katapult
petak, 13.06.2014.
Bolesne Ljekarne osijek
Piše: Tihomila Jovanović
Zbog svojevoljnog i neljudskog direktorskog ponašanja Darka Bajte, čak 18 farmaceuta osječke “Ljekarne” podiglo tužbu
Kronični nedostatak farmaceuta, ne samo u Osijeku nego i u cijeloj državi, očito ne brine Darka Bajtu, direktora osječke “Ljekarne”, pa se prema svojim zaposlenicima ponaša bahato i samovoljno, tvrde djelatnici. Osim nezadovoljstva stalnim smanjivanjem plaća, zaposlenici su kažu izloženi I konstantnom mobbingu, te ističu kako nikada struka nije bila tako obezvrijeđena i potcjenjena. Stoga je tužbu odlučila podići predsjednica Radničkog vijeća a pridružit će joj se i ostali farmaceuti, njih ukupno 18. Tako veliki broj nositelja farmaceutske struke dovoljno govori o alarmantnom stanju i dramatičnoj situaciji koja već duže razdoblje vlada u ovom poduzeću.
Za farmaceutima potražnja raste iz dana u dan pa mnoge ljekarne “pate” od kroničnog nedostatka. To je potvrdio i sam Darko Bajto, direktor osječke “Ljekarne” kada je prije godinu dana putem medija pozvao sve farmaceute koji žele da dođu u Osijek. “Jer kod nas posla ima”, izjavio je tada. No, osim posla, Bajto ne obećava nista drugo, a posebno ne adekvatnu plaću. Dapače, sadašnja isplata ne samo da ne može privući potencijalne zaposlenike, nego će još umanjiti broj trenutno uposlenih farmaceuta. Prema riječima zaposlenika, direktor je plaće počeo isplaćivati prema nahođenju, zaposlenici nemaju uvid, niti znaju kolike su im plaće. Na isplatnim listama samo stoji brutto i netto pa ne znaju ni da li su im skinute obveze ili ne. A koeficijent po kojem se plaće obračunavaju, umanjuje se iz plaće u plaću, čime se, smatraju djelatnici ,sustavno krši kolektivni ugovor.
–Jedan mjesec na listi je samo stajao broj sati i iznos, ništa više. Radničko vijeće je tražilo uvid u plaće, ali im to nije dozvoljeno. Isplatne liste dolaze u kovertama, a direktor je rekao da nas samo zanima koliko tko ima kredita, što je van svake pameti, priča nam jedna od magistri “Ljekarni” Osijek.
Kako prema tvrdnjama djelatnika nema šefa računovodstva, niti pravnika, nosioci struke se nisu imali s kim posavjetovati, pa su mišljenje po pitanju primjene kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva I zdravstvenog osiguranja na ljekarne javne ustanove zatražili od Krešimira Rožmana, stučnjaka za radno pravo koji je ustvrdio da se kolektivni ugovori ne primjenjuju na ljekarne javne ustanove.
–Oba ova kolektivna ugovora sklopljena su temeljem odredbe članka 2. toga Zakona o plaćama u javnim službama. Navedenim člankom određuje se :Javne službe u smislu ovog Zakona jesu javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, HZMO, HZZ, HZZO I I javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Kada se radi o ljekarnama javnih ustanova, koliko je autoru poznato, iz sredstava HZZO–a ne osiguravaju se sredstva za plaće jer temeljem ugovora između ljekarni i HZZO–a, ljekarne izdaju lijekove s liste lijekova, za njih izdaju račune te iste račune dostavljaju HZZO–u, koji potom ljekarnama plaća cijenu lijeka I usluge izdavanja lijeka. Dakle, nesporno se ne radi o osiguranju sredstava za plaće nego o plaćanju usluga temeljem poslovnog odnosa. Stoga na takve ljekarne ne bi moglo doći do primjene Zakona o plaćama u javnim službama, a stoga niti kolektivnih ugovora koje je temeljem ovlaštenja iz toga Zakona sklopila Vlada RH, stoji u mišljenju.
Stoga je predsjednica radničkog vijeća odlučila podići tužbu a u tome će joj se pridružiti i ostali farmaceuti koji su odbili potpisati anex ugovora o radu.
– Tužba je podignuta protiv zdravstvene ustanove ljekarne Osijek kao poslodavca gdje je gospodin Bajto ravnatelj. Tužba je usmjerena na isplatu razlike ugovorenih i isplaćenih plaća, kao i drugih prava proizašlih iz odluka poslodavca (također neisplaćenih). Ostali radnici (koji nisu potpisali sporazumni anex ugovora o radu kojim bi dobrovoljno pristali na smanjenje place po drugi put u 2013. godini), za sada nisu ustali tužbom, iako su putem moga ureda službeno uputili opomene pred tužbu. Držim da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja Zakona o radu, kao I odredbi samog ugovora naravno. Kako će o navedenom odlučivati Općinski sud u Osijeku, ovim putem ne želim iznositi detalje tužbe, niti pravno shvaćanje, stoji u odgovoru Slavena Vrbošića, odvjetnika tužiteljice.
