Angelusove propovijedi

Zadivljuju nas tematske cjeline korizmenih nedjelja, posebice u A godini. U tim snažnim Kristocentričnim temama otkrivamo niz krsnih kateheza koje su namjenjene pouci katekumena, kako bi na Veliku subotu mogli prići krsnom studencu.

Tako je tema prve korizmene nedjelje Krist – Obnovitelj grijehom narušenog zajedništva s Bogom. Druge nedjelje; Krist – Učitelj od Boga Oca potvrđen. Treća; Krist Darovatelj ''žive vode''. Četvrta; Krist – Prosvjetitelj i peta: Krist – Uskrisitelj.

Današnja nedjelja, prepuna je krsne simbolike. Sjajno povezana sva tri čitanja bremenita su krsnom simbolikom do te mjere da gotovo ''slušamo'' žubor ''žive vode'' koja teče iz stijene koju utjelovljuje Krist, Sin Božji, Spasitelj.

Pralik Krista donositelja ''žive vode'' očituje se u stijeni - pećini po kojoj, na Božju zapovijed, udara Mojsije, da bi iz nje potekla voda. Mjesto; Masa i Meriba nose simbolička imena: Kušnja i Otpor. To su mjesta pobune na ''trodijelnom'' putu Izlaska. Izlazak iz Egipta, potom hod kroz Crveno more i pustinju i ulazak u Obećanu zemlju; zovemo misterij Pashe. Mi smo Crkva putujuća kroz pustinju ovoga svijeta. Naša buntovna i grijehom osakaćena narav želi utažiti sam naravnu žeđ za pripadnostima vidljivog života. Oni, pak, koji naziru konačnicu kojom se ulazi u Obećanu zemlju Kraljevstva nebeskog traže ''živu vodu'' iz stijene koja je Krist. Ta ''živa voda'' je milost čiji je izvor u smrti Kristovoj za naše spasenje. ''Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je u svoje vrijeme za nas bezbožnike umro.'' ( Rim 5,6) To čitamo u današnjoj poslanici sv. Pavla Rimljanima u kojoj Pavao kaže da je: '' Ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!'' (Rim 5,5) Tako možemo krsnu milost, zasluženu Kristovom žrtvom zvati ljubavlju.

Što je bezgranična ljubav Božja koja nam je kroz i po Kristu dana, upoznajemu u današnjem evanđelju.

Isus dolazi u samarijski grad Sihar. Učenici su otišli u grad, a učitelj umoran sjeda na zdenac Jakovljev. Zdenac koji predstavlja tradiciju, na koju su Židovi bili toliko ponosni. Dolazi Samarijanka zahvatiti vode. Isus započinje ciljani dijalog koji je nama danas nešto sasvim uobičajeno, ali u ono vrijeme to je revolucionarno rušenje predrasuda. Isus, Židov, rabin razgovara sa ženom koja je inovjerka i to Samarijanka, a uz to i žena grješnica. Isus mirno prelazi preko toga kao da se to njega ništa ne tiče. Čak je i sama žena zbunjena: ''Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samrijanke?'' Nešto kao kad bi neki Srbin, na putu prema pravoslavnim manastirima na Kosovu zastao i tražio vode od žene Albanke. Tražeći vode iz Jakovljeva zdenca, Isus započinje dijalog, koji zbunjena Samarijanka prihvaća. Ona nije svijesna da će se voda iz starozevjetne tradicije, koju će ponuditi tajanstvenom Učitelju za nju pretvoriti u ''živu vodu'' spasiteljske milosti Novog zavjeta. I ne samo to, nego će ona biti prva svojevrsna blagovjesnica Radosne vijesti u svom narodu.

Danas je popularno i zanimljivo govoriti o tome kako je Isus rušio predrasude i tabue svoga vremena. Samo kada mi to radimo, slijedeći tobože, svoga Učitelja; naše je rušilaštvo upereno krčenju puteva prema raznim komotnostima i redovito ide crtom manjeg otpora. Na čuđenje žene i samih učenika, Isus to radi tolikom mirnoćom, kao da je oduvijek bilo tako. On smireno uklanja okamine koje su od tradicije postale zapreka protoku milosnog života Radosne vijesti.

Svake se nedjelje okupljamo oko stijene koja je Krist, iz koje teče ''živa voda'' milosti. Umjesto da na temelju toga moraliziramo i postavljamo si kojekakva retorička pitanja; molimo, da se krsna milost u nama iz nedjelje u nedjelju pretvara u ljubav Božju, razlivenu po Duhu Svetom u srcima našim. Amen.


Molitva vjernika

Bog nas poziva da mu se klanjamo i molimo u Duhu i istini. U tom Duhu iznesimo mu svoje molitve.

