Angelusove propovijedi

Da bismo bolje razumjeli Isusa i njegov odnos prema cjelokupnoj Objavi, dobro se prisjetiti što je Isus rekao onoj dvojici učenika, koji su nakon njegovog pogubljenja bježali u selo Emaus. Kako im je počev od Mojsija preko proroka protumačio što se na njega odnosi u svim Pismima. Isus je ostvarenje starozavjetnog mesijanskog iščekivanja. On je osovina cjelokupne Objave Starog i Novog zavjeta. On je kamen zaglavni koji ne samo spaja dva luka, od kojih je jedan Stari, a drugi Novi zavjet, nego ih učvršćuje u jednu cjelinu. Tako da mi kršćani ne čitamo sv. Pismo linearno, kao tek neku povijesnu knjigu; nego čitavu Objavu promatramo kroz osobu Isusa Krista.

Stoga nam vrlo često prvo liturgijsko čitanje služi kao oslonac evanđelju. To nije nikakvi anakronizam, nego punina objave u Isusu. Također možemo primjetiti da je upravo prorok Izaija taj na koga se oslanja evanđelje u sklopu nedjeljnjih čitanja, kao što je to i danas slučaj. Tako možemo reči da je prorok Izaija evanđeoski prorok. Njegova se proroštva upravo lijepe uz evanđelja. Za njega možemo reči da je prorok, svjetla, radosti i veselja. Uz male izmjene, ovo Izaijino proroštvo čita se na svakoj Polnoćki.

''Galileja poganska'' naziv je kojim su pravovjerni Židovi podcjenjivački nazivali Galilejce. Pokrajina Galileja prostirala se na području Obečane zemlje koja je dodijeljena plemenu Zebulunovu i Naftalijevu. No kako je bila uz pogranično područje prva je potpala pod tuđinsku, pogansku vlast, pa se stanovništvo pomiješalo. I upravo u toj ''podcijenjenoj''zemlji započinje Mesija svoje djelovanje.

Započinje onako kako se objavio svojim rođenjem. Rodio se među siromašnim pastirima, a svoje djelovanje započinje među siromašnim ribarima. Nesmijemo zaboraviti da su u cijeloj Objavi siromasi miljenici Božji. Oni su privilegirani. Stoga Isus, dosljedan sinovstvu Božjem dolazi među svoje.

Isus poziva prve učenike. Dvojica braće; Šimun i Andrija love ribu, dok druga dvojica, Jakov i Ivan u lađi s ocem krpaju mreže. Bio bi to prekrasan prizor za kakvu idiličnu sliku s Galilejskog mora da to nisu bili siromašni ribari o čijem ulovu su ovisile njihove obitelji. Na Isusov poziv oni odmah ostavljaju lađice, mreže i oca i idu za tajanstvenim Učiteljem.

Svaki kršćanin je Isusov sljedbenik, njegov učenik. Jesmo li mi uopće toga svijesni? Osim što smo po krštenju ''pripisani'' Isusu, možemo li s nekom sigurnošću ustvrditi da smo bilo kada u životu doživjeli nešto kao Isusov poziv. Poziv da ga slijedimo u njegovoj dobroti, plemenitoj jednostavnosti, u ljubavi prema bližnjima koji nas trebaju? Jesmo li se odazvali tom pozivu, ili smo samo spustili svoj pogled prema svojoj mreži životnih briga i njima zaokupljeni prečuli Učiteljev poziv.

Nikada nije kasno. Doduše, hod s učiteljem Isusom neće nas dovesti do bogatstva, slave, vlasti… Bez razlike u kakvim okolnostima živimo, ono što on svojim sljedbenicima obečava, ovaj svijet ne može dati. To je svjetlo, radost, sloboda.

