katapult

utorak, 21.10.2014.

Jedino nam anarhizam preostaje....

Jedini spas ljudske zajednice jest u prihvaćanju anarhizma i prakticiranju permakulture u svakodnevnom životu. Obzirom da svjedočimo raspadanju i samodemontaži globalnog svjetskog vladajućeg sustava, trebamo zakoračiti u novu dimenziju- slobodu i odgovornost prema sebi i drugim živim bićima na Planeti.


Opće duhovno stanje, kultura, poimanje društveno- političkih vrijednosti odnosi se prema anarhizmu kao prema terorističkom, agresivnom i devastacijskom zlu, kojem je cilj kroz izazivanje nasilja uvesti narode i nacije u kaos, ostvariti politički raskol i smrt države kao institucije a time i svih instrumenata kojim se državne vlasti svih boja i politika, služe da bi se uopće održale na vlasti, tlačile narode, krale materijalna i prirodna dobra pod izgovorom gospodarskog rasta i borbe protiv siromaštva.
Iako se o poimanju filozofije anarhizma ali i političkom značenju anarhije u svakodnevnici, napisalo tone i gomile stručnih radova, knjiga, laičkih medijskih tekstova, ljudi se i dalje zgražaju nad tom riječju, a osjećaju nelagodu kad netko pozitivno progovori o anarhizmu i identificira se s njegovim načelima. No, dojam koji sam osobno stekla jest da su ljudima ideje anarhizma u temelju prihvatljive kad im se uspije objasniti da se radi o slobodarstvu, životu u slobodi. Ali to ne smijemo poistovjećivati sa „demokracijom“, nikakvom, ni direktnom ni indirektnom.

Ipak, priča o anarhiji u praksi pada u vodu kad se spomene odgovornost, čak najviši mogući stupanj osobne odgovornosti kojeg zahtjeva anarhizam, slobodarstvo, život bez vladara i financijsko-političke vlasti. Naime, u kulturi naroda je već genetski usađeno pravilo da se bez vođe, organiziranog sustava i režima koji vlada uz pomoć svojih instrumenata (institucije sistema!) ne može živjeti. Tko bi nam davao struju, vodu ? Kako bi zaradili mirovine? Tko bi nam dao zdravstveno osiguranje? Gdje bismo posuđivali novac za kredite? Gdje bi naša djeca učila i što bi učila ako ne bi postojao obrazovni sustav?

Dakako, osnovno pitanje bez konkretnog odgovora jest kako živjeti bez „gospodarstva“, „bankarstva“, „novca“. Kako organizirati slobodno i pravedno društvo, a da se ne postavi „vladar“, da narod ne odabere „svog“ vođu? Nakon silnih godina i stoljeća unazad, od kako funkcioniramo kao društvene zajednice, na ovo pitanje nije nitko pronašao odgovor koji će funkcionirati i u praksi. Na toj točki je nastao vakuum u kojem caruju polemike, eksperimenti, tumačenja. Takvu poziciju anarhizma najbolje je iskoristio najveći neprijatelj – država i vlastodržavni aparat, kreirajući i instalirajući globalno negativno mišljenje o anarhizmu i njegovim sljedbenicima i sljedbenicama, uz pomoć svojih medijskih struktura, institucija, alata i oružja. Tu je korijen današnjem stavu o anarhizmu i anarhiji kao izvoru i nositelju terorizma.