1. Za Crkvu, koja naviješta Kristov nauk, da njezin glas dopre do na kraj svijeta. – Molimo te.

2. Za siromašne, obespravljene i potlačene narode, da nađu načina kako izaći iz tog zla. – Molimo te.

3. Za sve vjernike koji su izabrali u ovoj korizmi pobožne vježbe i molitvu, da ustraju do kraja. – Molimo te.

4. Za svećenike, propovjednike, da oduševljeno naviještaju čudesna djela Gospodnja. – Molimo te.

5. Za mlade da radosno slijede Kristov nauk. – Molimo te.

6. Za sve nas, da nam Krist – Stijena bude izvor milosti i spasenja. – Molimo te.

7. Za pokojne, koji su vjerovali i nadali se vječnom životu; da budu dionici zajedništva svetih. – Molimo te.

Gospodine Bože, Oče nebeski; svake nedjelje slušamo tvoju svetu riječ i o njoj razmišljamo. Daj da i ove korizme napredujemo u duhovnom životu, kako bi svojoj braći i sestrama po vjeri bili što bliži i bolji. To molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Postoje ljudi na koje je Bog ''bacio oko'' i oni postaju njegovi miljenici. Stavlja ih na teške kušnje, da bi ih prokušane još snažnijom ljubavlju privinuo k sebi. Od zaljubljenika Božjih traži se hrabrost kojoj predhodi prodor ili proboj svjetla onostranog, koje onda postaje vodilja, ''mamac'' na putu s Bogom, koji put je sve samo ne lagan. To je put kojim rijetki idu. Put, koji je proboj kroz i k nepoznatom. Kad se svjetlo Božje na tom putu odjednom ugasi, a gasi se često; putnik uspaničen zaziva Gospodina, a kad se On iznenada javi, javi se pitanjem: ''Kako si mogao posumnjati''? To je put kojim idu mistici, zaljubljenici Božji, na koje je Bog ''bacio oko''. Mistik i pjesnik Tagore pjeva: ''O carstvo s one strane, kako neodoljivo zove tvoja frula.''

Negdje u sedamnaestom stoljeću prije Krista Bog poziva Abrahama, svog miljenika i izabranika. Dubina Božjeg zahvata u život toga čovjeka je to dublja što se on više Bogu ponizno otvara, spreman izvršiti sve što Bog od njega traži.

Bog od samog početka obečaje Abrahamu zapanjujuću velikodušnost. Ali, već na samom početku traži od njega potpuno predanje i povjerenje: ''Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati''. (Post 12,1) Dragovoljno se odriče ''svoje'' zemlje, ''svoga'' zavičaja i doma očinskog da bi postao nomad – tuđinac bez korjena, ali zato čvrsto ukorijenjen u Bogu. Odriče se vlastite povijesti da bi u prosjaju onostranog, u zahvatu Božjem ušao u Nadpovijest, stekavši tako ne samo naziv praoca naše vjere, nego, postavši pralikom svakog istinskog vjernika.

Ako čovječanstvo zamislimo kao jednu veliku karavanu koja ide vlastitim životnim putem, onda je slučaj Abrahama prva i najznačajnija Božja intervencija kojom se ta karavana ciljano i organizirano usmjeruje od naravnog prema Nadnaravnom, od ograničenog prema vječnom. To je plan spasenja čiji su jasni obrisi vidljivi u objavi na brdu Sinaju. Tu su ključne osobe koje su prosjaj Božjeg poslanja doživjeli baš na tom Brdu; Mojsije i Ilija.

Isus, kao konačna i naj karika u tom Planu spasenja bira Sinaj da bi ključnim učenicima razotkrio svoje Božansko lice. Dobro je zapaziti kako naš vjerni narod blagdan preobraženja Gospodinovog naziva ''Božje lice''.

Ovaj prosjaj Božanskog na Brdu preobraženja je oduvjek u Crkvi tumačem kao učvršćivanje učenika u vjeri za trenutak Isusove odlučujuće borbe, kada će nakratko sinovi tame imati nad njime punu vlast; da se ne sablazne i ne otpadnu.

Popudbina koju su učenici ponijeli sa sobom s Horeba bio je glas iz oblaka koji im govoraše: ''Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi je sva milina! Slušajte ga!'' (Mt 17, 5).

Taj jasni prodor Božanskog na Brdu preobraženja tek je trenutačno ohrabrenje i poticaj za daljnji put kojim treba ići. Zanimljivo, kako se u svom početnom prodoru u svijet kršćanstvo naziva Putem. Savao je od sinedrija izhodio punomoć da može ''uhititi sve koje nađe od ovoga Puta'' (Dj 9,2; 19,9, …).

Poput Abrahama, koji je išao putem koji mu je odredio Bog i kršćanin ide putem Krista, koji za sebe kaže: ''Ja sam put istina i život..''