No, ono što najviše smeta djelatnike ravnateljev odnos prema farmaceutima koji kažu nikada nisu bili tako podcjenjeni i izloženi tolikom pritisku.
–Na Badnjak smo radili do 20 sati navečer. Više ni jedna trgovina u gradu nije bila otvorena, a mi smo morali raditi. Događa se i da nakon odrađene smjene u jednoj ljekarni, idemo odmah raditi u drugu, na drugi kraj grada i to saznamo samo dan ranije. Ljude koji su na bolovanju naziva telefonom I prijeti da će im poslati inspekciju, a istovremeno za vrijeme radnog vremena sjedi po osječkim kafićima. Ono sto direktor hoće on to i sprovede bez obzira na zakone. Zbog takvog načina ponašanja odlaze nam mladi farmaceuti, kaže jedna od magistra.
Sva upozorenja o nepravilnostima kažu zaposlenici, Bajto riješava prijetnjama otkazom, pa je tako opomenu pred otkaz udijelio predsjednici radničkog vijeća, ali i njenom sinu, mladom farmaceutu. Strahovlada koju je uveo je toliko jaka da se ljudi ne usude govoriti ali su neki ipak potiho na portalima, u komentarima ispod tekstova o korupciji, pozvali medije da obrate pozornost na događanja u “Ljekarni”. Neki su se odlučili za odlazak iz Ljekarni, ali oni stariji s nekoliko godina pred mirovinu, to si kažu ne mogu “priuštiti”.
Strah farmaceuta raste iz dana u dan. Boje se da direktor Bajto sustavno želi uništiti tvrtku. Najdrastičniji primjer uništenja imovine trebao je uslijediti kada je ljekarnu Mursa iz vlastitog prostora htio izmjestiti samo 500 metara dalje u jedan privatni dvorišni prostor, za koji bi se plaćao zakup dok bi vlastiti prostor Ljekarne od 200 četvornih metara zjapio prazan. U tome je podršku imao i od strane osječko–baranjskog župana Vladimira Šišljagića te je već ishodio premiještanje od Ministarstva zdravlja, no možda zbog USKOK–ove istrage županovih poslova, ljekarna za sada ostaje na mjestu.
–Bojimo se za svoja radna mjesta, svoju egzistenciju jer mi ostajemo u tom poduzeću, a on će po svoj prilici prijeći na neko novo direktorsko mjesto, kao što je iz komunalnog poduzeća “Unikom” imenovan za ravnatelja “Ljekarne”, kažu djelatnici.
Inače gospodarstvena I politička djelatnost Darka Bajte, dobro je poznata Osječanima. Na njegov čudnovati uspon ukazivao je čak i Branimir Glavaš koji je tražio da se vidi na što je utrošeno 60 milijuna kuna za obnovu središnjih trgova u Osijeku, projekt koji je bez javnog natječaja bio dodijeljen Unikomu na čelu s Darkom Bajtom.
“Čime se bavio Bajto kada je sudjelovao u privatizaciji Velepapira I kako to da je u HEP-u smijenjen stručnjak kao sto je Zdravko Fadljević, a postavljen jedan takav klošar poput Bajte. Svjestan sam sta govorim I pozivam ga da me tuži za klevetu, istaknuo je tada Glavaš.
No, Bajto se oglušio na Glavašev izazov i nastavio svoj “put uspjeha”. Tako je uz sve visoke funkcije koje je obnašao u političkoj i gospodarstvenoj vlasti, Bajto uspio osnovati Baranjske voćnjake, obrt za proizvodnju i trgovinu voća i povrća, te uspješno poslovati i tim segmentom, što vjerojatno može zahvaliti i poticajima koje je dobio.
Nakon brojnih izmjena direktorskih fotelja, Bajto je svoj mir pronašao u “Ljekarni”. Nakon četiri godine na reizboru ponovo zauzima isto mjesto. Prema neslužbenim informacijama zbog prometne nezgode u kojoj je ozlijeđena jedna osoba, u objavljenom natječaju se tražilo samo uvjerenje o nekažnjavanju u privrednom kriminalu.
Upravljanje sa 17 ljekarničkih jedinica cijele osječko-baranjske županije, Bajto smatra dovoljnim napretkom, pa mu se politički angažman sada čini suvišnim. Stoga se prije nešto više od godinu dana povukao iz stranačkog života ,te je i razriješen dužnosti predsjednika ZV HSLS-a, stranke kroz koju je prokrčio i izgradio svoj put.
nedjelja, 08.06.2014.
