Angelusove propovijedi

Sin Božji utjelovio se u obitelji, temeljnoj ljudskoj zajednici u kojoj je pronašao zaštitu, ljubav i toplinu doma. Utjelovljenjem u obitelji nije samo posvetio obitelj u kojoj se rodio nego je time sve obitelji označio najsavršenijom osnovnom ljudskom zajednicom u kojoj nastaje život satkan od ljubavi i Božjeg blagoslova.

Novi život može nastati i izvan obitelji, ali samo je obitelj ta koja može pružiti cjeloviti i sretan razvoj pojedine osobe koja je sama sretna i koja može usrećivati druge. Kroz koje sve traume prolaze djeca i mladi ljudi kojima nedostaje samo jedan roditelj, a da ne govorimo o onima koji su odrastali bez oba roditelja.

Biblijski patrijarhalni nazor zna biti predmet podcjenjivanja a i osude, međutim, ako pozornije poslušamo govor starog mudraca Siraha iz prvog čitanja ili apostola Pavla u poslanici Kološanima moramo priznati da su ti obiteljski međusobni odnosi puni topline i ljubavi kakvu bi si suvremene obitelji, zaražene nekakovom tobožnjom emancipacijom, samo mogle poželjeti. Razlog tome je prihvaćanje Božjeg zakona kao vrhovnog autoriteta na kojemu je sazdana obitelj. Tako u Knjizi Sirahovoj čitamo: ''Gospodin slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim.''(Sir 3,2) Otac je proslavljen u djeci jer ih je dobro odgojio, a majka premda krhka žena posjeduje pravorijek nad sinovima jer ju slušaju u skladu sa zakonom Gospodnjim.

Koliko se današnjih majki i očeva može pozvati u odgoju djece na, recimo, četvrtu Božju zapovijed koja glasi: ''Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji''? Veoma malo, jer je večina prezrela sve Božje zapovijedi, pa se, naravno, onda ne mogu na njih niti pozivati. Tako im ne preostaje drugo nego da se sami pred djecom istaknu kao odgojni autoritet, u koliko barem donekle žive tako kako bi željeli da im budu njihova djeca.

S koliko ljubavi mudrac Sirah nagovara mlade ljude, koji su u punoj snazi da poštuju svoje roditelje, pa ako im i 'razum klone' treba biti blag s njima jer; 'ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha'.

Pavao potiče Kološane da se 'zaodjenu' u kreposti kao što je milosrdnost, blagost, strpljivost…a povrh svega ljubav koja je sveza savršenstva. U tom smislu uređuje i obiteljske odnose; žene prema muževima, muževi prema ženama, djece prema roditeljima, roditelja prema djeci. Sve je to moguće postići ako smo poslušni Božjem zakonu i vođeni njime.

Sve je izvjesnije da ćemo za koju godinu ući u Europsku uniju. Uz ekonomski boljitak, čije predviđanje prepuštamo ekonomistima, sve bi nas trebalo brinuti; hoće li i nas strefiti posvemašnja vjerska mlakost koja nema samo negativne posljedice na području vjere nego daleko šire? Činjenica je da su prekrasne crkve i velebne katredrale u zapadnoj Europi prazne. Da se iznajmljuju ili prodaju za druge namjene, kao što su knjižnice, izložbeni prostori…. U isto vrijeme niču novi minareti. Zapadni hedonist bježi od obiteljskog života, stoga nema djece. Zapadnjačko stanovništvo je staračko. Na pomolu je nešto što nitko nije mogao predvidjeti da neka mjesta i gradovi već sada imaju više muslimanskog nego kršćanskog stanovništva. Razlog tomu je jednostavan; dok Islam drži zapovijedi svoje vjere kršćanski Zapad ih je davno odbacio. Pa ako i ne obdržavaju svi svoje vjerske propise muslimani nikada neće pogrđivati ili nedaj Bože izrugivati svetinje svoje vjere, kao što se to događa kod nas kršćana. Odbacili smo Božji zakon i prihvatili ljudske uredbe, koje nam još uvijek nisu dovoljno liberalne pa ih se nastoji mijenjati te se uvode takvi zakoni koji ubrzavaju rapidno vlastito odumiranje.

Povrh toga kao da smo se raspametili. Postoje udruge i neke stranke koje se zdušno bore za zaštitu životinja i ubijanje životinja nazivaju zločinom, a ti isti zagovaraju pravo na pobačaj, eutanaziju….