Korizma je blagoslovljeno vrijeme kada nam je naglašen poziv traženja i hodanja Putem spasenja. Budemo li na tom putu otvoreni Bogu i spremni napuštati svoje zacrtane puteve, a prihvaćati njegov ponuđeni put, postat ćemo Božja milina, od njega ljubljeni hodočasnici vječnosti. Amen.


Molitva vjernika

Ocu nebeskome, iznesimo svoje molitve da naš korizmeni put ususret Ljubljenom Sinu bude plodan milošću sjaja onostranog.

1. Za Crkvu, da razmatranjem tajne Kristova preobraženja umnoži vjeru, učvrsti pouzdanje i usavrši ljubav svojih članova. – Molimo te.

2. Da umnožiš broj onih koji će postom, molitvom i djelima milosrđa proživjeti ovu korizmu. – Molimo te.

3. Za našu župsku zajednicu, da prihvaća mudrost križa i njegov spasonosni lijek. – Molimo te.

4. Za roditelje i odgajatelje, da sami uvide duhovno bogatstvo u odricanju i tako uče mlade. – Molimo te.

5. Potakni sve koji mogu i imaju prilike, da se zauzmu kroz karitativni rad za sve kojima je pomoć potrebna. – Molimo te.

6. Za očajne, napuštene i sve koji trpe, da im pošalješ svjetlo nade i utjehe. – Molimo te.

7. Za naše pokojne, da ih preobraziš svojom milošću kako bi bili dostojni zvati se tvojim miljenicima. – Molimo te.

Sveti i milosrdni Oče, dok smo okupljeni oko svetog stola na kome se prikazuje sam tvoj Sin kao nekrvna žrtva za naše spasenje; daj da mu budemo što vjerniji u radosnom prihvaćanju naših svagdašnjih križeva. To molimo po istom Kristu Gospodinu našem.

Ono što je arheolozima najčešća pomoć i orijentacija u njihovom radu jesu fragmenti glinčarije, rijeđe cijele posude, koje pronalaze u slojevima naslaga tla. Njihov oblik, način izrade, a posebno geometrijski ukrasi pomažu u išćitavanju vremena nastanka, kao i pripadnosti civilizaciji koja se njima služila.

Da bismo lakše mogli shvatiti koliko je široku primjenu nekada imalo glineno posuđe, zamislimo si da je sve naše suđe, sve posude u kojima čuvamo hranu, vino, ulje…. da je sve to od pečene gline. Kako je glina krhki materijal te se lako razbijala, nije niti čudno da su arheološki lokaliteti pradavnih ljudskih nastambi prepuni raznih glinenih fragmenata i artefakata. Lončarstvo je stoga bio vrlo čest zanat. O tome nam svjedoče i česta prezimena, kao što je; Lončar, Lončarec, Lončarić….

Danas su lončari prava rijetkost, ali ako je netko imao prilike vidjeti kako lončar izrađuje svoje predmete onda je sigurno ostao zadivljen kako on vješto barata podatnom glinom, koju na lončarskom kolu vješto formira svojim prstima i drugim pomagalima u željenu formu.

Upravo ta fascinantna lončarska vještina bila je povod da pradavni duhovni genij Starog zavjeta u njoj vidi lakoću i vještinu Božjeg stvaralačkog čina. Poput vješta lončara Bog oblikuje čovjeka. Kada su u pitanju tekstovi, poput današnjeg prvog čitanja iz Knjige postanka, onda ćemo odlutati od prave poruke budemo li; ili te tekstove tretirali kao obične mitove, ili kao da se radi o nekom suvremenom izviješću. Jer, u posljednjem slučaju bili bi slični nekim suvremenim fundamentalistima koji smatraju da je Bog stvarno stvarao svijet u šest dana, a neki idu tako daleko da zemlju smatraju, ne okruglom, nego ravnom pločom, jer tako piše u Bibliji. Prastari biblijski tekstovi sadrže mudrost utkanu u simbole prepune značenja, koje treba išćitavati poput vještih arheologa, koji iz komadića glinenih posuda išćitaju toliko zanimljivih podataka, dok bi neuki laik sve to šutnuo nogom, kao bezvrijedno crjepovlje.

