kao oslonac evanđelju. To nije nikakvi anakronizam, nego punina objave u Isusu. Također možemo primjetiti da je upravo prorok Izaija taj na koga se oslanja evanđelje u sklopu nedjeljnjih čitanja, kao što je to i danas slučaj. Tako možemo reči da je prorok Izaija evanđeoski prorok. Njegova se proroštva upravo lijepe uz evanđelja. Za njega možemo reči da je prorok, svjetla, radosti i veselja. Uz male izmjene, ovo Izaijino proroštvo čita se na svakoj Polnoćki.
''Galileja poganska'' naziv je kojim su pravovjerni Židovi podcjenjivački nazivali Galilejce. Pokrajina Galileja prostirala se na području Obečane zemlje koja je dodijeljena plemenu Zebulunovu i Naftalijevu. No kako je bila uz pogranično područje prva je potpala pod tuđinsku, pogansku vlast, pa se stanovništvo pomiješalo. I upravo u toj ''podcijenjenoj''zemlji započinje Mesija svoje djelovanje.
Započinje onako kako se objavio svojim rođenjem. Rodio se među siromašnim pastirima, a svoje djelovanje započinje među siromašnim ribarima. Nesmijemo zaboraviti da su u cijeloj Objavi siromasi miljenici Božji. Oni su privilegirani. Stoga Isus, dosljedan sinovstvu Božjem dolazi među svoje.
Isus poziva prve učenike. Dvojica braće; Šimun i Andrija love ribu, dok druga dvojica, Jakov i Ivan u lađi s ocem krpaju mreže. Bio bi to prekrasan prizor za kakvu idiličnu sliku s Galilejskog mora da to nisu bili siromašni ribari o čijem ulovu su ovisile njihove obitelji. Na Isusov poziv oni odmah ostavljaju lađice, mreže i oca i idu za tajanstvenim Učiteljem.
Svaki kršćanin je Isusov sljedbenik, njegov učenik. Jesmo li mi uopće toga svijesni? Osim što smo po krštenju ''pripisani'' Isusu, možemo li s nekom sigurnošću ustvrditi da smo bilo kada u životu doživjeli nešto kao Isusov poziv. Poziv da ga slijedimo u njegovoj dobroti, plemenitoj jednostavnosti, u ljubavi prema bližnjima koji nas trebaju? Jesmo li se odazvali tom pozivu, ili smo samo spustili svoj pogled prema svojoj mreži životnih briga i njima zaokupljeni prečuli Učiteljev poziv.
Nikada nije kasno. Doduše, hod s učiteljem Isusom neće nas dovesti do bogatstva, slave, vlasti… Bez razlike u kakvim okolnostima živimo, ono što on svojim sljedbenicima obečava, ovaj svijet ne može dati. To je svjetlo, radost, sloboda.
Svjetlo, kako ga sv. Pismo predstavlja, je domena Boga. Božje milosti. Za razliku od tame, koja je domena zla. Radost, koju Krist daruje je punina sreće koju vjernik posjeduje i koje je svijestan u sebi i koju mu nitko ne može oduzeti. Sreća kakvu poznaju ljudi ''ovoga svijeta'', je trenutna sreća, uvijek pomiješana s gorčinom straha da će prestati, da će nam ju netko oduzeti. Takva sreća se nužno veže uz posjedovanje nekoga ili nečega. Samo Bog nam može biti razlogom trajne sreće bez straha da ćemo ju izgubiti i bez potrebe da bude vezana uz neko posjedovanje.
Isto tako sloboda. Pravu slobodu nam nitko ne može oduzeti. Može nam netko oduzeti slobodu kretanja, može nam oduzeti slobodu govora, ali nam ne može oduzeti slobodu da budemo to što jesmo. U ne tako davnoj prošlosti ljudima je zbog njihovih uvjerenja oduzimana sloboda. Bili su zatvarani i mučeni po raznim logorima, ali su u sebi bili slobodniji od mnogih koji su u tim režimima bili na slobodi.
Stoga nikada ne smijemo miješati slobodu i sreću ovoga svijeta s onom koja pripada domeni Kraljevstva nebeskog. Ta su dva svijeta strogo odijeljeni i razgraničeni
još od pradavnina kako čitamo u Knjizi postanka: '' …postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života''(Post 3,24). Isus je to stablo života i oni koji su dostojni pristupiti k Jaganjcu, već su pripadnici Kraljevstva nebeskog, koje je među nama. Ono je obasjano Božjim svjetlom koje daje sinovima i kćerima Božjim vidjeti stvarnost onakvom kakva jest, a ne grijehom iskrivljenu sliku stvarnosti koju prati strah i nesigurnost jer je podložna propadanju.
Odazvati se Isusovom pozivu, dignuti svoje oči od mreže životnih briga i reči da; znači izabrati život u svjetlu, radosti i slobodi djeteta Božjeg. Amen.