No to je tek početak…Pred nama su daleko veći problemi koje sa sobom donosi suvremena znanost, posebno ona na području biologije i genetike, jer zadire u vrlo osjetljivo područje samog života. Sve je počelo kloniranjem ovce Dolly. Znanstvenici bez savjesti i moralne odgovornosti prijetnja su životu kakvog smo do sada poznavali. Ako se začeće i rađanje preseli u laboratorije, kakvi će to biti ljudi? Hoće li zapravo u budućnosti postojati obitelj? Kakav će to biti svijet? Ljudi strojevi? Istina, tijekom povijesti je bilo sličnih maštanja. Tako Thomas Campanella (1568. – 1639.) u svojem djelu Civitas solis (Grad sunca), zamišlja jedno strogo racionalizirano i harmonizirano čovječanstvo koje će biti sređeno po strogim znanstvenim pravilima pa će funkcionirati bez grješke…. Tako danas znanost ima mogućnost čitanjem ljudskog genoma ''mudro srediti'' samog čovjeka kako bi funcionirao bez grješke, pri čemu postoji velika vjerojatnost da umjesto čovjeka dobijemo monstruma.

To više nije znanstvena fantastika, nego, na žalost realnost, koja će biti to strašnija što će se više nesavjesnim znanstvenicima dopuštati igrati Boga.

Bog, izvor života zamislio je obitelj kao temeljnu i idealnu ćeliju u kojoj se rađa i razvija život u ozračju ljubavi, obiteljske topline, zdrave socijalizacije koja je to kvalitetnija što je brojnija obitelj. Takvoj obitelji nema alternative. Jednako tako, povratak takvom modelu obitelji, povratak je istinskom i pravom životu.

Stoga molimo da stvaralačka Božja snaga koja je svojim utjelovljenjem u nazaretskoj obitelji posvetila tu obitelj, neka posveti i naše obitelji da budu rasadnici života kakvog je sam Bog zamislio. Amen.


Molitva vjernika

Pomolimo se Ocu nebeskomu koji nam po primjeru sv. Obitelji daruje uzor života i svetosti.

1. Daj, Gospodine, da svoju svetu Crkvu doživljujemo kao veliku obitelj u kojoj se međusobno poštujemo i cijenimo kao prava braća i sestre, - Molimo te.

2. Posebno molimo za sv. oca, biskupe i svećenike, kako bi u Crkvi promicali zajedništvo vjernika, kao i zajedničku skrb za obitelji, - Molimo te.

3. Danas molimo za sve obitelji svijeta, da budu rasadnici iz kojih će izači novi naraštaji, zdravi i spremni izgrađivati bolji i plemenitiji svijet, - Molimo te.

4. Umnoži, Gospodine, mir, ljubav i zajedništvo u obiteljima, - Molimo te.

5. Daj da donositelji zakona o obitelji budu vođeni istinskom željom da pomognu kako bi u svakoj obitelji djeca imala topli dom i kako bi obitelji bile što brojnije, - Molimo te.

6. Vodi naše mlade da razmišljaju o osnivanju skladnih obitelji na kršćanskim načelima, - Molimo te.

7. Našu ti pokojnu braću i sestre preporučamo da ih primiš u zajedništvo nebeske obitelji, - Molimo te.

Dobri Oče, svojom neizmjernom ljubavlju bdiješ nad nama. Prati nas svojom milošću i pomaži nam u kušnjama ovog života te nam udijeli obilje dara Duha Svetoga, kako bismo ti u slozi i ljubavi pobožno služili, koji živiš i kraljuješ, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

''I Riječ tijelom postade i nastani se među nama!''

To je središnja poruka Ivanova Proslova što ga još zovu i Himnom Kristu vječnoj Riječi Božjoj. To ''nastani se među nama'' može se s izvornika prevesti i ''nastani se u nama'', što još jače naglašava intimnu vezu između Boga i čovjeka.

Dok smo sinoć na polnoćki slušali o pastirima, jaslicama, anđelima, Ivan nam u svom proslovu evanđelja naviješta utjelovljenje Isusovo, ili Božje riječi na jedan uzvišen teološki način što snažno podsjeća na Božji stvaralački čin u Knjizi postanka: ''U početku stvori Bog nebo i zemlju'', a Ivan započinje: '' U početku bijaše Riječ. I kao što Bog rastavlja svjetlost od tame, tako Isusu, Svjetlo istinito dođe na svijet, ali ga svijet ne upozna. ''A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja.

Bog iz ljubavi stvara svijet i čovjeka, da mu od svih živih bića bude jedini sličan, jer u sebi nosi iskru Duha Božjega. Međutim, čovjek je proigrao blaženstvo zajedništva s Bogom, ali mu je Isusovim utjelovljenjem pružena nova prilika da obnovi savez s Bogom: ''Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.''