Svjetlo, kako ga sv. Pismo predstavlja, je domena Boga. Božje milosti. Za razliku od tame, koja je domena zla. Radost, koju Krist daruje je punina sreće koju vjernik posjeduje i koje je svijestan u sebi i koju mu nitko ne može oduzeti. Sreća kakvu poznaju ljudi ''ovoga svijeta'', je trenutna sreća, uvijek pomiješana s gorčinom straha da će prestati, da će nam ju netko oduzeti. Takva sreća se nužno veže uz posjedovanje nekoga ili nečega. Samo Bog nam može biti razlogom trajne sreće bez straha da ćemo ju izgubiti i bez potrebe da bude vezana uz neko posjedovanje.

Isto tako sloboda. Pravu slobodu nam nitko ne može oduzeti. Može nam netko oduzeti slobodu kretanja, može nam oduzeti slobodu govora, ali nam ne može oduzeti slobodu da budemo to što jesmo. U ne tako davnoj prošlosti ljudima je zbog njihovih uvjerenja oduzimana sloboda. Bili su zatvarani i mučeni po raznim logorima, ali su u sebi bili slobodniji od mnogih koji su u tim režimima bili na slobodi.

Stoga nikada ne smijemo miješati slobodu i sreću ovoga svijeta s onom koja pripada domeni Kraljevstva nebeskog. Te su dvije domene strogo odijeljene i razgraničene još od pradavnina kako čitamo u Knjizi postanka: '' …postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života''(Post 3,24). Isus je to stablo života i oni koji su dostojni pristupiti k Jaganjcu, već su pripadnici Kraljevstva nebeskog, koje je među nama. Ono je obasjano Božjim svjetlom koje daje sinovima i kćerima Božjim vidjeti stvarnost onakvom kakva jest, a ne grijehom iskrivljenu sliku stvarnosti koju prati strah i nesigurnost jer je podložna propadanju.

Odazvati se Isusovom pozivu, dignuti svoje oči od mreže životnih briga i reči da; znači izabrati život u svjetlu, radosti i slobodi djeteta Božjeg. Amen.


Molitva vjernika

Nebeskom Ocu, koji svoga Sina posla na svijet kao znak spasenja čovječanstvu, uputimo svoje molitve.

1. Za Crkvu sabranu iz naroda i plemena; da sjaj istine koji je od tebe primila navješćuje svakom stvorenju. – Molimo te.

2. Za papu, biskupe, svećenike i sav Božji narod da promiču Isusovo Evanđelje na prosvjetljenje i obraćenje svijeta. – Molimo te.

3. Za sve kršćane; da ih oslobodiš međusobnog nepovjerenja kako bi ti zajedno u radosti služili. – Molimo te.

4. Za sve nas; da nas oslobodiš straha da ćemo biti prikraćeni u koliko svim srcem prihvatimo poziv tvoga Sina da ga slijedimo. – Molimo te.

5. Za roditelje i odgojitelje: da svojim primjerom vode djecu i mlade prema svjetlu tvoga Kraljevstva koje je već tu za one koji iskreno vjeruju. – Molimo te.

6. Za nas koji slavimo ovu euharistiju; da budemo svijesni neizmjerne ljubavi Spasiteljeve koji se žrtvovao za naše spasenje. – Molimo te.

7. Za naše pokojne; da im udjeliš vječni život u svojoj svjetlosti. – Molimo te.

Dobri Bože, obasjaj svojim Svjetlom ovaj svijet i daruj nam svoga Duha kako bi mogli biti graditelji tvoga kraljevstva ovdje na zemlji i dionici vječne radosti na nebesima. Po Kristu Gospodinu našem.

Do nogu Učiteljevih

Dok božićno vrijeme, koje je završilo prošle nedjelje, zajedno s došašćem čini jednu cjelinu, dotle uskrsno vrijeme, zajedno s pripravom koju zovemo korizma, čini drugu cjelinu, a između i nakon toga nižu se nedjelje kroz godinu. I dok smo u božićnom otajstvu pred našim vjerničkim očima imali utjelovljenje Sina Božjega , a u uskrsnom otajstvu muku, smrt i uskrsnuće Kristovo; u vremenu kroz godinu pratimo Isusa kao učitelja.