Molitva vjernika

Nebeskom Ocu, koji svoga Sina posla na svijet kao znak spasenja čovječanstvu, uputimo svoje molitve.

1. Za Crkvu sabranu iz naroda i plemena; da sjaj istine koji je od tebe primila navješćuje svakom stvorenju. – Molimo te.
2. Za papu, biskupe, svećenike i sav Božji narod da promiču Isusovo Evanđelje na prosvjetljenje i obraćenje svijeta. – Molimo te.
3. Za sve kršćane; da ih oslobodiš međusobnog nepovjerenja kako bi ti zajedno u radosti služili. – Molimo te.
4. Za sve nas; da nas oslobodiš straha da ćemo biti prikraćeni u koliko svim srcem prihvatimo poziv tvoga Sina da ga slijedimo. – Molimo te.
5. Za roditelje i odgojitelje: da svojim primjerom vode djecu i mlade prema svjetlu tvoga Kraljevstva koje je već tu za one koji iskreno vjeruju. – Molimo te.
6. Za nas koji slavimo ovu euharistiju; da budemo svijesni neizmjerne ljubavi Spasiteljeve koji se žrtvovao za naše spasenje. – Molimo te.
7. Za naše pokojne; da im udjeliš vječni život u svojoj svjetlosti. – Molimo te.

Dobri Bože, obasjaj svojim Svjetlom ovaj svijet i daruj nam svoga Duha kako bi mogli biti graditelji tvoga kraljevstva ovdje na zemlji i dionici vječne radosti na nebesima. Po Kristu Gospodinu našem.