To su velike riječi koje u sebi kriju snažnu poruku: Bog nam daje moć da postanemo djeca Božja, ali se od nas traži da se odupremo svijetu i njegovim pravilima i njegovim vrijednostima i da se držimo čvrsto utjelovljene Božje Riječi, da joj dopustimo da se nastani u nama, a kao zajednica vjernika i među nama.

Onaj koji to shvaća, ponovno je rođen; ne po tijelu nego od Boga. Stoga i ne brine za tjelesno. Djeca Božja, ili oni koji su ''ponovno rođeni'', možda će više trpjeti nego poklonici ovoga svijeta. Možda će više oskudijevati, biti prezreni. Dok će gledati bahate razmetljivce ovoga svijeta i dok će im đavao šaptati: ''Pa gdije je taj vaš Bog da vas proslavi, da vas učini da budete netko i nešto? Uvijek će na horizontu životnog puta sinova i kćeri Božjih biti Krist, Svjetlo na prosvljetljenje da ne zalutaju, ne posumnjaju. Jer oni koji su povjerovali utkani su u otajstvo Vječnoga. Stoga ni bol, ni siromaštvo ni prezrenost ne mogu nas rastaviti od ljubavi Božje koja se očitovala u punini po utjeovljenju Sina Božjega.

Budimo iskreni, većina od nas još uvijek je zarobljena sponama ovoga svijeta, bez dovoljno snage da se potpuno otmemo njegovim zakonitostima i njegovoj logici, kao i ljestvici vrednota koja se duboko razlikuje od one koju slijede sinovi i kćeri Božje. No to nas ne smije obeshrabriti. Dapače, ovo je blagoslovljeno vrijeme Božjeg pohođenja i prilika da od Novorođenoga izmolimo da i mi budemo obasjani svjetlom Sina Božjega, njegovi prijatelji, braća i sestre, ponovno rođeni za vječni život. Amen.


Molitva vjernika

Na blagdan rođenja našeg Gospodina uputimo molitve nebeskom Ocu za Crkvu i cijeli svijet:

1. Za tvoju svetu Crkvu da radost spasenja koje nam je došlo po utjelovljenju Krista Isusa radosno propovijeda po cijelom svijetu, - Molimo te.

2. Za kršćane; da budu vedri i zauzeti svjedoci tvoje utjelovljene Riječi, - Molimo te.

3. Za sve koji su na vlasti da se zalažu za pravedan mir i socijalnu pravednost, - Molimo te.

4. Za nas okupljene; da budemo uz nevoljne, osamljene, žalosne i sve one koji su potrebni naše pomoći, - Molimo te.

5. Za mlade, da ih oduševi novorođeni Spasitelj, kako bi ga slijedili i svoj život gradili na njegovom božanskom nauku, - Molimo te.

6. Za one koji trpe razne nevolje, da im ublažiš patnju, - Molimo te.

7. Za naše pokojne; da po tvome milosrđu zadobiju mjesto u vječnoj radosti, - Molimo te.

Nebeski Oče, usliši naše molitve koje smo ti uputili po tvome novorođenom Sinu Isusu Kristu koji s tobom živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Kako se bliže božićni blagdani, to se sve više zahuktava i priprava za njih. Sam pojam te priprave vrlo je širokog spektra kao i samo shvaćanje Božića, pa se odvija na dva posve različita kolosjeka.

S jedne strane imamo prometne gužve, posebno u velikim gradovima, jer se iz provincije dolazi u grad u kupovinu. Božićna potrošnja za jednu tako malu zemlju kao što je Hrvatska izračunava se u nevjerojatnim milijardama kuna. Kako su za većinu građana božićni blagdani ujedno neradni dani, ne troši se samo na hranu i piće, nego i na skupu skijašku opremu, jer se već za Božić odlazi u planine na skijanje. Tu je i skupa garderoba za doček Nove godine, kao i samo mjesto dočeka. Izbor mjesta dočeka često diktira društveni status…Ne treba niti naglašavati kako je takvo slavlje lišeno svakoh duhovnog i religioznog shvaćanja. Petarde, šampanjac, chrismas party sigurno nisu uvod u Božić kakvog propovijeda Crkva. A koja je tek zbrka u dječjim glavicama koja u tom kratkom vremenu imaju toliko bajkovitih posjetitelja; sv. Nikola, djed božićnjak, djed mraz, kristkindl…. Srećom da svi donose darove pa im njihovo porijeklo vjerojatno i ne zadaje previše briga, kao uostalom i njihovim davno utopljenim roditeljima u zapadnjački konzumizam.

S druge strane vjernička priprava za Božić i božićne blagdane ima svoj sasvim drugačiji tijek: zornice, adventska ispovijed, karitativna djelatnost, adventske i božićne pjesme, odlazak na polnoćku i sve to natopljeno posebnim duhovnim vibracijama koje su uzrok da nam je svake godine Božić uvijek ponovno jednako drag i nov u svojoj poruci.