Već samo ime prvog čovjeka puno govori. On je Adam, od hebrejske riječi adamah, što znači zemlja. Taj zemljani čovjek, koji doduše dobiva od Boga neumrli duh (ruah), tjelesno je krhak, poput glinene posude. Od zemljane prašine je napravljen i njoj se vraća. Zašto nije u njemu prevlast daha Božjega koji je vječan, na to pitanje dobivamo odgovor: zbog neposlušnosti. Zmija je svojevrsni simbol čiji oblik je poslužio utjelovljenju Zla. Premda živo biće kao i svako drugo, čovjeka je zmija uvijek plašila svojom tajnovitošću, jer ulazi i izlazi iz podzemlja – prebivališta ''donjeg svijeta'' gdije su duše mrtvih, a i zbog smrtonosnog otrova koji ubija što podsjeća na otrov početnika zla, koji se grčki zove diabolos, u našem prijevodu đavao, a hebrejski je to satan, što znači ''protivnik'', ''neprijatelj'', ''tužitelj''. U knjizi Jobovoj pojavljuje se kao onaj koji želi da pravednici budu kušani te otpadnu od Boga (Job 6,1). To nije ružna rogata spodoba koja plaši svojim izgledom. Ne smrdi na sumpor i nema oko njega paklenog plamena. Đavao je inteligentan duh. Komunikativan i vješt govornik. Elegantan je i strpljiv. Vrlo dobro poznaje sve čovjekove slabosti i dobro zna na koja vrata treba pokucati. Izvanredno dobro poznaje Sveto pismo i bez problema ga u svakoj prilici zna citirati (današnje evanđelje). Bio bi nenadmašivi predstavnik banaka, osuguravajućih zavoda, ili prodavatelj automobila. Premda znade sve nedostatke vozila, kupca će bez problema nagovoriti na kupnju, jer dobro zna što kupac traži, a on je u lažima nenadmašiv.

Odkud đavlu tolika moć i nije li to u suprotnosti Božjoj svemogućnosti? To pitanje si s pravom možemo postaviti kako ne bi upali u staru zamku dualizma. Zanimljiv odgovor nam daje sv. Augustin: ''Pas, bijesni pas je đavao, ali na lancu; grize samo onoga koji mu se približi!'' Đavao nema nad nama moć sam po sebi. On ju zadobiva tek kad mu se predamo. Nešto kao podzemlje ili ''kriminalni milje''. Tek kada se neoprezno upletemo u njihve mračne rabote; zbog jeftine zarade ili lagodnog života, postajemo žrtve koje se više ne mogu istrgnuti, nego moraju surađivati u zlu. Evi su bili zabranjeni ''plodovi'' privlačni i tu je bio početak propasti.

Između prvog čitanja iz Knjige postanka i evanđelja stoji današnja poslanica sv. Pavla apostola Rimljanima kao svojevrsna spona, koje sadržaj govori o dva Adama. Tako, prokleto čovječanstvo ima jednu glavu , prvog Adama – grešnog i palog, a spašeno čovječanstvo ima drugog Adama, Krista, po kome smo spašeni i po kome primamo obilje milosti.

Čitajući današnje evanđelje, ne možemo ne zapaziti đavlovo izvanredno poznavanje ljudske naravi i njegovih nagnuća. Đavao Isusu postavlja tri stožerne kušnje u čvrstom uvjerenju da će barem jedna od njih upaliti:

Utažiti glad za hranom, zadovljstvom svake vrste; primarna je čovjekova preokupacija i nagon. Ako to ne upali, e, onda se vjerojatno radi o častohlepnoj osobi. Voli slavu! Skočiti s vrha jeruzalemskog Hrama i ostati živ i danas bi ušlo u Guinessovu knjigu rekorda. Ali ovaj koji je četrdeset dana postio, očito nije častohlepan. Onda ga sigurno privlači moć vlasti. Ne kaže se badava ''pijan od vlasti''. Istina, taj se nagon ne može više sirovo pokazivati, kao u vrijeme ''slavnih'' diktatora, ali još uvijek i u suvremenim demokracijama postoje skorviti načini da vlast pokaže na vidjelu svoju slast. Ali onaj koji je četrdeset dana postio, prozreo je lukavog Satana i nama pokazao kako je opasno ulaziti u domenu dijaboličkog, jer tu nema sitnih uloga, on je igrač na sve i uvijek pobjednik. Svaka kušnja u kojoj nismo postojani završava porazom.

Isus je bio četrdeset dana u pustinji. Broj četrdeset podsjeća na boravak Božjeg naroda u pustinji, nakon izlaska iz Egipta. Isus je za kršćane novi i savršeni Mojsije. I onaj prvi Mojsije je četrdeset dana i četrdeset noći postio zbog svih grijeha što ih je narod počinio, radeči zlo u očima Gospodnjim (Pnz 9, 18).

Prva korizmena nedjelja intonacija je i poziv na hod s Učiteljem u odricanju i odbacivanju zla, kako bismo prokušanim kršćanskim krepostima: molitvom, pokorom i djelima milosrđa, ojačali, pobijedili zamke i napasti Zloga na putu prema konačnom uskrsnuću. Amen.


Molitva vjernika

Ocu, koji nas je po svome Sinu pozvao na obraćenje uputimo svoje molitve.

1. Očisti, Gospodine, svoju Grkvu od svake sjene grijeha da ti služi u poniznosti i čistoći, - molimo te.

2. Ljude koji vode državničke poslove potakni na mirotvorstvo, pravednost i solidarnost s onima koji su u nevolji, - molimo te.