''Sjesti do nogu učiteljevih'' u starini je značilo biti nečiji učenik. Učitelj sjedi na povišenom mjestu a učenik ili učenici sjede do njegovih nogu i slušaju nauk učitelja. Ove, druge nedjelje kroz godinu, počinjemo pratiti učitelja Isusa prašnjavim putevima ''cvjetne Galileje'', razmišljajući o svemu što je činio i o svakoj njegovj riječi koju je izgovorio, kako bi taj put postao putem našega spasenja.

Ivan evanđelist i teolog donosi svjedočanstvo Ivana Krstitelja u kojemu Isusa naziva ''Jaganjcem Božjim'' i Sinom Božjim. Dobro nam je poznat taj Ivanov usklik; evo Jaganjca Božjeg, izgovaramo ga kod svake mise. Slika starozavjetnog žrtvenog janjeta uzeta je da nam naznači Isusovu spasiteljsku ulogu. On je žrtvovan na križu sramote da bi s nas skinuo sramotu slabosti sinova i kćeri Adamovih. Novozavjetni Jaganjac nam se daje u svetom kruhu svoga Božanskog tijela da budemo posvećeni u Kristu Isusu, kako to apostol Pavao kaže u uvodnom pozdravu u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, koji odlomak smo danas čitali.

Isus je Sin Božji, Kyrios – Gospodin, kojemu pripada Božanska čast. Stoga dostojanstvo liturgije kojom se slavi i Jaganjca i Sina Božjega ima puno opravdanje, primjereno uzrastu i shvaćanju liturgijske zajednice koja je okupljena. Tako će jednostavnost i dinamičnost obogaćena liturgijskim pokretima biti primjerenija djeci, nego svečano misno slavlje u velebnim katedralama koje prate umjetničke skladbe velikih majstora sakralne glazbe. Mladi također imaju svoj izraz pobožnosti koji se ne temelji toliko na strahopoštovanju koliko na predanosti temeljenoj na ljubavi. Za njih Isus nije prvenstveno ozbiljni Pantokrator na zlatnom zaslonu svete ikone, nego Spasitelj s nasmješenim licem koje ne straši nego privlači.

Današnje evanđelje nas zbunjuje jer Ivan Krstitelj dva puta ponavlja da Isusa nije poznavao, a mi dobro znamo da su oni bili rođaci. Možda se baš i nisu često susretali, međutim, ne treba to Ivanovo ''nisam ga poznavao'' uzeti odveć rodbinski, na razini ljudskog. Istina, i nama se može dogoditi da nas neka osoba toliko iznenadi svojim ponašanjem da premda nam je dobro poznata, sada ju vidimo u jednom novom, neviđenom svjetlu, pa kažemo da ju zapravo nismo pravo poznavali…. Poznavao Ivan svog rođaka Isusa ili ne, on ga sada vidi u jednom novom svjetlu. Ivan svjedoči: '' Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti, reče mi: 'Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.' I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.''

Stoga bi bilo sasvim opravdano pitanje; poznam li ja Isusa? Odnosno, je li dostatno nabrajati činjenice iz njegova života, što smo naučili na vjeronauku ili pročitali u katekizmu? Kako Isus za nas nije samo važna povijesna osoba nego netko na čijem nauku želimo temeljiti svoj život, to nam samo znanje o njemu nije dostatno. Za nas je presudan susret s njime. Mi Isusa susrećemo u Euharistiji, svetom liku kruha u kojem nam on daje sebe. On nam dolazi a mi mu se otvaramo. Otvaramo mu ponajprije svoje srce kojim ga ljubimo. Otvaramo mu svoj um kojim ga spoznajemo. Ne na način da ga sami mi umom tražimo, nego da mu dopustimo pa preko našega uma bude spoznat i srcem prihvaćen. Rezultat takvog susretanja i zajedničkog hoda je posvećenje i poziv na svetost u duhu današnje Pavlove poslanice Korinćanima. Amen.