Do nogu Učiteljevih

Dok božićno vrijeme, koje je završilo prošle nedjelje, zajedno s došašćem čini jednu cjelinu, dotle uskrsno vrijeme, zajedno s pripravom koju zovemo korizma, čini drugu cjelinu, a između i nakon toga nižu se nedjelje kroz godinu. I dok smo u božićnom otajstvu pred našim vjerničkim očima imali utjelovljenje Sina Božjega , a u uskrsnom otajstvu muku, smrt i uskrsnuće Kristovo; u vremenu kroz godinu pratimo Isusa kao učitelja.
''Sjesti do nogu učiteljevih'' u starini je značilo biti nečiji učenik. Učitelj sjedi na povišenom mjestu a učenik ili učenici sjede do njegovih nogu i slušaju nauk učitelja. Ove, druge nedjelje kroz godinu, počinjemo pratiti učitelja Isusa prašnjavim putevima ''cvjetne Galileje'', razmišljajući o svemu što je činio i o svakoj njegovj riječi koju je izgovorio, kako bi taj put postao putem našega spasenja.
Ivan evanđelist i teolog donosi svjedočanstvo Ivana Krstitelja u kojemu Isusa naziva ''Jaganjcem Božjim'' i Sinom Božjim. Dobro nam je poznat taj Ivanov usklik; evo Jaganjca Božjeg, izgovaramo ga kod svake mise. Slika starozavjetnog žrtvenog janjeta uzeta je da nam naznači Isusovu spasiteljsku ulogu. On je žrtvovan na križu sramote da bi s nas skinuo sramotu slabosti sinova i kćeri Adamovih. Novozavjetni Jaganjac nam se daje u svetom kruhu svoga Božanskog tijela da budemo posvećeni u Kristu Isusu, kako to apostol Pavao kaže u uvodnom pozdravu u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, koji odlomak smo danas čitali.
Isus je Sin Božji, Kyrios – Gospodin, kojemu pripada Božanska čast. Stoga dostojanstvo liturgije kojom se slavi i Jaganjca i Sina Božjega ima puno opravdanje, primjereno uzrastu i shvaćanju liturgijske zajednice koja je okupljena. Tako će jednostavnost i dinamičnost obogaćena liturgijskim pokretima biti primjerenija djeci, nego svečano misno slavlje u velebnim katedralama koje prate umjetničke skladbe velikih majstora sakralne glazbe. Mladi također imaju svoj izraz pobožnosti koji se ne temelji toliko na strahopoštovanju koliko na predanosti temeljenoj na ljubavi. Za njih Isus nije prvenstveno ozbiljni Pantokrator na zlatnom zaslonu svete ikone, nego Spasitelj s nasmješenim licem koje ne straši nego privlači.
Današnje evanđelje nas zbunjuje jer Ivan Krstitelj dva puta ponavlja da Isusa nije poznavao, a mi dobro znamo da su oni bili rođaci. Možda se baš i nisu često susretali, međutim, ne treba to Ivanovo ''nisam ga poznavao'' uzeti odveć rodbinski, na razini ljudskog. Istina, i nama se može dogoditi da nas neka osoba toliko iznenadi svojim ponašanjem da premda nam je dobro poznata, sada ju vidimo u jednom novom, neviđenom svjetlu, pa kažemo da ju zapravo nismo pravo poznavali…. Poznavao Ivan svog rođaka Isusa ili ne, on ga sada vidi u jednom novom svjetlu. Ivan svjedoči: '' Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti, reče mi: 'Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.' I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.''
Stoga bi bilo sasvim opravdano pitanje; poznam li ja Isusa? Odnosno, je li dostatno nabrajati činjenice iz njegova života, što smo naučili na vjeronauku ili pročitali u katekizmu? Kako Isus za nas nije samo važna povijesna osoba nego netko na čijem nauku želimo temeljiti svoj život, to nam samo znanje o njemu nije dostatno. Za nas je presudan susret s njime. Mi Isusa susrećemo u Euharistiji, svetom liku kruha u kojem nam on daje sebe. On nam dolazi a mi mu se otvaramo. Otvaramo mu ponajprije svoje srce kojim ga ljubimo. Otvaramo mu svoj um kojim ga spoznajemo. Ne na način da ga sami mi umom tražimo, nego da mu dopustimo pa preko našega uma bude spoznat i srcem prihvaćen. Rezultat takvog susretanja i zajedničkog hoda je posvećenje i poziv na svetost u duhu današnje Pavlove poslanice Korinćanima. Amen.


Molitva vjernika

Bogu Ocu, Sina svoga i našeg Jaganjca, koji oduzima grijehe svijeta; uputimo svoje molitve i prošnje.

1. Za svetu Crkvu koja nastavlja Kristovo djelo milosrđa, da bude bliza svakom čovjeku. – Molimo te.
2. Za jedinstvo svih kršćana, da u zajedništvu slave Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe naše i cijeloga svijeta. – Molimo te.
3. Za nas kršćane da preko nas Krist nastavnja djelo spasenja. – Molimo te.
4. Za zajednicu u kojoj živimo, da se ne prepusti malodušnosti, beznađu i samouništenju. – Molimo te.
5. Obdari naše mlade radošću života u svjetlu iskrenog služenja dobru. – Molimo te.
6. Za nas koji smo se sabrali u tvoje ime : da nas obdariš svojim Duhom Svetim kako bismo mogli biti hrabri svjedoci tvoga Sina. – Molimo te.
7. Za naše pokojne: da ugledaju svjetlost tvoga lica i slave te u vječnosti. -Molimo te.