3. Pomogni nama da shvatimo kako nam je potrebno obraćenje da bismo ti iskreno služili, - molimo te.

4. Daj da naše korizmeno odricanje donese duhovnih plodova, - molimo te.

5. Daj potakni naša srca da vršimo djela milosrđa i pomognemo potrebnima, - molimo te.

6. Četrdesetdnevna pokora i korizmena ozbiljnost uči nas kako biti bolji i kako upraviti svoje životne puteve k tebi jedina Istino, daj da smo uvijek toga svijesni, - molimo te.

7. Primi, Gospodine, našu pokojnu braću i sestre u svoje nebesko kraljevstvo, - molimo te.

Gospodine, vodi nas uvijek putem spasenja da ne lutamo. Zakrili nas svojom Božanskom zaštitom da se ne izgubimo u ništavilu ovoga svijeta, to te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Vratiti se na zgarište vlastitog doma, kakav je to osjećaj. Dok u pepelu nazireš ostatke svojih omiljelih predmeta, uspomena, darova… nema suza, samo jak pritisak tuge u grudima…

To su tragična iskustva koja čovječanstvo pamti od svoje koljevke pa do danas.

Pepeo – ništa, ništavnost, odsutnost svega, hladno zgarište nad kojim stvorenje čili bez osjećaja i nade. To je polaznica ali ne i konačnica našeg ulaska u korizmu.

Nakon propovijedi prilazim svetištu, mjestu Božje blizine, primam na se pepeo i u sebi govorim: Gospodine, želim pred tobom biti nitko. Neka me slobodno svi smatraju zgarištem svih svjetovnih odlika i časti, znanja i imanja…. Ovaj pepeo neka mi zorno uprizori moju ništavnost. Želim biti njiva na kojoj si ti, moj Gospodine, u pepeo spalio sva moja zla nagnuća i posijao novo sjeme svoje Riječi iz koje će niknuti moje novo, produhovljeno stablo moga života.

Ova moja korizma u koju ulazim kroz vrata pepelnice treba konačno biti moj odlučni hod prema vječnom Uskrsu, bez zastajkivanja i okretanja unazad. Ova četrdesetnica je moje odlučno uspinjanje na Svetu goru. Ona je iskreni početak traženja Božjeg lica.

Ti mi Gospodine pružaš tri prokušana lijeka kojima ću pobijediti starog čovjeka u sebi i ponovno obnoviti svoj krsni savez s tobom.

Prvi lijek je post. To je močno sredstvo kojim se od roba postaje gospodar u vastitoj kući svoga tijela. Reči ne ovisnostima kojima ljudi tako često robuju. Hrana i piće je na prvom mjestu. Ne moći reči ne zamanosti raznih biranih jela i pića, čovjeka čini slabićem i na drugim područjima. Kontrola nad hranom čisti naš organizam a pozitivne posljedice toga su i čiste misli, želje i odluke koje donosim. Po toj kreposti dobila je pepelnica svoje drugo ime; čista srijeda.

Drugi lijek je molitva. Moja molitva ne će biti moljakanje, a niti podsjećanje na ono što mi treba. ''Zna Otac vaš nebeski što vam treba,'' poučio nas je Isus. Moja molitva biti će jednostavno povezanost s tobom Izvorom života i milosti. U svom neznanju što da ti kažem? Otvoriti ću svoje srce da ga ispuni miris tvoje Božanske ljubavi, pa da pjevam pjesmu zahvalnu tebi svome Stvoritelju.

Treći lijek su djela milosrđa koja nam je stavio na srce naš Spasitelj: Gladna nahraniti, žednoga napojiti, putniku pružiti utočište, gologa obući, bolesnog posjetiti… Sve ću to činiti u skrovitosti da nitko ne zna i ne vidi. Neka to bude moja tajna, koju jedino ne ću moći skriti pred tobom. Stoga mi budi vjeran suputnik, Gospodine, da ne lutam kad uđem kroz vrata pepelnice u korizmu moga hoda prema licu tvome, koje se skriva u vječnom Uskrsu. Amen.


Molitva vjernika

U skrušenosti srca obratimo se Gospodinu molbom za oproštenjem:
Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

1. Puno smo ti puta obečali vijernost i štovanje, ali smo te zaboravili. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

2. Puno je onih koji preziru tebe i tvoje darove, a robuju božanstvima ovoga svijeta i njihovim idolima. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

3. Za one koji se kolebaju, koji se stobom cjenkaju, jer su nestalni. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

4. Za nasilnike, zloduhe društva i sinove tmina, koji ne znaju što čine. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

5. Za Crkvu koja je po tvojoj zamisli sveta, ali se toliko puta po nama, grješnim pojedincima, iznevjerila tebi. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

6. Obrati naša srca da te prepoznamo u bolesnima, gladnima, osamljenima… Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

7. Za naše pokojne, da im grijehe oprostiš, duše njihve milošću svojom očistiš i uvedeš u zajedništvo svetih. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

Oče blagi i milosrdni, primi ove naše molitve. Poslušaj i one koje su ostale neizrečene u dubini naše duše. To te molimo po Kristu, vjernom Svjedoku tvoje ljubavi, koji živi u vjeke vjekova. Amen.