Molitva vjernika

Bogu Ocu, Sina svoga i našeg Jaganjca, koji oduzima grijehe svijeta; uputimo svoje molitve i prošnje.

1. Za svetu Crkvu koja nastavlja Kristovo djelo milosrđa, da bude bliza svakom čovjeku. – Molimo te.

2. Za jedinstvo svih kršćana, da u zajedništvu slave Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe naše i cijeloga svijeta. – Molimo te.

3. Za nas kršćane da preko nas Krist nastavnja djelo spasenja. – Molimo te.

4. Za zajednicu u kojoj živimo, da se ne prepusti malodušnosti, beznađu i samouništenju. – Molimo te.

5. Obdari naše mlade radošću života u svjetlu iskrenog služenja dobru. – Molimo te.

6. Za nas koji smo se sabrali u tvoje ime : da nas obdariš svojim Duhom Svetim kako bismo mogli biti hrabri svjedoci tvoga Sina. – Molimo te.

7. Za naše pokojne: da ugledaju svjetlost tvoga lica i slave te u vječnosti. -Molimo te.

Nebeski oče, primi naše molitve i utvrdi nas u istini i pravdi da ti radosno služimo. Koji živiš i kraljuješ, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Voda je život. Voda u povijesti Božjega naroda znak je posebne Božje milosti. U zemlji suhoj, žednoj i bezvodnoj žubor vode nešto je što budi neopisivu radost. Daje osjećaj sigurnosti. Oko vode koja natapa zemlju raste rasljinje koje služi za život čovjeku i njegovom blagu od kojega živi.

Mi, koji živimo u zemlji koja obiluje vodom nismo niti svijeni što voda znači onima koji njome oskudijevaju.

Zbog te svoje važne uloge koja znači život za ljude, životinje i raslinje, voda je od pradavnina simbol života i čistoće; i to ne samo na tjelesnom i fizičkom planu nego i na duhovnom. Tako se ruke preru u znak moralne čistoće, da su nedužne i da nisu počinile zla. (Ps 26,6; usp. Mt 27,24.) Svcećenik, prije nego li će prin jeto darove Bogu pere ruke. Grješnik koji napušta svoje grijehe sličan je uprljanom čovjeku koji se pere (Iz 1.16). Upravo na osnovi takvog shvaćanja krsti Ivan zvani Krstitelj. On prvo propovijeda obraćenje ''jer se ispunilo vrijeme''. Treba odbaciti sva svoja nedjela i grijehe. Sve se to događalo uz rijeku Jordan, posvećenu rijeku Božjeg naroda. U tu rijeku zagazio je i Isus Sin Božji, nama u svemu jednak osim u grijehu. On je taj Emanuel, Bog s nama, uz nas i to je glavni razlog što je zatražio Ivanovo krštenje. Ti bi mene trebao krstiti, govori Ivan, ali Isus ustraje jer njegovo je poslanje upravo to, biti među svojim narodom, s njime jednak.

Ivanovo krštenje na rijeci Jordanu nikako ne bi smjeli poistovijetiti sa sakramentom krštenja kojega je ustanovio Isus dok je slao svoje učenike da propovijedaju Evanđelje ili radosnu vijest i da krste…

Za krštenje Novi zavjet rabi riječ zaroniti grčki baptizein, jer se krstilo uranjanjem. Sveta braća Čiril i Metod prevodeći baptizein na slavenski jezik stvaraju novu riječ krstiti - kristiti; učiniti nekoga Kristom. Prema tome Ivan nije krstio – činio nekoga Kristom, nego je uranjao i nije bio krstitelj nego Preteča Isusov. Tako je krštenje riječ koja se može koristiti jedino za sakramenat kojega je Ivan tek navijestio. Pavao apostol će to izreči na jedan otajstven način: Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist ( Gal. 2,20). Po obrednom zaranjanju u vodu novokrštenik iz vode ustaje kao Krist iz groba – kao'' novo stvorenje'' (Gal. 6.15).