Postoje i neki suvremeni duhovni načini i izričaji dočeka rođenja Kristova, posebno među mladina, koji dočekuju Božić u sabranoj i meditativnoj molitvi. Mladi roditelji s djecom u nekim župama zajednički dočekuju Božić. U crkvi kite borove i postavljaju jaslice uz božićne pjesme, nakon polnoćke imaju zajedničke agape….

Takav doček i takvo slavlje sazdano je na biblijskoj svijesti da je Novorođeni sam Emanuel što znači s-nama-Bog, a mi ''miljenici Božji'' pozvani na svetost. On se utjelovio po Mariji Djevici. Umjesto riječi utjelovio staroslavenski prijevod Biblije lijepo kaže: ''Vačloveči se – učovječi se!'' Postao je čovjekom, nama u svemu jednak osim u grijehu.

U ovo božićno vrijeme, oni koji bi umjesto Božića nešto drugo, uvijek ponovno žele nas prosvijetliti kako su svi ti običaji vezani uz proslavu Božića stariji od rođenja Kristova i da je to zapravo bio nekog drugog rođendan….

Sve mi to znamo i divimo se mudrosti Crkve koja je već u prvim stoljećima odabrala poganski blagdan vezan uz rađanje sunca i svjetla i istaknula rođenje Svjetla nad svjetlom Isusa Krista.

Ako čitamo cijeli 24. psalam, od kojega je u današnje liturgijsko čitanje uvršten samo jedan dio, onda bismo za ovu četvrtu i posljednju nedjelju došašća mogli uzeti ključni poklik: ''Podignite vrata, nadvratnike svoje, dižite se dveri vječne, da uniđe Kralj slave!'' Nešto slično izrekao je i blagopokojni papa Ivan Pavao II u svom nastupnom govoru: ''Otvorite širom svoja vrata Kristu!'' To je poziv Crkve svima nama da uniđe Kralj slave u naše domove, naše obitelji i u naša vjernička srca; pa će se žar Kristova svjetla cakliti i u našim očima dok budemo jedni drugima stiskom ruke čestitali sretan Božić. Možda preko nas prepoznaju Krista i oni koji božićne blagdane slave na nekom drugom kolosjeku. Amen.


Molitva vjernika

Zahvalni Ocu nebeskom, koji nam je poslao svoga Sina, rođenog od Marije, da nam bude u svemu jednak osim u grijehu, recimo svoje molitve.

1. Neka tvoja Crkva bude vjerna blagovijesnica Radosne vijesti, - Molimo te.

2. Daruj svojim mirom, Gospodine, sve narode svijeta i potakni ih na međusobnu ljubav i solidarnost, - Molimo te.

3. Oslobodi, dobri Bože, ljude ovoga svijeta svakog ropstva, duhovnog i tjelesnog i podaj im puninu života, - Molimo te.

4. Za sav kršćanski puk da u jednostavnosti srca prihvaća evanđeoski navještaj spasenja, - Molimo te

5. Daj da budemo, poput Marije u službi istinskog života koji smo primili na otajstven način po tvome Sinu, - Molimo te.

6. Za sve one koji nisu upoznali tvoj naum spasenja da u dosluhu sa svojom savješću čine djela ljubavi i dobrote, - Molimo te

7. Svojim svjetlom obasjaj našu pokojnu braću i sestre da se pridruže zajednici svetih, - Molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam po svojoj božanskoj ljubavi darovao svoga Sina Isusa Krista da nas otme tami grijeha i uvede u svjetlo tvoje Božanske milosti, daj da ti služimo u radosti i zahvaljivanju. To molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Danas je nedjelja karitasa. Najtočniji prijevod riječi karitas je djelotvorna ljubav prema bližnjemu, prema onima koji trebaju našu pomoć.

Karitas je srce kršćanstva. Mi možemo do u potankosti obdržavati sve zapovijedi, možemo izmoliti sve najljepše molitve, svoje tijelo možemo trapiti postom i odricanjem; ali ako nemamo djelotvorne ljubavi prema bližnjima sve nam je uzalud. Tako nas uči sv. Pavao, napose u svom poznatom Hvalospjevu ljubavi (I kor. 13). Uostalom, zar nas sam Isus ne opominje kako ćemo biti suđeni upravo prema tome koliko smo imali ljubavi prema bližnjima, jer sve što smo učinili jednome od ''najmanje braće'' njemu smo učinili (Mt. 25, 31 – 46).

Isus se poistovjećuje s najmanjima. To su ''siromasi Jahvini'', jer njih štiti sam Bog.