Odjeci kulturne strategije u osječkoj urbanoj memli
Konačni zbir natražnjačkog i kvaziumjetničkog bivanja smjestio je Osijek u zrakoprazni prostor u kojemu je rafalno odjeknula vijest o kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2020.
Devedesetih godina prošloga stoljeća u Osijeku su igrali Beckettovi Koraci, a otisci čizme na pokidanom plakatu odlučno su gazili u određenom smjeru. Od toga vremena osječki su pločnici premreženi koracima potpuno suprotnih smjerova i otisaka, ali je nekako postalo jasno kako se svi oni vrte u krug pristajući na poziciju pasivnog šetača obezglavljenog kako u smjeru tako i cilju.
Osječki kulturni prostor unazad dvadesetak godina sustavno je dekodiran u smislu nekog prepoznatljivog habitusa i asimiliran u mediokritetskoj nacionalnoj masi, a sve zahvaljujući provincijskim institucionaliziranim žonglerima koji su iz njega isisavali što umjetničku što idejno-konceptualnu pulpu. Trajanje u kulturi mjerilo se mandatnim povlasticama, a konačni zbir tog natražnjačkog i kvaziumjetničkog bivanja smjestio je Osijek u zrakoprazni prostor u kojemu je rafalno odjeknula vijest o kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine.
Pozabavimo li se zatečenim stanjem možemo ustvrditi kako se Osijek može podičiti tek okoštalim i nezanimljivim programskim sadržajima koji hrle u pučko komedijaštvo, a s umjetnošću nemaju gotovo nikakve veze. Kao što stoji i u spomenutoj Strategiji, Osijek je grad "trenutačno mrtvih kapitala", grad čiji budžet za kulturu guta Hrvatsko narodno kazalište (oduzimajući mu 66% ukupnih sredstava), grad koji nema pristojni koncertni klavir, grad sporadičnih književnih događanja, grad čije se izložbene aktivnosti mogu prebrojati na prste jedne ruke, grad u kojemu gostuju tek amaterske kazališne družine, grad bez nezavisne umjetničke scene, grad tradicionalističkog i jednodimenzionalnog poimanja umjetnosti. S druge strane, popis kulturnih institucija prilično je dugačak, a jedna od opasnosti kulturnog strateškog plana jest i ta prema kojoj će se popisu pridružiti i velik dio novih "kulturnih" entiteta koji parazitski obitavaju na tom mjehuru od sapunice – kulturnom aktivizmu ovoga grada.
Spomenutu sintagmu "kulturni aktivizam" treba shvatiti kao floskulu jer ona drčno i suvremeno prikriva naziv za bezbrižnu dokolicu onih likova koji su prostor bavljenja kulturom shvatili kao prostor slobode u kojemu se mogu ponašati poput Andersenovih tkalaca. Naime, da biste dobili potporu bilo kojeg projekta od strane nadležnih institucija trebate aplicirati na natječaj koji prepoznaje samo pripadnost odgovarajućoj interesnoj ili stranačkoj skupini. To znači da potporu za tiskanje knjige, širu međukulturnu ili međunarodnu suradnju, organizaciju festivala ili smotre mogu dobiti samo ona imena koja prijateljuju s predsjednikom tog-i-tog odbora, točnije petoga po redu koji premeće papire i konačno amenuje raspodjelu novčanih sredstava. Mehanizmi u realiziranju određenih inicijativa zapravo su toliko nauljeni navikom da se pojedine manifestacije održavaju inercijski jer to traje već godinama i nitko ne postavlja pitanje treba li ih možda osvježiti ili preustrojiti. To se posebice odnosi na glazbene memorijale koji su isključivo vezani uz Glazbenu školu Franje Kuhača jer nitko drugi zapravo i nema ambiciju pokrenuti neki ozbiljniji glazbeni antipod njihovu tradicionalizmu.
Kada je riječ o ambicioznijoj manifestaciji poput Osječkog ljeta kulture, stvari su još tragičnije.