Laslo Sekelj, poznati sociolog i teoretičar anarhizma, viši znanstveni suradnik Centra za filozofiju i društvenu teoriju u Institutu za evropske studije ( 1949. , Subotica-2001.Beograd) objašnjavao je kako se terorizam povezuje s anarhizmom još od pada Pariške komune pa sve do Sarajevskog atentata iz 1914. godine. Građanski tisak, razni društveni teoretičari i malograđanska inteligencija pripisivali su svaki politički terorizam anarhistima. Oni su u anarhističkoj teoriji društva i političkoj praksi vidjeli prvenstveno opravdanje i praksu političkog terorizma. Laslo Sekelj opisuje to razdoblje kao period „propagande djelom“, koji je trajao od 1880. do 1900. godine i bio obilježen malobrojnim „anarhističkim“ atentatima na pripadnike vladajućih klasa (kraljevske obitelji, plemstvo, industrijalce, političare itd. Prvo, ove su akcije bile osveta zbog represije uperene protiv pripadnika radničke klase; i drugo, anarhisti su smatrali da su ovo mjere koje će potaknuti ljude na pobunu, jer će im pokazati da se i njihove ugnjetavače može pobijediti. Faza „propagande djelom“ bila je promašaj, a to je većina anarhista odmah i prepoznala. Suvremenici anarhisti , Malatesta i Kropotkin tada su pisali da je ta „bujica terorističkih akata“ iz 1880-ih potaknula „vlasti da poduzmu represivne mjere protiv pokreta“ iako je bilo vidljivo da „akti nisu imali veze s anarhističkim idealima i nisu učinili baš ništa u promicanju narodne pobune“. Period „propagande djelom“ nepovratno je oštetio anarhizam kao ideju, omogućivši buržujskim medijima i ostalim protivnicima anarhizma (npr. autoritarnim komunistima) da povežu anarhizam s nasiljem, stvarajući na taj način mit o anarhizmu kao terorizmu, mit koji i danas odbija ljude od anarhizma. No ljudima je lakše prihvaćati ono što im državne vlasti nebitno koje političke opcije, serviraju, jer „narodne mase“ su proizvod sistema u kojem žive i zbog toga prihvaćaju upravo ono što im taj sistem servira.

Poistovjećivanje anarhizma i terorizma jeftin je propagandni trik kojim se pokušava uništiti kredibilitet jedne političke ideje. Ima mnogo primjera namjernog iskrivljanja i napada na anarhističke ideje i ljude koji ih promoviraju. Jedno od najpoznatijih suvremenih slučajeva je pojava i akcije njemačke grupe Baader- Meinhoff, koji je proglašen anarhističkim terorizmom, iako su se kultne ličnosti tog „pokreta“ bili deklarirani radikalne ljevičarke i ljevičari, marksisti, komunisti i lenjinisti. Dakako, i pojava i akcije Crvenih brigada u Italiji, uz ove njemačke Baader –Meinhoffovce, bacila je dugoročnu sjenu na zagovaratelja i zagovarateljice anarhizma. Da podsjetimo još jednom, a treba podsjećati bez prestanka, da je anarhizam ideologija koja zagovara slobodu za cijelo čovječanstvo, uz samosvijest da se slobodno društvo ne može stvoriti terorom, prisilom i tlačenjem nad tim istim ljudima sa kojima zagovara slobodno i odgovorno društvo.

Dakle, kada ubuduće čujete ili čitate kako mediji izvještavaju o anarhističkim akcijama u kojima su stradali civili ili djeca, tada prihvatite istinu da je u igri namjerna dezinformacija sa kojom trenutna vlast želi učvrstiti svoj vlastiti položaj ili iskoristiti teroriste za zastrašivanje političkih protivnika.

No, anarhisti i anarhistice snose krivicu za vlastitu sotonizaciju, jer se, uhvaćeni u zamku individualizma, ne usude čak ni javno deklarirati kao anarhisti, a kamoli javno raditi na demontaži pogrešnih javnih stavova o anarhizmu i propagandi njegovog prakticiranja u svakodnevnom životu.
Svake demonstracije u svijetu, naročito antiglobalističke (ili alterglobalističke, kako ih neki nazivaju) i mirovnjačke, imaju podlogu u anarhizmu. Poznato je to i državnim vlastima, koje policijom i vojskom, dakle svojim represivnim aparatom, mlate i ubijaju nenaoružane demonstrante. Najbrutalniji čin represije, ujedno i „smrt“ antiglobalističkih i anarhističkih mirnih prosvjeda protiv svjetskih političkih i ekonomskih sila udruženih tada u G8, dogodio se u Italiji, u Genovi, u srpnju 2001. godine. Udružene snage tajnih policija, terorističkih grupa iz ozloglašenog Black Bloc-a, koji su se na očigled fotoreportera iz Guardiana i nekih talijanskih magazina, presvlačili na ulicama i ubacivali u mirne „šetajuće“ antiglobalističke i anarhističke demonstracije, izazvale su teške nerede, palež i uništavanje gradskog središta, te ubojstva prosvjednika.

nedjelja, 12.10.2014.