''Gledajte, braćo, sebe, pozvane:
nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo silnih,
nema mnogo plemenitih.
Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre,
I slabe svijeta izabra Bog da posrami jake;…'' ( I. Kor 26-27)


Tako Pavao Korinćanima, a Isus svima nama: ''Blago siromasima, duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!'' (Mt 5, 3). Međutim, niti Stari zavjet danas ne šuti, nego istim tonom po proroku Sofoniji poručuje: ''Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod,'' (Sef 2, 12).

Pavao apostol prizemljuje Korinćane koji su si umislili da su primivši kršćanstvo postali netko i nešto i da su došli ''u posjed'' neke posebne mudrosti. ''Lude ovoga svijeta izabra Bog da posrami mudre!'' To je Božja logika. Mudrost koju Bog daje ne mjeri se mjerilima ovoga svijeta. Tako siromasi postaju bogati, jer im njihovo bogatstvo nitko ne može uzeti. Ono je pohranjeno u domeni vječnog. Kraljevstvo nebesko, ne samo da je za njih već tu, nego je u njima. Oni ga osjećaju i traže. Siromasi duhom oslanjaju se jedino i isključivo na Boga. Onoga, koji je sve i stoga već u svom siromaštvu imaju sve.

Osiromašiti se u duhu znači skinuti s vrha ljestvice vrednota mudrost koju smo stekli, imetak koji posjedujemo, status koji imamo u društvu… i na prvo mjesto staviti potpuno pouzdanje u Boga. Svijest da sve što jesam i sve što imam pripada Bogu, početak je prave mudrosti.

Tako shvaćen život i tako življen donosi bogatstvo koje nam nitko ne može dati osim Bog sam. U čemu se to bogatstvo sastoji? Ponajprije u osjećaju blažene sreće da pripadamo Bogu koji nas neće napustiti. Pa ako ćemo ponekad i u nečemu oskudijevati, uvijek je tu spoznaja: ''Gospodin svoje ne ostavlja na cjedilu.'' Ali za to je potrebna jaka vjera, vjera koja ne poznaje sumnju. Oni koji nemaju vjere, ili bolje povjerenja u Božju zaštitu, jednostavno nemaju hrabrosti upustiti se u takvu avanturu. Z to je potrebna hrabrost. Kad ti netko dođe, tko je u nevolji i moli te da mu posudiš novac, a ti znaš da nema realnog izgleda da će ti moći vratiti, tada je potrebna hrabrost u donošenju odluke.

Nebrojeno puta smo čitali ili se imali prilike sami uvjeriti u to kako su brojne obitelji daleko sretnije od onih gdje je samo jedno dijete. Oni, istina, nemaju svu onu materijalnu udobnost. Roditelji im ne mogu priuštiti skupa odijela. Nose izlizane hlače i tenesice od starijeg brata ili sestre. Ne mogu imati svi mobitele i sve one skupe igračke koje lakše imaju jedinci. Ali oni imaju jedni druge. Imaju obitelj u kojoj se uče voljeti drugoga. Jednako tako znaju da mogu u život isključivo svojom marljivošću i znanjem. Tako se događa da se djeca iz brojnih obitelji daleko bolje snađu u životu, dok su jedinci, ne tako rijetko, cijeloga života na grbači svojih roditelja i još su nezadovoljni i svojim besciljnim načinom života zagorčavaju svojim roditeljima život. Sve je to od davnina znano, ali mnogi mladi roditelji nemaju hrabrosti upustiti se u takvu životnu avanturu, jer tobože žele svome djetetu osigurati dostojan život ili im je možda važnija karijera. Kad-tad će doživjeti razočaranje, ali onda će biti prekasno.

Upravo danas je dan života, koji se obilježava prve nedjelje u veljači. Dan života nas potiče da poštujemo, njegujemo, štitimo i pomažemo život od začeća do naravne smrti. Dan života nam želi posvijestiti svetost tuđeg i našeg života. Ljudski život je najveće bogatstvo koje je od Boga i u čijem otajstvu sudjeluje Duh Božji koji je izvor života.