Nebeski oče, primi naše molitve i utvrdi nas u istini i pravdi da ti radosno služimo. Koji živiš i kraljuješ, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Voda je život. Voda u povijesti Božjega naroda znak je posebne Božje milosti. U zemlji suhoj, žednoj i bezvodnoj žubor vode nešto je što budi neopisivu radost. Daje osjećaj sigurnosti. Oko vode koja natapa zemlju raste rasljinje koje služi za život čovjeku i njegovom blagu od kojega živi.
Mi, koji živimo u zemlji koja obiluje vodom nismo ni svijeni što voda znači onima koji njome oskudijevaju.
Zbog te svoje važne uloge koja znači život za ljude, životinje i raslinje, voda je od pradavnina simbol života i čistoće; i to ne samo na tjelesnom i fizičkom planu nego i na duhovnom. Tako se ruke preru u znak moralne čistoće, da su nedužne i da nisu počinile zla. (Ps 26,6; usp. Mt 27,24.) Svećenik, prije nego li će prinjeti darove Bogu pere ruke. Grješnik koji napušta svoje grijehe sličan je uprljanom čovjeku koji se pere (Iz 1.16). Upravo na osnovi takvog shvaćanja krsti Ivan zvani Krstitelj. On prvo propovijeda obraćenje ''jer se ispunilo vrijeme''. Treba odbaciti sva svoja nedjela i grijehe. Sve se to događalo uz rijeku Jordan, posvećenu rijeku Božjeg naroda. U tu rijeku ušao je i Isus Sin Božji, nama u svemu jednak osim u grijehu. On je taj Emanuel, Bog s nama, uz nas i to je glavni razlog što je zatražio Ivanovo krštenje. Ti bi mene trebao krstiti, govori Ivan, ali Isus ustraje jer njegovo je poslanje upravo to, biti među svojim narodom, s njime jednak.
Ivanovo krštenje na rijeci Jordanu nikako ne bi smjeli poistovijetiti sa sakramentom krštenja koji je ustanovio Isus dok je slao svoje učenike da propovijedaju Evanđelje ili radosnu vijest i da krste…
Za krštenje Novi zavjet rabi riječ zaroniti grčki baptizein, jer se krstilo uranjanjem. Sveta braća Čiril i Metod prevodeći baptizein na slavenski jezik stvaraju novu riječ krstiti - kristiti; učiniti nekoga Kristom. Prema tome Ivan nije krstio – činio nekoga Kristom, nego je uranjao i nije bio krstitelj nego Preteča Isusov. Tako je krštenje riječ koja se može koristiti jedino za sakramenat kojemu je Ivan tek navijestitelj. Pavao apostol će to izreči na jedan otajstven način: Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist ( Gal. 2,20). Po obrednom zaranjanju u vodu novokrštenik iz vode ustaje kao Krist iz groba – kao'' novo stvorenje'' (Gal. 6.15).
Žalosno je što je kod većine kršćana krštenje shvaćeno kao dovršen čin. Treba krstiti dijete da ne bi imali nekrsta u kući. U tome ima puno praznovjerja i neznanja. Krštenje je inicijacijski čin. Obred krštenja je tek klica iz koje treba rasti i razvijati se kršćanin. Djeca se krste jer su tu roditelji koji žive svoj krsni savez s Bogom i upućivati će svoje dijete putem Kristovim – putem spasenja. Ja ću prepustiti svome djetetu da ono samo bira kad odraste hoće li se krstiti ili ne; tako razmišljaju suvremeni bezvjerci. Kada bi vjera u njihovom životu bila istinska vrijednost onda bi dijete od malena upućivali Bogu kao što se brinu za naobrazbu djeteta ili njegovo zdravlje. Koja bi to prava majka prepustila djetetu na volju hoće li se dok je hladno toplo obući ili ne? Hoće li pisati zadaću ili ne? Hoće li se zdravo hraniti ili ne? Pa kad se brinemo za tijelo svoga djeteta zar ćemo mu nezrelome prepustiti brigu za njegov duhovni život?