Žalosno je što je kod većine kršćana krštenje shvaćeno kao dovršen čin. Treba krstiti dijete da ne bi imali nekrsta u kući. U tome ima puno praznovjerja i neznanja. Krštenje je inicijacijski čin. Obred krštenja je tek klica iz koje treba rasti i razvijati se kršćanin. Djeca se krste jer su tu roditelji koji žive svoj krsni savez s Bogom i upućivati će svoje dijete putem Kristovim – putem spasenja. Ja ću prepustiti svome djetetu da ono samo bira kad odraste hoće li se krstiti ili ne; tako razmišljaju suvremeni bezvjerci. Kada bi vjera u njihovom životu bila istinska vrijednost onda bi dijete od malena upućivali Bogu kao što se brinu za naobrazbu djeteta ili njegovo zdravlje. Koja bi to prava majka prepustila djetetu na volju hoće li se dok je hladno toplo obući ili ne? Hoće li pisati zadaću ili ne? Hoće li se zdravo hraniti ili ne? Pa kad se brinemo za tijelo svoga djeteta zar ćemo mu nezrelome prepustiti brigu za njegov duhovni život?

Krštenjem se kršteniku otvaraju vrata milosnog života s Bogom. Milosni dar po kojemu postajemo djeca Božja; kraljevsko svećenstvo, narod stečen otkupiteljskom žrtvom Kristovom. Dokle god smo svijesni sinovstva Božjega koje nam je Krist priskrbio ne trebamo se plašiti da će sin tame imati bilo kakvu vlast nad nama. Stoga neka suvremena zastranjenja i u samoj crkvi, koja pretjerano naglašavaju moć đavla nad krštenima ne samo da nisu utemeljena u pravoj kršćanskoj vjeri nego umanjuju vrijednost tog spasonosnog sakramenta. Jednako je tako u suprotnosti s naukom Crkve nekakvo liječenje obiteljskog stabla jer se time opovrgava milosni učinak sakramenta krštenja po kojemu krštenih stvarno postaje novo stvorenje, dijete Božje, baštinik Kraljevstva nebeskog i u koliko razvija taj krsni nukleus pribrojen je svetima i otkupljenima krvlju Kristovom.

O divnog li otajstva spasenja koje si pripravio onima koji su povjerovali i krenuli za tobom Gospodine.

Ivan je za sebe svedočio: ''Ja vas krstim (uranjam) vodom…..Ali dolazi jači od mene….On će vas krstiti (uroniti) Duhom Svetim i ognjem.''

Drugim riječima: Uranjanje u vodu je inicijacijski čin očišćenja i novog rođenja, a po ognju Kristova Duha ili Duha Svetoga započinje pravi život. Duh Sveti je Duh Kristov koji je punina života kojega će osjetiti oni koji iskreno mole njegovu snagu (energeion). U tom Duhu svaka ljudska osoba će moći ostvariti sve potencijale vlastitog duha koji su mu od Boga dani. Razviti će svoje urođene sposobnosti i neće robovati strahu koji je svojstven onima koji su se dali ukalupiti u neke uskogrudne forme i konvencije, nego će u punoj slobodi i punim plućima udisati ovaj život onakav kako ga je Bog zamislio i za nas predvidio. Nažalost, mnogi kršćani uskogrudnost kao i neke stečene navike smatraju jedino primjerenim da bi netko bio pobožan. Sloboda i originalnost prije je smatrana ekscentričnošću nego li darom Duha Svetoga, pa su i neki sveci u povijesti Crkve gledani poprijeko samo zato što su na svoj način živjeli puninu slobode djece Božje. Onako kako se uglavnom danas propovijeda kršćanstvo, to je prije stvaranje prepreka Duhu Božjemu nego li život po Duhu. Naša misna, krsna i ina slavlja prije su slična karminama nego li istinskom slavlju. Ne što to Božji narod ne bi htio, nego su strukture mrtve ili se doimlju morbidno, sentimentalno, što je u dubokoj suprotnosti sa snagom i poletom Duha Svetoga. Nema istinskog života po Duhu dok se ne stvori Duhovski kovitlac koji će otpuhnuti slamu uskogrudnosti i stečenih navika da bi došlo na vidjelo čisto žito istinskog i nesputanog života u Duhu. Amen.