Tijekom njezina sada već trinaestogodišnjeg staža bilo je pokušaja da ona preraste u kulturni događaj ambicioznijeg regionalnog značaja, da se koncepcijski othrva zovu festivalske veselice i ponudi one programe koji se ne mogu vidjeti nigdje drugdje. No, kada su vodeći ljudi HNK-a i Dječjeg kazališta shvatili kako mogu troškove jednog premijernog naslova refundirati iz budžeta OLJK-a zajašili su snažno i odlučno pa su svoje naslove ili repertoarne izvedbe proglasili ambijentalnim naslovima da bi ih u jesen samo još jednom premijerno izveli kao dio najavljenog repertoara. Ostatak programa ispunili su studentskim predstavama, kulturnim razmjenama s gradovima prijateljima Osijeka i izvedbama kojima su pridodali neki amerikanizirani predmetak kako bi sve zvučalo otmjenije. A program je pripuštao sve, bez ikakve selekcije: work-in-progress koji je potom zaživio kao premijera na pozornici jednog zagrebačkog kazališta, mazarije amaterskih likovnih zaljubljenika ili književne bardove koji su po stoti put govorili o tome kako je poezija nekada bila Poezija. Danas tvrde kako su sretni što će organizaciju preuzeti privatna osječka agencija jer rad na OLJK-u umara njihove djelatnike iscrpljene napornom sezonom! Nadalje, u sklopu onog starijeg i promišljenijeg OLJK-a postojao je i Festival performansa koji je u nekoliko godina trajanja izrastao u specifičnu i vrlo atraktivnu silnicu koja nije izdržala pritisak pučke i stihijske manifestacije pa je prvo izdvojena iz Ljeta živeći kao Performance Art Festival, a potom i ugašena. Ugasle su i aktivnosti u Barutani i gostovanja plesnih predstava i performansi koji bi se uopće mogli odrediti tom oznakom. Na Umjetničkoj akademiji održavaju se tribine na kojima se uglavnom lamentira i dijagnosticira, a pokušaji bilo kakvih književnih čitanja djelomično su (i često neozbiljno) premješteni u kafiće u kojima sudionike zagušuje glazbena kakofonija i alkoholna isparavanja.
Umjetnička akademija u Osijeku pokrenula je ideju oko kandidature Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture, no ispod njezina krova nije izašlo niti jedno ime kojemu je pošlo za rukom zatalasati urbanu memljivost i proizvesti nešto iole vrijedno i prepoznatljivo. Nekolicina kvalitetnih pojedinaca pridružila se vojsci kulturnih prebjega koji su ugrabili prvu priliku kako bi osječko stanište zamijenili zagrebačkim ili europskim. Osijek danas ponosno ističe kako su Davor Vrankić, Krešimir Mikić, Saša Anočić i ini nekoć živjeli i stvarali u ovom locusu, no njihova promjena prebivališta nije uvjetovana pubertetskom maštarijom, već pljuskama i kompromisima s kojima su se ovdje susreli. Neka imena, poput Luke Bekavca, Osijek i ne prepoznaje kao svoja jer su otuđena valjda već prenatalno čime im je ukinut identitetski slavonski pridjevak. Započinjanje kulturne strategije bez umjetničkog realiteta jednako je koračanju bez nogu ili onome Ionescovu gluhonijemom glasnogovorniku apsurda.
Jednako tragikomično zvuči i podatak kako je prednost, točnije snaga ovoga projekta, u "aktivnom radu na prezentaciji kulture" i "odgovarajućem interesu medija i medijskog praćenja rada institucija kulture i kulturnih manifestacija". Naime, osječki kulturtregeri uspješno su (i kirurški precizno) odstranili bilo kakvo kritičko pisanje o svojoj "proizvodnji" i svojim sadržajima. Interes medija tako je sveden ili na diletantske notice na portalima ili na ambalažirane panegiričke tekstove kojima se naslađuje rodbina i susjedstvo zaslužnih kulturnjaka. Taj dobro zaglađeni i umjetno namirisani rit zapravo je idealna pozornica prosječnih i nerealiziranih imena kojima zanatstvo donosi ugled, novce i egzistenciju kakvu samo mogu poželjeti. Oni, pak, vjerojatno priželjkuju propast ovoga projekta jer ga ni u početku nisu ozbiljno shvatili; oni odaju dojam da se nešto pokreće i kreće, ali njih zanima tek stajanje i (o)stajanje.
Koliko god duboki i brojni bili problemi u kojima se zakotrljao ovaj projekt, treba priznati kako esencijalna namjera nije promašena. Osijeku uistinu treba rasprava u kojoj će prvo prepoznati postojeće stanje, imenovati probleme i spoznati nužnost polemičnog kulturnog dijaloga. U tom kontekstu ideje iz Strategije (bile one zanimljive poput kniferovskog meandriranja Grada) mogu poslužiti tek kao završni dio jednog dugotrajnog kontemplacijskog procesa. Nositelji tog procesa trebali bi biti humaniteti novog kulturnog urbaniteta, odvojeni od institucionalne čahure koja je često interesna, a ne mentorska. Tim i takvim skupinama ne bi trebali smetati ni generacijski modaliteti ni redundantni lamentacijski napisi kako bi se u ovome gradu konačno učinili odlučniji koraci vođeni promišljenim smjerokazima.
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (5)
| < | lipanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Opis bloga
katapult je blog o stanju društva u kojem živimo
brojač
00000>
Za blog pišu (trenutno)
Tihomila Jovanović,
novinarka, free lancer
Ljiljanka Mitoš Svoboda,
novinarka, free lancer