Kada su Ivanovi učenici došli k Isusu pitati je li on Onaj koji ima doći, što drugim riječima znači mesija, on im odgovara: ''Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni nada mnom.'' ( Mt. 11, 2 – 6). A tko bi se to mogao sablazniti? Svakako oni koji su drugačije shvaćali ulogu mesije. Prema njihovom shvaćanju u osobi mesije ili spasitelja biti će objedinjena uloga vjerskog i političkog vođe, koji će osloboditi Izrael od tuđinske vlasti i koji će ''čvrstom rukom'' uspostaviti pravdu prema zakonu Gospodnjem. Međutim u osobi Isusa iz Nazareta ništa od toga nije bilo vidljivo. Pitanje je koliko se Ivanovim učenicima svidio taj dobri i blagi Učitelj, koji se više bavio socijalom nego li revnovanjem za zakon Gospodnji, kao što je to bio slučaj kod Ivana Krstitelja.

Pa ipak, ta Isusova socijala duboko je ukorijenjena u Božjoj objavi Starog zavjeta. Mesijanski prorok Izaija zornim pjesničkim slikama naviješta: ''Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tada će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati…'' (Iz 35, 3 – 6a). O tome nam pjeva današni psalam, pjeva o Gospodinu koji potlačenima vraća pravicu, gladnima kruha daje. On oslobađa sužnje , slijepcima oči otvara, štiti udovice….

Isus je ulazeći k Ocu brigu za siromahe ostavio nama, njegovim učenicima.

Pravi smo majstori kada treba naći izgovor, samo da se oslobodimo obaveze. Kad nas netko moli da nešto napravimo umjesto njega odgovaramo: pa ti ćeš to bolje, ti si sposobniji… Tako i Bogu rado pripisujemo svemogućnost u smislu da On zna najbolje pa i može najbolje….

Ostavimo se bajkovitog pojma o Bogu koji sve može pa će svojim svemogućim intervencijama spašavati i ispravljati nepravde. U svojem božanskom planu uzdignuća čvjekovog k božanskome, On povjerava nama, vjernicima, da vršimo ulogu njegovu u svijetu. Stoga u nama treba porasti svijest o skrbi za sve što nas okružuje: tu je briga za očuvanjem čiste i zdrave prirode, briga za pravednost, a iznad svega briga za siromahe, bolesne, nemoćne. Kada vidimo sirotinju, jad i nevolju, umjesto pitanja: gdije je Bog, trebamo se zapitati gdije smo mi?

Drugim riječima ne optužujmo Boga nego sebe. Bog u gladnima i žednima prilazi k nama i moli pomoć. Na taj način on ruši bajkovitost svoje svemoći, a nas uči kako nastaje novi Božji svijet – novi advent Kraljevstva Božjega koje je već tu na zemlji. Amen.


Molitva vjernika

Pomolimo se Gospodinu da nam daruje milost shvaćanja njegovih putova kojima vodi našu osobnu i zajedničku povijest.

1. Ponovno zapali, Gospodine, svoju Crkvu nesebičnom ljubavlju, da se zalaže za siromašne, gladne, obespravljene… - Molimo te.

2. Za sve koji su u Isusu prepoznali Spasitelja da sami budu njegove produžene ruke po kojima će se gladni nasititi, beskućnici udomiti, osamljeni i odbačeni nači pomoć. – Molimo te.

3. Za one koji su na vlasti da budu na pomoć potrebnima i obespravljenima. – Molimo te.

4. Za sve ljude svijeta; da im otvoriš oči kako bi prepoznali znakove tvoje ljubavi i dobrote. – Molimo te.

5. Za bolesne i ljude s posebnim potrebama; da im udijeliš strpljivosti u podnošenju teškoća. – Molimo te.

6. Za nas koje hraniš svojom riječju; da te prepoznamo u svojoj braći i sestrama koji su u nevolji. – Molimo te.

7. Za naše pokojne; da se s tobom zauvijek raduju u vječnosti. – Molimo te.

Poslušaj, Gospodine, naše molitve koji na ovom misnom slavlju molimo tvoju blagost da nas uslišiš po Kristu Gospodinu našem.