Kako nacionalne manjine troše proračunske kune

Napisala: Tihomila Jovanović

Primjer je Udruga Podunavskih Švaba iz Osijeka koja je u spomen na stradalo njemačko stanovništvo u radnim logorima u Valpovu, prije dvije godine osnovala Memorijalni centar Podunavskih Švaba. Riječ je o spomen ploči koja je sastavni dio male kasnobarokne kapelice Sv. Roka, za čiju obnovu je Ministarstvo kulture izdvojilo dva milijuna kuna, dok je za opremanje Memorijalnog centra udruga dala 200.000 kuna. I dok u Udruzi Podunavskih Švaba ne vide u tome ništa sporno jer su, kažu, kriteriji bili jasni i sve što je odrađeno je transparentno, čak i ‘srodne’ udruge njemačke manjine smatraju podizanje takvih spomenika, potpuno deplasiranim.

‘Licemjerno je ovakvo ponašanje. Nijemci koji su strpani u logore, za nekoliko godina otišli su u Komunističku partiju u kojoj su bili na vrlo važnim funkcijama, a danas su opet postali Nijemci i kao predstavnici manjine zasjeli u saborske klupe. Znači, samo je u pitanju korist’, oštro zaključuje Vesna Pichler, predsjednica Saveza Nijemaca i Austrijanaca Osijek.

Naime, predstavnici manjina politički su vrlo angažirani, pa su ili saborski zastupnici ili su na drugim mjestima u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, što im ostavlja prostor za ‘manevriranje’ u korist svoje manjine.

Da su predstavnici manjina u Hrvatskom saboru postali dobri ‘trgovci’ manjinskim poslovima, smatra i politički analitičar Jaroslav Pecnik. ‘Trenutno vlada Zorana Milanovića nema većinu, ali ima potporu manjinaca. Upravo u tom smislu trebalo bi se definirati u kojim ingerencijama se može računati na glas, a u kojima oni ne bi trebali glasovati. Naravno, ne misle tako oni koji žive od toga. Slažem se da manjinci trebaju znati da su ravnopravni, ali si ne mogu dati za pravo da u nekim aspektima odlučuju o većini. A oni su postavljeni u situaciju da to mogu’, kaže Pecnik.

Preklapanje nadležnosti i odlučivanje o stvarima za koje su donosioci odluka i sami zainteresirani, nije svojstveno samo manjinama, već su to svojstva čitavog poretka u Republici Hrvatskoj, ali je u slučaju manjina, gdje je cjelokupna populacija još manja, to izraženije.

‘Osim što bi ljudima na izvršnim funkcijama vlasti trebalo zabraniti bilo kakvu povezanost s aktivnostima udruga i drugih korisnika potpora, najvažnije sredstvo je poticanje pluralizma unutar samih manjinskih ‘zajednica’. U svakoj od njih ima više udruga, ima raznih projekata i aktivnosti i svima treba osigurati jednake šanse, što uključuje i pravo kontrole postupka i donošenja odluka i djelotvorne pravne lijekove u slučaju sumnje na nepristranost’, smatra samostalni konzultant Srđan Dvornik.

No na sumnju u nepristranost se ni ne pomišlja jer su predstavnici manjinskih udruga itekako svjesni utjecaja politički aktivnih članova. Pogleda li se sastav Savjeta za nacionalne manjine, koji uostalom i donosi odluku o raspodjeli novca, uočljivo je da je potpredsjednik Savjeta Nikola Mak, ujedno i član Izvršnog odbora Udruge Podunavskih Švaba i predsjednik Vijeća njemačke nacionalne manjine Osječko-baranjske županije. Deneš Šoja, član savjeta za nacionalne manjine, kao manjinac ujedno je i saborski zastupnik, također Furio Radin, saborski zastupnik i predsjednik Talijanske unije te drugi predstavnici stranaka i udruga, dobro poznati na hrvatskoj političkoj sceni. No, kako ističu iz Udruge Podunavskih Švaba, riječ je o legalno izabranim članovima koje su predstavnici manjina birali na Skupštini zajednica.

Kontrola raspodjele novca obavlja se samo kroz godišnje izvještaje i nije sporno da se novac troši namjenski, ali je pitanje lobiranja i količine novca koje dobiju neke udruge pa se tim novcem mogu i ‘razbacivati’ dok druge nemaju ni za osnovne potrebe, kao što je to slučaj s makedonskom nacionalnom manjinom u Osijeku, čiji predsjednik tiska publikacije vlastitim novcem.