Krštenjem se kršteniku otvaraju vrata milosnog života s Bogom. Milosni dar po kojemu postajemo djeca Božja; kraljevsko svećenstvo, narod stečen otkupiteljskom žrtvom Kristovom. Dokle god smo svijesni sinovstva Božjega koje nam je Krist priskrbio ne trebamo se plašiti da će sin tame imati bilo kakvu vlast nad nama. Stoga neka suvremena zastranjenja i u samoj crkvi, koja pretjerano naglašavaju moć đavla nad krštenima ne samo da nisu utemeljena u pravoj kršćanskoj vjeri nego umanjuju vrijednost tog spasonosnog sakramenta. Jednako je tako u suprotnosti s naukom Crkve nekakvo liječenje obiteljskog stabla jer se time opovrgava milosni učinak sakramenta krštenja po kojemu krštenih stvarno postaje novo stvorenje, dijete Božje, baštinik Kraljevstva nebeskog i u koliko razvija taj krsni nukleus pribrojen je svetima i otkupljenima krvlju Kristovom.
O divnog li otajstva spasenja koje si pripravio onima koji su povjerovali i krenuli za tobom Gospodine.
Ivan je za sebe svedočio: ''Ja vas krstim (uranjam) vodom…..Ali dolazi jači od mene….On će vas krstiti (uroniti) Duhom Svetim i ognjem.''
Drugim riječima: Uranjanje u vodu je inicijacijski čin očišćenja i novog rođenja, a po ognju Kristova Duha ili Duha Svetoga započinje pravi život. Duh Sveti je Duh Kristov koji je punina života koga će osjetiti oni koji iskreno mole njegovu snagu (energeion). U tom Duhu svaka ljudska osoba će moći ostvariti sve potencijale vlastitog duha koji su mu od Boga dani. Razviti će svoje urođene sposobnosti i neće robovati strahu koji je svojstven onima koji su se dali ukalupiti u neke uskogrudne forme i konvencije, nego će u punoj slobodi i punim plućima udisati ovaj život onakav kako ga je Bog zamislio i za nas predvidio. Nažalost, mnogi kršćani uskogrudnost kao i neke stečene navike smatraju jedino primjerenim da bi netko bio pobožan. Sloboda i originalnost prije je smatrana ekscentričnošću nego li darom Duha Svetoga, pa su i neki sveci u povijesti Crkve gledani poprijeko samo zato što su na svoj način živjeli puninu slobode djece Božje. Onako kako se uglavnom danas propovijeda kršćanstvo, to je prije stvaranje prepreka Duhu Božjemu nego li život po Duhu. Naša misna, krsna i ina slavlja prije su slična karminama nego li istinskom slavlju. Ne što to Božji narod ne bi htio, nego su strukture mrtve ili se doimlju morbidno, sentimentalno, što je u dubokoj suprotnosti sa snagom i poletom Duha Svetoga. Nema istinskog života po Duhu dok se ne stvori Duhovski kovitlac koji će otpuhnuti slamu uskogrudnosti i stečenih navika da bi došlo na vidjelo čisto žito istinskog i nesputanog života u Duhu. Amen.