Upravo je žalosno kako naša kršćanska duša zna biti skučena u svom pojmanju vjere i zato se mnogi vjernici umjesto širine radije opredjeljuju za jednostrana tumačenja, toliko pojednostavljena da čovjeka srce zaboli kada to sluša. Jedna od takvih, baš i ne rijetkih primjedbi jest: ako je Bog tako milosrdan i dobar da nam sve oprašta, kakvog smisla onda ima truditi se oko duhovnog savršenstva? Griješi! Čini sve što ti je volja i Bog će ti oprostiti! U toj tvrdnji na vidjelo dolazi oskudno poznavanje vjere i Boga kao i njegove uloge u našem životu. Pa nije Bog tek neki tamo pravedni sudac, koji istina ljubi čovjeka kojega je stvorio, ali ako taj griješi on mu s načela pravednosti ne može i ne smije oprostiti. Bog Stvoritelj i uzdržavatelj svega je naš primarni roditelj; znali mi to ili ne, htjeli mi to ili ne, mi smo s njime povezani kao pupčanom vrpcom koja nama život znači. Stoga su takve i slične tvrdnje plod katastrofalnog neznanja koje zadire u samu srž vjere i života.

Grijeh sam po sebi je kazna jer nas udaljuje od Boga. Grijeh je lutanje prostranstvima mraka u kojima nema Božjeg svjetla. Grijehom umire ljubav prema Stvoritelju, ona ljubav i ono svjetlo u kojemu bi se trebali kupati, kojim bi trebali biti zaogrnuti oslobođeni svakog straha i tjeskobe. To je blaženo stanje djeteta Božjega. To je svijest da mu potpuno pripadamo. Stoga je poziv došašća na budnost silno važan jer nas želi probuditi za Boga. Kao što je rekao sv. Augustin: ''Timeo Deum transeuntem et non revertentem'' (strah me da Bog ne prođe kraj mene pa da se više ne vrati). Dok budem zabrinut za toliko toga nebitnog i ''pognute glave prema zemlji'' da ne previdim prolazak Gospodnji koji se događa, ne kada ja, nego kada On to hoće. Upravo u tom smislu treba gledati od davnina praksu zornica u adventu. Ujutro rano, prije svitanja čekam svoga Gospodina ''budan'', spreman na hod s njime….

Došašće stavlja pred nas tri velike i tako različite osobe. To su Izaija, Ivan Krstitelj i Marija. Različiti a ipak povezani jer su navjestitelji nade - novog. U Izaijinom naviještanju mesijanskog vremena, koje će se dogoditi kad iz panja Jesejeva (sasječenog Izraela) nikne mladica, što je proročka slika koja može ponijeti ne samo pralik Kristov u osobi mladog kralja Davida, nego su sveti oci u toj mladici rado vidjeli lik Marijin. I opet uskogrudno pitanje: što nam treba Marija i njezino posredništvo kada je tu Krist po kojemu se događa naše spasenje? Kao kada bismo pitali nekoga tko traži najkvalitetniji pregament papir na kojemu će pisati nekoj uvaženoj osobi pismo: pa zar ne možeš to napisati na običnom papiru? Svojom uzvišenom ulogom da u svoje krilo primi samog Sina Božjega Marija je zauvijek ostala najuzvišeniji instrumenat jedinstva sa Sinom Božjim. Ona je slika majke Crkve, uzvišeni prostor čistoće koja nas okružuje dok prilazimo trojedinom Bogu izvoru života.

Ivan, glas iz pustinje, koji je oštrinom riječi sjekao lažne utvare svojih suvremenika, dovikuje i nama da se ne zanosimo time što po krstu pripadamo njemu, Kristu, nego trebamo donijeti plod obraćenja. U konstituciji ''Radost i nada'' II. vatikanskog koncila kaže se da krivnju za porast ateizma dijelom snose i loši vjernici koji ''pravo lice Boga i vjere prije zakrivaju nego otkrivaju'' (br 19c).

Kada bi danas k nama došao Ivan Krstitelj što bi nam rekao, što poručio? Možda bi nas pitao: dragi moji kršćani, zar vi stvarno mislite da je Isus došao na ovaj svijet samo zato da bi vam dao priliku da udobno slavite njegov rođendan? Da u obilju jela i pila zaboravite njegov nauk? Ili ga možda nikada i niste upoznali jer sve prihvaćate i radite prema običaju, bez razmišljanja? Uostalom, barem mi koji se svake nedjelje okupljamo u crkvi, barem mi, bismo trebali znati da toliko toga što ne valja, plod je našeg nedosljednog života. To što se mladi ljudi ubijaju, drogiraju, opijaju, što u najljepšim godinama nemaju volje za život, što je tomu razlog? Nemaju uzora! Nemaju uzora u svojim roditeljima. Kad otac doveze autom svoju majku i svoje dijete do crkve i ode u kafić da bi se pod kraj mise navratio po njih, je li to uzor jednog katoličkog roditelja? Vjera koja je tek lijepi običaj koji nam popunjava i uljepšava naš svagdašnji život i nije vjera. To je tek ukras poput adventskog vijenca ili božićne jelke, svjetlucavih lampica i drugog nakita koji se nakon Božića baca ili sprema za naredni Božić. To nisu temelji na kojima bi se mogao graditi zdrav i ozbiljan život u kojemu bi imali onu puninu za kojom toliki mladi ljudi teže da ih ispuni, da im dade snage i smisao. Stoga nije čudno da je najviše suicida upravo u vrijeme Božića što je zapravo vrlo znakovito, ali jednako tako i za nas kršćane jako porazno.