Djelatnost manjinaca najvećim se dijelom financira iz državnog proračuna. U ovoj godini Republika Hrvatska za programe kulturne autonomije nacionalnih manjina izdvaja 33,7 milijuna kuna. Za razliku od ostalih članica Europske unije gdje neke države ne priznaju kategorije nacionalnih manjina, poput Francuske i Bugarske, a druge imaju samo građane koji govore različitim jezicima, poput skandinavskih zemalja, u Ustav Republike Hrvatske upisane su 22 nacionalne manjine, dok je broj njihovih udruga četverostruko veći.


Pogledaju li se programi ostalih nacionalnih manjina, Talijana, Rusina i Ukrajinaca, Albanaca, Crnogoraca, Roma i drugih, vidljivo je da su svi istog sadržaja. Njihovi programi su neosporni, ali je upitna kvaliteta tih programa koji se u nekim slučajevima samo ponavljaju iz godine u godinu. U tome ništa sporno ne vidi slobodni konzultant Srđan Dvornik.

‘Budući da je jedan od osnovnih kriterija pomoć svemu onome što čini ‘identitet’ neke manjinske grupacije, a tu veliku ulogu igraju kultura, jezik i slično, nema ničeg čudnog što se radi o kontinuiranim dugoročnim programima. Drukčije je s programima kojima se nastoje zaštititi i unaprijediti ljudska prava te društveni položaj manjinskih skupina. Tu bi trebala važiti logika uspješnosti i postignutih rezultata. Ali ni te se promjene ne mogu ostvariti za dvije ili tri godine. Pogledamo li situaciju Roma ili Srba povratnika, vidimo da se ovo društvo uporno opire ukidanju diskriminacije, pa i borba za ljudska prava mora biti kontinuirana’, misli Dvornik.

Za izostanak poželjnog pristupa nisu krivi samo vlastodršci, već i same manjine koje su se podredile Vladinim rješenjima, smatra Antonija Petričušić, viša asistentica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu. Ona ‘zamjera’ manjinama što uz projekte vezane uz kulturnu autonomiju, ne insistiraju i na dugoročnim infrastrukturnim projektima. Takvi projekti bi, s jedne strane, jamčili dugoročnu održivost manjinske zajednice na nekom području, a s druge pokazali da su manjine zainteresirane za iste, životne probleme zajednice u kojoj žive i da žele dobro i ostalim stanovnicima. Djelovanjem kroz manjinska vijeća, to se ne može ostvariti pa Petričušić smatra da ih treba ukinuti.

‘Ona sada djeluju kao neke kvazinevladine udruge, okupljaju u pravilu ljude koji su politički aktivni, a ne šarolike profile lokalnog stanovništva. Po meni, vijeća su minisinekure manjinskih političkih stranaka i ne proizvode nikakav integracijski učinak niti osiguravaju da se glas manjina zaista čuje u lokalnim i regionalnim zajednicama’, izjavila je Petričušić.

Financiranjem manjina iz njihovih matičnih zemalja, smanjila bi se ovisnost o proračunu, a time i utjecaj na političku scenu, smatraju neki. No, prema mišljenju konzultanta Dvornika, država mora posebnim pravima i pozitivnom diskriminacijom osigurati stvarnu ravnopravnost, a to treba činiti i financiranjem aktivnosti kojima etničke manjine štite svoja prava i održavaju svoj stil života.

Proračunskog novca sve je manje. Prošle godine udrugama je isplaćeno šest posto manje nego godinu prije, ove godine čak 11 posto manje. Manjine će se ubuduće sve manje moći oslanjati na proračun, a više će se morati okretati europskim fondovima, što će možda smanjiti i njihov utjecaj na političku scenu Hrvatske

‘Problem manjine je problem pozitivne diskriminacije. Po meni, trebaju biti kvote, samo tako ćemo doći do ravnopravnosti’, zaključuje Pecnik.

Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (5)

<	listopad, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Za blog pišu (trenutno)

Tihomila Jovanović,
novinarka, free lancer

Ljiljanka Mitoš Svoboda,
novinarka, free lancer