Molitva vjernika:

Obratimo se molitvom nebeskom Ocu koji nas je po sakramentu krštenja prihvatio kao svoju ljubljenu djecu:

1. Za Crkvu, zajednicu krštenika; da ostane vjerna svome Učitelju i tvoje spasenje donese po cijelome svijetu. - Molimo te.
2. Za sve one odrasle osobe koje se pripremaju primiti sakramenat krštenja; da dožive istinsko i temeljito obraćenje. – Molimo te.
3. Za mnoge kršćane koji trpe zbog tvoga Imena; da ih ohrabriš svojim Duhom i obdariš ljubavlju prema svojim neprijateljima. – Molimo te.
4. Za krštenike koji su zaboravili na milosni dar krštenja i ostavili te; da ih vratiš na pravi put spasenja. – Molimo te.
5. Za našu zajednicu da slabe u vjeri okrijepiš i pokreneš iz osrednjosti i mlakosti. – Molimo te.
6. Za sve one koji nepravedno napadaju Crkvu; da uvide kako su na krivom putu. – Molimo te.
7. Za našu pokojnu braću i sestre; da se po tvome milosrđu pridruže mnoštvu onih koji te u nebu slave bez prestanka. – Molimo te.


Gospodine divno si otajstvo spasenja pripravio onima koji su povjerovali i krenuli putem spasenja. Ivan Krstitelj govori: Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim. Spali Gospodine vatrom svoga Duha naša zla nagnuća, da ti čistim srcem služimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Blagdan Bogojavljenja već postojećem božićnom sjaju nadodaje posebno čudesno svjetlo Božje objave (epifanije) koja prelazi prag kuće i naroda odabranog i svoja božanska vrata otvara poganima – bogotražiteljima.
Mudraci, kako ih mi zovemo, a u originalu to su magoi = magi. Ne bi se trebalo stidjeti tog izraza i zazirati od njega. Njime je obuhvaćena znanost starog svijeta: Zvjezdoznanstvo, vidovitost, udubljivanje u onostrano…. Kršćanska tradicija je od njih napravila kraljeve i to trojicu zbog tri dara; tamjan, zlato i smirna. Osim što su eminentni predstavnici poganskog svijeta oni su likovi Bogotražitelja u svoj svojoj duhovnoj raskoši. Slijede sjajnu zvijezdu koja ih vodi Spasitelju. To zvjezdano ''navođenje'' slika je iskrenog vjernika, koji od svih ponuda ovog svijeta hrabro izabire put prema Bogu i dok on misli da Boga traži – Bog ga vodi k sebi.
Herodi uvijek imaju neke svoje računice koje su toliko sebične da zbog njih mnogi nevini i mali ljudi stradavaju. Zbog svoje sebičnosti ne mogu vidjeti svjetlo Božje, kao ni oni koji nemaju hrabrosti krenuti putem vjere.
Mudraci su se poklonili pred Spasiteljem. Naša riječ pokloniti to izriče do srži. Ne samo pokleknuti ili sagnuti glavu nego pokloniti se = dati se, darovati se.
Kako božićni blagdani pomalo odmiču zanimljivo bi bilo obnoviti simboliku koja prati taj lijepi i dragi nam blagdan. Mnogi božićni običaji kao što je bor, pa badnjak, zatim izbor datuma kad se slavi Božić imaju svoju predkršćansku genezu, a zbog svoje bogate simbolike ''pokršteni'' su i danas su dio božićnog otajstva. Tu je staja u kojoj se rodio Isus. Prema Carlu Gustavu Jungu, kojemu je to važan simbol, mi smo ta staja u kojoj se Bog rađa. Mi nismo palača niti ulaštena soba nego staja koja ima i prljavštine (grijeha) ali i raznih domaćih životinja (nagona) koji su nam dragi i koje nastojimo pripitomiti.
Istočne Crkve smještaju prizor Isusovog rođenja uvijek u špilju. Špilja s jedne strane simbolizira krilo Djevice Marije, a s druge strane duhovnu ''zaštićenost'' onoga koji svoj život temelje u Kristu. U pjesmi Romana Slatkopojca (490 – 560) ovako se opisuje ova tajna: Djevica danas rađa Prebitnoga, a zemlja nudi špilju Nepristupačnomu. Zanimljivo kako Grgur Nazijanski (+394) tumači likove vola i magarca: Vol predstavlja Židove koji su vezani uz Zakon kao vol uz jaram. Magarac je simbol pogana, jer on nosi teret idolopoklonstva. Između vola i magarca je božansko Dijete koje oslobađa i Židove i pogane njihova jarma i njihova tereta. Tu su i anđeli kojima je povjerena nebeska liturgija jer svojom pjesmom slave Boga. U noći kad se rodio Spasitelj nebeska liturgija spustila se na zemlju i tako uzveličala jedinstveni događaj spasenja.
Sunce: Dok Istočna Crkva slavi Božić već u 3. stoljeću, Rimska je Crkva tek u 4. stoljeću počela slaviti blagdan Božića i to 25. prosinca kad se u Rimu slavio rođendan ''Soli invicti = nepobjediva boga Sunca''. Tako Crkva postavlja Krista koji je ''sunce pravde'' nasuprot poganskom božanstvu.
Zvijezda: U starini se Saturn smatrao zvijezdom Izraela, kao subotnja zvijezda, dok je jupiter bio kraljevska zvijezda. U sedmoj godini prije Krista ( vrijeme pravog Kristovog rođenja) dogodila se konjunkcija ovih dviju zvijezda što se u Rimu tumačilo kao slika cara mira Augusta. U Kumranu se dolazak Mesije uspoređivao a izlaskom zvijezde: Njegova će zvijezda zasjati na nebu, ravna kralju. A proroštvo Bileamovo govori: Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže (Br 24,17). Crkveni oci su gledali Isusa zajedno s jednom drugom zvijezdom, sa zvijezdom Danicom. Angelus Silesius je to prekrasno izrekao: Zvijezdo Danice mračne noći koja svijet ispunjuješ radošću, Isuse moj zasjaj u škrinji moga srca.
Stoga neka naša molitva pri kraju ovih božićnih blagdana bude:
Isuse zvijezdo naša Danice, obasjaj naše životne puteve svjetlom svoje milosti. Da ne lutamo, da ne klonemo nego stignemo u vječni sjaj tvoje slave, kojemu su naše božićne slike i simboli tek blijedi odsjaj prave rajske stvarnosti. Amen.


