|
Upravo je žalosno kako naša kršćanska duša zna biti skučena u svom pojmanju vjere i zato se mnogi vjernici umjesto širine radije opredjeljuju za jednostrana tumačenja, toliko pojednostavljena da čovjeka srce zaboli kada to sluša. Jedna od takvih, baš i ne rijetkih primjedbi jest: ako je Bog tako milosrdan i dobar da nam sve oprašta, kakvog smisla onda ima truditi se oko duhovnog savršenstva? Griješi! Čini sve što ti je volja i Bog će ti oprostiti! U toj tvrdnji na vidjelo dolazi oskudno poznavanje vjere i Boga kao i njegove uloge u našem životu. Pa nije Bog tek neki tamo pravedni sudac, koji istina ljubi čovjeka kojega je stvorio, ali ako taj griješi on mu s načela pravednosti ne može i ne smije oprostiti. Bog Stvoritelj i uzdržavatelj svega je naš primarni roditelj; znali mi to ili ne, htjeli mi to ili ne, mi smo s njime povezani kao pupčanom vrpcom koja nama život znači. Stoga su takve i slične tvrdnje plod katastrofalnog neznanja koje zadire u samu srž vjere i života.
Grijeh sam po sebi je kazna jer nas udaljuje od Boga. Grijeh je lutanje prostranstvima mraka u kojima nema Božjeg svjetla. Grijehom umire ljubav prema Stvoritelju, ona ljubav i ono svjetlo u kojemu bi se trebali kupati, kojim bi trebali biti zaogrnuti oslobođeni svakog straha i tjeskobe. To je blaženo stanje djeteta Božjega. To je svijest da mu potpuno pripadamo. Stoga je poziv došašća na budnost silno važan jer nas želi probuditi za Boga. Kao što je rekao sv. Augustin: ''Timeo Deum transeuntem et non revertentem'' (strah me da Bog ne prođe kraj mene pa da se više ne vrati). Dok budem zabrinut za toliko toga nebitnog i ''pognute glave prema zemlji'' da ne previdim prolazak Gospodnji koji se događa, ne kada ja, nego kada On to hoće. Upravo u tom smislu treba gledati od davnina praksu zornica u adventu. Ujutro rano, prije svitanja čekam svoga Gospodina ''budan'', spreman na hod s njime….
Došašće stavlja pred nas tri velike i tako različite osobe. To su Izaija, Ivan Krstitelj i Marija. Različiti a ipak povezani jer su navjestitelji nade - novog. U Izaijinom naviještanju mesijanskog vremena, koje će se dogoditi kad iz panja Jesejeva (sasječenog Izraela) nikne mladica, što je proročka slika koja može ponijeti ne samo pralik Kristov u osobi mladog kralja Davida, nego su sveti oci u toj mladici rado vidjeli lik Marijin. I opet uskogrudno pitanje: što nam treba Marija i njezino posredništvo kada je tu Krist po kojemu se događa naše spasenje? Kao kada bismo pitali nekoga tko traži najkvalitetniji pregament papir na kojemu će pisati nekoj uvaženoj osobi pismo: pa zar ne možeš to napisati na običnom papiru? Svojom uzvišenom ulogom da u svoje krilo primi samog Sina Božjega Marija je zauvijek ostala najuzvišeniji instrumenat jedinstva sa Sinom Božjim. Ona je slika majke Crkve, uzvišeni prostor čistoće koja nas okružuje dok prilazimo trojedinom Bogu izvoru života.
Ivan, glas iz pustinje, koji je oštrinom riječi sjekao lažne utvare svojih suvremenika, dovikuje i nama da se ne zanosimo time što po krstu pripadamo njemu, Kristu, nego trebamo donijeti plod obraćenja. U konstituciji ''Radost i nada'' II. vatikanskog koncila kaže se da krivnju za porast ateizma dijelom snose i loši vjernici koji ''pravo lice Boga i vjere prije zakrivaju nego otkrivaju'' (br 19c).
Kada bi danas k nama došao Ivan Krstitelj što bi nam rekao, što poručio? Možda bi nas pitao: dragi moji kršćani, zar vi stvarno mislite da je Isus došao na ovaj svijet samo zato da bi vam dao priliku da udobno slavite njegov rođendan? Da u obilju jela i pila zaboravite njegov nauk? Ili ga možda nikada i niste upoznali jer sve prihvaćate i radite prema običaju, bez razmišljanja? Uostalom, barem mi koji se svake nedjelje okupljamo u crkvi, barem mi, bismo trebali znati da toliko toga što ne valja, plod je našeg nedosljednog života. To što se mladi ljudi ubijaju, drogiraju, opijaju, što u najljepšim godinama nemaju volje za život, što je tomu razlog? Nemaju uzora! Nemaju uzora u svojim roditeljima. Kad otac doveze autom svoju majku i svoje dijete do crkve i ode u kafić da bi se pod kraj mise navratio po njih, je li to uzor jednog katoličkog roditelja? Vjera koja je tek lijepi običaj koji nam popunjava i uljepšava naš svagdašnji život i nije vjera. To je tek ukras poput adventskog vijenca ili božićne jelke, svjetlucavih lampica i drugog nakita koji se nakon Božića baca ili sprema za naredni Božić. To nisu temelji na kojima bi se mogao graditi zdrav i ozbiljan život u kojemu bi imali onu puninu za kojom toliki mladi ljudi teže da ih ispuni, da im dade snage i smisao. Stoga nije čudno da je najviše suicida upravo u vrijeme Božića što je zapravo vrlo znakovito, ali jednako tako i za nas kršćane jako porazno.
Rješenje? Isto kao i u vrijeme Ivana Krstitelja ništa drugo nego obraćenje. I to ne tek neki površni kozmetički zahvati kao plod isto tako površne adventske ispovjedi, nego temeljito obraćenje i preispitivanje svoje vjere ako želimo na njoj graditi jedan smisleni život. Običaj kako god bio lijep i kako mu god bio povod samo rođenje Kristovo ostaje tek običaj, a ispod njega praznina jer nismo dodirnuli ono najbitnije a to je Bog – izvor punine života. Amen.
Molitva vjernika
Uputimo svoje molitve, nebeskom Ocu, tražeći snagu na putu obraćenja.
1. Udijeli, Gospodine, svojoj Crkvi obilje Duha Svetoga koji će ju voditi putem trajnog obnavljanja. – Molimo te.
2. Daj da naučimo kako se opirati napastima ovog svijeta koje nas žele zarobiti i odvratiti od tebe jedina Istino. – Molimo te.
3. Daj da oni koji su na vlasti budu promicatelji pravde i istine kako bi bila zaštićena svaka ljudska osoba. – Molimo te.
4. Probudi u ljudima želju za tvojim spasenjem – Molimo te.
5. Daruj svoj mir cijelome svijetu. – Molimo te.
6. Obdari sve nas ovdje okupljene istinskim obraćenjem. – Molimo te.
7. Primi našu pokojnu braću i sestre u svoje očinsko krilo. – Molimo te.
Bože, izvore svjetlosti i jakosti onih koji se u tebe uzdaju; primi naše pokajanje i želju da ti iskrena srca služimo po Kristu Gospodinu našem.
|