Molitva vjernika:

Obratimo se molitvom nebeskom Ocu koji nas je po sakramentu krštenja prihvatio kao svoju ljubljenu djecu:

1. Za Crkvu, zajednicu krštenika: da ostane vjerna svome Učitelju i tvoje spasenje donese po cijelome svijetu. - Molimo te.

2. Za sve one odrasle osobe koje se pripremaju primiti sakramenat krštenja: da dožive istinsko i temeljito obraćenje. – Molimo te.

3. Za mnoge kršćane koji trpe zbog tvoga Imena : da ih ohrabriš svojim Duhom i obdariš ljubavlju prema svojim neprijateljima. – Molimo te.

4. Za krštenike koji su zaboravili na milosni dar krštenja i ostavili te: da ih vratiš na pravi put spasenja. – Molimo te.

5. Za našu zajednicu da slabe u vjeri okrijepiš i pokreneš iz osrednjosti i mlakosti. – Molimo te.

6. Za sve one koji nepravedno napadaju Crkvu: da uvide kako su na krivom putu. – Molimo te.

7. Za našu pokojnu braću i sestre: da se po tvome milosrđu pridruže mnoštvu onih koji te u nebu slave bez prestanka. – Molimo te.

Gospodine divno si otajstvo spasenja pripravio onima koji su povjerovali i krenuli putem spasenja. Ivan Krstitelj govori: Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim. Spali Gospodine vatrom svoga Duha naša zla nagnuća, da ti čistom srcem služimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

''Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti mu se'' (Mt. 2, 2b)

Prema starom vjerovanju svaki čovjek ima svoju zvijezdu. Pojavak nove sjajne zvijezde na nebu značilo je da je rođena značajna osoba. Velika svjetla zvijezda najavljuje rođenje mladoga kralja.

Zvijezda o kojoj je danas riječ, zvijezda je vjere. Jednako kao što prihvaćamo Isusa – zvijezdu vodilju koji nas vodi kroz život u slavu spasenja. Isus govori Tomi: ''Budući da si me vidio, Toma, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjeruju'' (Iv 20, 29). Kada se susretnemo s bogatstvom simbola i predivnog znakovlja koje je slikoviti govor jedne duboke unutarnje duhovne stvarnosti onda nije uputno upošljavati tek razum, nego i srce i kroz djetinje povjerenje postati sudionik božanske vizije čiji su korjeni u objavi jedne druge stvarnosti koju tek naziremo, ali koju do kraja ne možemo shvatiti dok ne postanemo njezina cjelina kroz osobno predanje i Božje prihvaćenje.

Pravi ''vatromet'' današnjeg liturgijskog slavlja započinje viđenjem proroka Izaije, proroka nade i mesijanskog svjetla. Nebeski će Jeruzalem zasjati svjetlošću slave Gospodnje iznad zemlje koju tmina pokriva i mrklina narode. ''K tvojoj svjetlosti koračaju narodi…. Svi se oni sabiru, k tebi dolaze!''

Kao što Duhovi na svečan način objavljuju Isusovo uskrsnuće, tako i Bogojavljenje razglašava Božić svim narodima. Mladi Kralj rođen u Betlehemu briše razliku između Židova i pogana. Svi su pozvani k spasenju. Ta globalna spasiteljska svijest treba postati svijest Crkve i od crkava koje se opiru u svijesti pojedinaca nastati jedna sveta i opća Crkva spasiteljica svih ljudi.