Za tu progodu poslušajmo životnu ispovijed majke Ane:

''Kad sam rodila prvo dijete, prekrasnu djevojčicu; suprug me držao za ruku, bili smo sretni. Rekla sam mu da stalno razmišljam koje ćemo joj ime dati. On se nasmiješio i rekao: pa pogledaj taj mali obrazić – pljunuta ti. Bilo bi najnormalnije da bude Ana. Ana je bila prva, za njom se rodio Tomislav. Nije bio sličan ocu nego ujaku. Tek treće dijete, mali Ante, bio je sav ko tata. Zato je i dobio njegovo ime. Imala sam sestru Mariju. Nije se udavala, živjela je sama. Imala je dobar posao i dobru plaću. Dolazila bi k nama i sve je bilo u redu, ali kada sam nosila treće dijete ona se izbezumila. Pa jesi li ti luda? Pa kako ćeš s troje djece? Istina, ja nisam radila, a i suprug nije imao bogzna kakvu plaću. Uvijek sam mislila, pa nekako će već. Djeca su zdrava i kad sam ih gledala kako rastu i kako su dražesni, nisam bila zabrinuta. A i suprug je jednako razmišljao. Još nam se rodilo dvoje; Ivan i Marina. Najmlađa Marina bila je slabašna i niježna kao latica. Ipak, hvala Bogu, ostala je živa. Moja sestra Marija smatrala je da smo ludi. Stalno je ponavljala: tolika djeca, da barem imate stan kako treba. U te dvije sobice vi petero djece! Šutjela sam, jer nam nije bilo lako. Započele su krize. Jedva smo imali za kruh i mlijeko. Suprug nije dobivao redovito plaću, koja je kasnila i po nekoliko mjeseci. Sestra je imala lijepu mirovinu i bogatu ušteđevinu, ali nisam se nikada odlučila da ju zamolim za pomoć. Nije nas više niti posjećivala. Povukla se u sebe i nakon duljeg poboljevanja završila je u bolnici. Dijagnoza rak u uznapredovanom stadiju. Bližio se kraj. Došli smo svi u bolnicu. Nas sedmero okružili smo krevet tete Marije kojoj više nije bilo pomoći. Gledala nas je kroz suze i mi nju. Sjela sam kraj nje i uhvatila ju za ruku. Gledala je djecu i drhtavim glasom rekla: Ana, kako si ti sretna i bogata. Znala sam na što misli, na lijepu i zdravu djecu. Drugog bogatstva kod nas nije bilo. Sjetila sam se da smo upravo danas primili opomenu za struju i žalobno sam se nasmiješila. Znam Ana, nastavila je sestra. Znam da vam nije lako. Znaš, sretna sam što nisam uzalud štedjela. Dobro će vam doći. Sve sam vam ostavila. I oprosti, znaš da sam u životu uvijek bila plašljiva. Ti si bila hrabra do ludosti, ali isplatilo se….

Kad smo se vratili kući sjela sam i utonula u misli. Ante, koji je već bio gotovo odrasli mladić, sjeo je kraj mene i tronuto rekao: Mama, sad će nam ipak biti lakše. Samo, znaš, ja bih radije da teta Marija živi. Znam sine, odgovorila sam i nadodala a da nisam niti razmišljala: Bog nas nije ostavio i pritom se zastidjela…''

Danas je Dan života. Onaj koji je svoj život i svoju budućnost predao u Božje ruke, kad-tad će shvatiti da je život najljepše satkan kad to Bog čini na svoj način. Amen.


Molitva vjernika

Bože, naš Oče nebeski, koji si nam u Isusu postao blizak, čuj naše molitve.

1. Gospodine, čeznemo i trčimo za bogatstvom, a da nismo svijesni da si ti izvor najvećeg bogatstva. Daj da svoju budućnost i svoj život stavljamo u tvoje ruke. – Molimo te.

2. Često smo previše oholi i ponosni; daj nam duha poniznosti. – Molimo te.

3. Sebičnost nas odvaja od bližnjih i usamljuje. Daj nam duha otvorenosti za teškoće s kojima su suočeni naši bližnji, da im priteknemo u pomoć. – Molimo te.

4. Gospodine, ti si uz one koji su ožalošćeni. Nauči nas s njima dijeliti patnju. – Molim o te.

5. Rado sudimo i osuđujemo. Prožmi nas svojim Duhom milosrđa, da ti budemo slični. – Molimo te.

6. Gospodine, oslobodi nas naše uskogrudnosti, zajedljivosti, zavisti i dvoličnosti. – Molimo te.

7. Naše pokojne nagradi vječnim životom u društvu svetih. – Molimo te.

Nauči nas, Gospodine, živjeti prema tvojim Blaženstvima, da znademo razlikovati vječno od prolaznoga, istinito od lažnoga i da ti tako služimo kao sinovi i kćeri tvoga kraljevstva. Koji živiš i kraljuješ, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Svjećnica je vrlo obljubljen blagdan kod vjernika. Današnjim danom nekad se završavalo božićno vrijeme, pa je ponegdije ostao običaj da se jaslice i borovi iznose iz crkve tek nakon svjećnice, te da se do danas pjevaju božićne pjesme.