Rješenje? Isto kao i u vrijeme Ivana Krstitelja ništa drugo nego obraćenje. I to ne tek neki površni kozmetički zahvati kao plod isto tako površne adventske ispovjedi, nego temeljito obraćenje i preispitivanje svoje vjere ako želimo na njoj graditi jedan smisleni život. Običaj kako god bio lijep i kako mu god bio povod samo rođenje Kristovo ostaje tek običaj, a ispod njega praznina jer nismo dodirnuli ono najbitnije a to je Bog – izvor punine života. Amen.


Molitva vjernika

Uputimo svoje molitve, nebeskom Ocu, tražeći snagu na putu obraćenja.

1. Udijeli, Gospodine, svojoj Crkvi obilje Duha Svetoga koji će ju voditi putem trajnog obnavljanja. – Molimo te.

2. Daj da naučimo kako se opirati napastima ovog svijeta koje nas žele zarobiti i odvratiti od tebe jedina Istino. – Molimo te.

3. Daj da oni koji su na vlasti budu promicatelji pravde i istine kako bi bila zaštićena svaka ljudska osoba. – Molimo te.

4. Probudi u ljudima želju za tvojim spasenjem – Molimo te.

5. Daruj svoj mir cijelome svijetu. – Molimo te.

6. Obdari sve nas ovdje okupljene istinskim obraćenjem. – Molimo te.

7. Primi našu pokojnu braću i sestre u svoje očinsko krilo. – Molimo te.

Bože, izvore svjetlosti i jakosti onih koji se u tebe uzdaju; primi naše pokajanje i želju da ti iskrena srca služimo po Kristu Gospodinu našem.

Bdjeti, biti pripravan za susret s Gospodinom, to je tema današnjeg evanđelja, ali i adventa uopće. Kada nam evanđelje govori o budnosti, onda zasigurno misli na onaj konačni Kristov dolazak na kraju vremena. Kada pak mi razmišljamo o susretu s Gospodinom ''licem u lice'' onda zapravo mislimo na onaj susret koji će se dogoditi nakon smrti kada će naša duša, oslobođena tijela krenuti putem svjetlosti, u prostranstva koja su domena onostranog, za nas tek shvatljivo kada prođemo kroz zastor smrti koja je novi početak.

Kao što su neki još u apostolskim vremenima mislili da je Kristov dolazak i konačni sud tako blizu da se radi tek o danima ili mjesecima, pa nisu ništa radili nego su živjeli gotovo paralizirani tim konačnim događajem, tako ima ljudi koji u smrti vide toliku prijetnju koja ih do te mjere zaokuplja da postaju neurotični. Za njih ništa nema smisla. Uzaludno se brinuti i truditi oko bilo čega kada ćemo sve to morati ostaviti.

Dok smo kao djeca pomagali roditeljima na njivi ili u vinogradu onda smo nestrpljivo brojili redove koji su nam se činili silno dugi i stalno bi zapitkivali koliko još imamo za raditi i kada će to biti gotovo. Tada nas je majka znala umirivati: ne mislite na to kako će to dugo trajati niti koliko još ima redova nego ajmo nešto pjevati ili se šaliti i tako će nam vrijeme proči a da nismo ni primjetili i posao će biti gotov. I doista, stariji su se tako ponašali, ili su se šalili ili pričali razne dogodovštine, samo smo mi djeca još dugo radili u tom grču dok i mi nismo konačno odustali i počeli se nečim zabavljati. Tada kao da se dogodilo neko čudo, posao smo obavili a da nismo niti primjetili kako nam je vrijeme brzo prošlo.

Ako to prenesemo na područje naše vjere onda ne bismo trebali biti u nekom grču zbog toga; kada i kako će to biti, jer postoji ono bitno, a to je život koji traje i koji treba ispuniti vrijednostima zbog koji postojimo.

Postoje neke kršćanske sekte čiji su propovjednici toliko fokusirani Kristovim konačnim dolaskom da svu svoju energiju iscrpljuju na to kako što zornije prikazati svom slušateljstvu taj konačni događaj i kako ih ''prodrmati'' da od sada žive isključivo pod tim vidom kao nečem što je jedino najbitnije od svega u životu.

Takvo shvaćanje vrlo je blisko neurotičnom strahu od smrti, koji bolesnika do te mjere paralizira da nema volje za rad ili je lišen svake druge životne radosti.