Molitva vjernika

Dok Crkva slavi poklon mudraca Novorođenomu, mi se klanjamo Gospodinu u Presvetom oltarskom sakramentu. Premda nevidljiv on je među nama – izrecimo mu svoje molitve i prošnje.

1. Gospodine, svjetlošću kojom si obasjao narode koji su ''u tmini hodili'' obasjaj i Crkvu svoju da bude prepoznatljiva u ovome svijetu kao posrednica tvoga nebeskog svjetla milosti, - Molimo te.
2. Da oni koji istražuju tajne svijeta i čovjeka iskrena srca priznaju Boga stvoriteljem i Gospodarem svega vidljivoga i nevidljivoga, - Molimo te.
3. Mudraci su ti donijeli kraljevske darove; zlato, tamjan i smirnu, primi i naše skromne darove odanosti, - Molimo te.
4. Mudraci su ti se poklonili i prinjeli darove i mi ti se poklanjamo, primi nas takve kakvi jesmo, - Molimo te.
5. Nebeskom zvijezdom vodio si k sebi mudrace koji su te tražili, budi nam ti Gospodine sjajna zvijezda vodilja koja će nas dovesti onamo kamo teži svaka duša pravednika, - Molimo te.
6. Gospodine, hrani nas Kruhom anđeoskim da se očistimo i preobrazimo u miljenike tvoje, - Molimo te.
7. Našu pokojnu braću i sestre, koji su vjerovali u tebe, uvedi u prostranstva svjetlosti i mira, - Molimo te.

Gospodine, ti si živio s nama i bio nam u svemu jednak, osim u grijehu. Obdari nas svojim Duhom da idemo putem koji si nam pokazao te jednom prispijemo k slavi nebeskoj gdje živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

1. čitanje: Sir 24, 1-2. 8-12
Psalam: 147 12-13. 14-15. 19-20
2. čitanje: Ef 1, 3-6. 15-18
Evanđelje: Iv 1, 1-18