Da bismo dosegli taj stupanj svijesti općeg zajedništva trebamo se pročistiti vodom krštenja i ognjem Duha. Krštenje je, istina, sakramentalni čin koji se događa trenutno, ali da bismo tim inicijalnim sakramentom dosegli vjerničku zrelost predstoje nam mnoga ''pranja'' kroz ispovijed i mnoga zacjeljivanja rana duše po euharistiji. Krštenje ognjem Duha Svetoga milosni je dar našeg prihvaćanja od Boga.

''I ti, svijete čitavi, Spasitelja pozdravi!'' nije tek božićna pjesma, to je misijski program Crkve, program koji treba ostvarivati.

Tko bi drugi bio mjerodavniji da nam to objasni nego sam apostol Pavao. U današnjem čitanju poslanice Efežanima Pavao spominje dvije ključne riječi; rasporedba i otajstvo: ''Zacjelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno Otajstvo...'' Otajstvo ili misterij Pavao tumači: ''to je Krist u vama, nada slave''( Kol 1, 26- 27). To je konačnica nauma Božjega da se svi ljudi nađu okupljeni pod jednom Glavom, Kristom (Ef, 1, 10).

Druga riječ je rasporedba kao prijevod grčke riječi oikonomia . Ne ekonomija u današnjem smislu, nego rasporedba u teološkom smislu – mudro provođenje ostvarenja otajstva spasenja.

Put pročišćenja kroz govor simbola za nas kršćane može biti i prvi dar mudraca – zlato. Na duhovnom planu zlato ne znači vrijednost nego pripadnost. Elementi takvog shvaćanja nalaze se u svim starim kulturama i vjerovanjima. Ono što Bogu pripada, ako nije od zlata onda je pozlaćeno. Pomazanici Božji nose zlato, ne kao znak vrijednosti i moći, nego pripadnosti Bogu. Tako su zlato shvaćali i prastanovnici Amerike, dok su na žalost prvi doseljenici iz Europe – kršćani u zlatu vidjeli tek objekt pohlepe.

Tako praksu pozlaćivanja kipova i ornamenata u starim crkvama ne smijemo tumačiti kao znak bogatstva i raskoši nego pripadnosti Bogu i svijetu onostranog – slave Gospodnje, kojoj svaki iskreni vjernik teži i već sada u sebi osjeća da joj pripada.Amen.


Molitva vjernika

Dok Crkva slavi poklon mudraca Novorođenomu mi se klanjamo Gospodinu u Presvetom oltarskom sakramentu. Premda nevidljiv on je među nama – izrecimo mu svoje molitve i prošnje.

1. Gospodine, svjetlošću kojom si obasjao narode koji su «u tmini hodili» obasjaj i Crkvu svoju da bude prepoznatljiva u ovome svijetu kao posrednica tvoga nebeskog svjetla milosti, - Molimo te.

2. Da oni koji istražuju tajne svijeta i čovjeka iskrena srca priznaju Boga stvoriteljem i Gospodarem svega vidljivoga i nevidljivoga, - Molimo te.

3. Mudraci su ti donijeli kraljevske darove; zlato, tamjan i smirnu, primi i naše skromne darove odanosti, - Molimo te.

4. Mudraci su ti se poklonili i prinjeli darove i mi ti se poklanjamo, primi nas takve kakvi jesmo, - Molimo te.

5. Nebeskom zvijezdom vodio si k sebi mudrace koji su te tražili, budi nam ti Gospodine sjajna zvijezda vodilja koja će nas dovesti onamo kamo teži svaka duša pravednika, - Molimo te.

6. Gospodine, hrani nas Kruhom anđeoskim da se očistimo i preobrazimo u miljenike tvoje, - Molimo te.

7. Našu pokojnu braću i sestre, koji su vjerovali u tebe, uvedi u prostranstva svjetlosti i mira, - Molimo te.

Gospodine, ti si živio s nama i bio nam u svemu jednak, osim u grijehu. Obdari nas svojim Duhom da idemo putem koji si nam pokazao te jednom prispijemo k slavi nebeskoj gdje živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.