Bog sa svakim od nas ima poseban plan koji u vjeri otkrivamo, kroz njega se ostvarujemo kao sretni i plemeniti ljudi. I još više, kroz to samoostvarenje prema Božjem planu ili namisli mi veličamo Gospodina. Odgovaramo na njegov poziv. Stoga je mudro, posebno dok smo mladi, pitati u molitvi ili unutarnjim razmišljanjem: Gospodine, što želiš da budem? Kako da u nekim životnim nedoumicama postupim?

Među studentima kruže priče kako je najlakše upisati teološki fakultet. Jedna mi se mlada djevojka povjerila kako je silno željela upisati određeni fakultet, ali usprkos dobrim ocjenama i temeljitoj pripremi nije uspjela. Konačno je upisala teologiju i shvatila da je to ono što Bog od nje traži i u čemu će pronaći svoju sreću.

Bdjeti i biti pripravan ne znači biti paraliziran konačnicom. Naš život je jedina i nabolja priprava za susret s Gospodinom. Ako bismo saželi poruku koja se do nas probija kroz današnja liturgijska čitanja onda je to mirotvorstvo. Hodočasnički psalam zaziva mir nad Jeruzalemom. Jeruzalem koji je na Gori doma Gospodnjeg za kršćane predstavlja Crkvu. Zakon koji će izići iz Jeruzalema, kako kaže prorok Izaija, on će biti sudac narodima koji će ''mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove''. Koje li ironije, upravo na tu temu nekadašnji Sovjetski savez darovao je Ujedinjenim narodima skulpturu kovača koji prekiva mač u plug i koplje u srp i to u vrijeme hladnog rata kada je zbog utrke u naoružanju narod te države doslovce gladovao. Konačno, zar se nismo i mi u vrijeme ovih izbora ponovno uvjerili kako se olako ne samo daju obečanja, nego se toliko toga dobrog i plemenitog koristi tek da bi se doseglo nešto što je daleko prizemnije, a to je kako doći do vlasti.

Ali, neka nas to ne zbunjuje i obezhrabruje. Tu i u takvom svijetu je mjesto za nas i prostor za naše djelovanje i naše samoostvarenje sukladno Božjem planu koji ima s nama.

Blažene uspomene, naš papa Ivan Pavao II govoreći tisućama mladih izrekao je prekrasnu adventsku misao: ''Mladi ljudi, kršćanin zna da se s Bogom uvijek može početi iznova.''

Advenat kao razdoblje s kojim počinje crkvena godina stavlja pred nas poziv da se obnovimo. Da ''odložimo djela tame i zaodjenemo se oružjem svjetlosti''. Ono što Pavao piše u poslanici Rimljanima, nama kroz liturgijsko čitanje dovikuje kao adventsku poruku: ''zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom!'' Što zapravo znači živjeti ne u strahu pred njegovim konačnim dolaskom, nego živjeti s njime, jer on je tu među nama. Potrebne su nam oči vjere da bismo ga vidjeli i prepoznali u braći ljudima. Stoga nam usred adventa Crkva stavlja pred nas svoje srce, a to je karitas. Pokušajmo već na početku došašća dosljedno kršćanskom duhu tražiti način kako osmisliti Božić i božićne blagdane da to bude vrijeme u kojemu će do izražaja doći sva moja životna mudrost da oduševim one koji su oko mene da umjesto trošenja koje je toliko obilježilo božićno vrijeme, razmišljamo na razini obitelji, župe, škole; kako pomoći onima koji gladuju, kojima su potrebni ljekovi za koje nemaju novaca… Konačno kako do spoznaje da sve blještavilo i svi skupocjeni darovi na koncu ostavljaju čovjeka hladnim. Samo je jedno veliko srce koje istinski grije to je karitas – ljubav prema bližnjima koji nas trebaju. Amen.


Molitva vjernika

Gospodin nas u svakom trenutku potiče da činimo ono što je dobro za nas osobno kao i za sve ljude. Zamolimo ga da nas obdari ustrajnom voljom da činimo dobra i plemenita djela.

1. Za Crkvu koja je pozvana biti kvascem u ovom svijetu, da bude službenica pomirenja među ljudima. – Molimo te.

2. Ojačaj, Gospodine, sv. oca, biskupe, svećenike i sve koji djeluju u Crkvi da budu zauzeti za ostvarivanje novog lica zemlje na kojoj će biti sve manje zla, bjede i ratova. – Molimo te.

3. Blagoslovi, Gospodine, one koji se zalažu za mir i pravdu. – Molimo te.

4. Otvori, Gospodine, naše oči i srca za one koji su potrebni i koji trpe da im pružimo pomoć. – Molimo te.