Nekako smo u sredini božićevanja. Pred nama je još starodrevni blagdan Bogojavljenje i blagdan Krštenja Gospodinova; stoga bismo mogli postaviti pitanje: Što meni kao vjerniku znače ovi blagdani? To pitanje je naglašeno samom biblijskom porukom koju smo upravo slušali. U njoj je sažeto cjelokupno otajstvo Božića koje je sadržano u največoj otkupiteljskoj tajni Kristova utjelovljenja, a to je naše pobožanstvenjenje.
Tajnu Kristova otkupljenja skloni smo tumačiti previše jednostrano. On, Isus, Sin Božji došao je na svijet da nas svojom žrtvom pomiri s Ocem i da nas otkupi iz ropstva grijeha; ali sve se to ipak previše shvaća kolektivno i u nekoj prenaglašenoj horizontali. Kao da je Krist jedina vertikala koja se spušta u horizontalu – Crkvu. Tako je i spasenje prenaglašeno kolektivni čin u kojemu pojedinačna odgovornost igra malu ili nikakvu ulogu, pa je naglašeno opredjeljenje a ne posvećenje.
Zdrav katolički nauk vidi u Kristovom utjelovljenju poziv na pobožanstvenjenje. 'Djeca se Božja zovemo i jesmo', a da bismo to doista bili potrebna nam je vertikala ili pobožnost, koja se ostvaruje kad živimo po Božju, onako kako On hoće.
To krhko Otajstvo u 'podrtoj štalici' (kako pjeva naša božićna pjesma) ili u krhkom kruhu sv. Euharistije dana nam je da joj se približimo i da u noj upoznamo mudrost Božju.
Današnje prvo čitanje iz tzv. mudrosne literature Staroga zavjeta shvaća mudrost Božju ne samo kao Božji atribut, nego kao neki zasebni entitet u kojemu su sv. pisci Novoga zavjeta prepoznali Krista Mudrost Božju (Hagia Sofia).
Ta se Mudrost Božja utjelovila kao Božja Riječ, što nam svečano objavljuje u svojem poznatom proslovu Ivan apostol ili kako ga još zovu teolog ili bogoslovac.
Bog nije 'Osamljenik' svemira, nego Ljubav koja se daje spoznati po razumnim bićima i kadra je proizvesti vrhunce radosti kod onih koji za njom teže.
On ne ostaje u sebi nego se daruje kao to lijepo izriče II Vat. Koncil u svojem dokumentu ( DV2): ''U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog objaviti sebe i saopćiti otajstvo svoje volje po kojoj ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. I tako tom objavom nevidljivi Bog u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj' prigrli.''
Mudrost se Božja utjelovila i u našem narodu prije trinaest stoljeća, kako to rado s ponosom ističemo. Ponašamo li se mi kao oni koji su tu Mudrost upoznali i prihvatili ili je i moje božićevanje ostalo uglavnom na nekim običajima kojima se razbija monotonija ovog pomalo depresivnog godišnjeg doba?
Sažetak današnjih liturgijskih čitanja bila bi objava Božje Mudrosti – Sin Božji, zaodjeven u svjetlo. To svijetlo je nama putokaz i cilj.
Putokaz je mudrost koja se sastoji u prihvaćanju i življenju po evanđelju, a cilj je samo Svjetlo – Krist naš Gospodin.

Molitva vjernika

Izrecimo svoje molitve i prošnje Bogu Ocu da nam u svojoj dobroti podari mudro srce kako bismo ga bolje upoznali i postali njegova svojina.

1. Za svetu Crkvu katoličku; da procvjeta darovima utjelovljene Mudrosti Božje – Molimo te.
2. Za papu, biskupe, svećenike i sav narod Božji; da se u nama očituje Mudrost Božja. – Molimo te.
3. Za kršćanske obitelji; da ''udome'' Boga utjelovljenoga, na svoju sreću i blagoslov. – Molimo te.
4. Za našu župsku zajednicu; da spremno traži Božju blizinu. – Molimo te.
5. Za one koji su u nevoljama; da im Novorođeni bude pomoć i utjeha. – Molimo te.
6. Za one koje muče duševne i tjelesne boli; da ih Riječ Božja ojača. – Molimo te.
7. Za pokojne: da uđu u Kraljevstvo nebesko. – Molimo te.

Ponizno molimo Gospodine, neka svaka naša molitva i prošnja bude uslišana po Sinu tvome Isusu Kristu, koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.