Taj je blagdan bio i jako marijanski naglašen, pa tako čitamo u današnjem predslovlju: ''Danas je Majka Marija tvoga vječnog Sina prikazala u hramu, a starac Simeon, nadahnut Svetim Duhom, proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda…'' To ispunjanje zakona sastojalo se u Mojsijevom propisu po kojemu nakon 41. dana po porodu svećenik treba u hramu blagosloviti porodilju. Kako je Isus bio i prvorođenac, nakon obreda čišćenja, trebalo ga je prikazati Gospodinu, da bi ga zatim roditelji ''otkupili''. Otkupnina za dječaka Isusa bio je par grlica i par golubića.

Za kršćanstvo se kaže da je religija ljubavi, kruha i svjetla. U današnjem evanđelju starac Simeon Isusa naziva svjetlom na prosvjetljenje naroda. Po toj ključnoj evanđeoskoj izreci dobio je današnji blagdan i svoje ime, a slijedom toga blagosljivlju se danas i svijeće. Kao vjekovnom svjetlilu u crkvama svijeći je ostala samo simbolička uloga. Tako uskrsna svijeća predstavlja samog Isusa – Svjetlost neugasivu, kako ga naziva današnja posvetna molitva. Prilikom krštenja krstitelj pali krsnu svijeću na uskrsnoj svijeći. Time se znakovito govori kako nas je po krštenju Krist prosvijetlio. Postali smo i mi malo svjetlo u sjaju vječnog, neugasivog svjetla. Svijeća je po svemu toliko slična našem ljudskom, a posebno kršćanskom životu. Svijeća goreći svijetli i svijetleći sagorijeva, kao i naš život. Zato se svijeća ''ne stavlja pod sud'', kako to Isus veli u evanđelju, nego na svijećnjak da svijetli oko sebe. Kršćanin ne bi trebao sakrivati svoje životno svjetlo pred drugima nego biti svjetlo istinito. Svijeća svijetleći izgara. Za koga ja to izgaram? Za svoje bližnje? Na koji način? Osoba koja iskreno izgara za svoje dijete, supružnika… ako ju taj ili ta iznevjeri, osjeća se s pravom povrijeđena, ranjena u srce…. Osobe koje su se zaljubile u Boga i njegovu svjetlost, svoju malu svjetlost i svoju ograničenu ljubav stapaju s onom vječnom, neizmjernom – Božanskom. Mnogi se tek pod kraj života intenzivnije okreću tom velikom Božanskom svjetlu. Puno puta sam imao prilike nakon bolesničkog pomazanja promatrati bolesnika koji je bio na odlasku i koji više nije mogao govoriti, kako promatra upaljenu svijeću. I tvoja će životna svijeća jednog dana dogorjeti. Gledaj da što više ljudi osjeti ljepotu njezina svjetla, kako bi gledajući možda upravo u ovu svijeću koju si danas donio na blagoslov, mogao u sebi izreči kratku molitvu, prije odlaska, Svjetlu neugasivu: Primi Gospodine ovo moje malo svjetlo koje se gasi, zaogrni ga svojom ljubavlju i daj mu da bez prestanka svijetli u vječnosti u zajednici svetih. Amen.


Molitva vjernika

Bože, izvore i počelo svake svjetlosti! Ti si danas pravednome starcu Šimunu pokazao Krista, Svjetlost na prosvjetljenje naroda. Usrdno te molimo usliši molitve svoga naroda koji se sastao na ovoj euharistiji.

1. Daj svojoj svetoj Crkvi da bude poput Krista svjetlost na prosvjetljenje naroda. – Molimo te.

2. Daj službenicima Crkve da se zaogrnu svjetlom istinitim i da tako služe tebi i tvome izabranom narodu. – Molimo te.

3. Prosvijetli, Gospodine, svojim božanskim svjetlom sve ljude koji su na vlasti da se okane sebičnosti i vlastitih probitaka, te da služe onima koji su ih izabrali. – Molimo te.

4. Ojačaj bolesne i umiruće da ne klonu duhom, te da svoj vjernički pogled usmjere prema tebi, Svjetlu neugasivu. – Molimo te.

5. Sve koji trpe nepravde i zla koje su im ljudi nanijeli, prosvijetli svojim Svetom Duhom da ne podlegnu tami mržnje i osvete. – Molimo te.

6. Naše mlade vodi putem svjetla da ne okuse otrov zla i tame. – Molimo te.

7. Maše pokojne uvedi u prostranstva svjetlosti i mira. – Molimo te.

Bože, svjetlosti prava, izvore i tvorče vječnoga svjetla. Daj vjernicima u srce sjaj koji se nikada ne gasi. Mi danas u ruci nosimo zapaljene svijeće: daj nam sretno stići k svjetlosti tvoje slave. Po Kristu Gospodinu našem.