katapult

utorak, 21.10.2014.

Jedino nam anarhizam preostaje....

Jedini spas ljudske zajednice jest u prihvaćanju anarhizma i prakticiranju permakulture u svakodnevnom životu. Obzirom da svjedočimo raspadanju i samodemontaži globalnog svjetskog vladajućeg sustava, trebamo zakoračiti u novu dimenziju- slobodu i odgovornost prema sebi i drugim živim bićima na Planeti.


Opće duhovno stanje, kultura, poimanje društveno- političkih vrijednosti odnosi se prema anarhizmu kao prema terorističkom, agresivnom i devastacijskom zlu, kojem je cilj kroz izazivanje nasilja uvesti narode i nacije u kaos, ostvariti politički raskol i smrt države kao institucije a time i svih instrumenata kojim se državne vlasti svih boja i politika, služe da bi se uopće održale na vlasti, tlačile narode, krale materijalna i prirodna dobra pod izgovorom gospodarskog rasta i borbe protiv siromaštva.
Iako se o poimanju filozofije anarhizma ali i političkom značenju anarhije u svakodnevnici, napisalo tone i gomile stručnih radova, knjiga, laičkih medijskih tekstova, ljudi se i dalje zgražaju nad tom riječju, a osjećaju nelagodu kad netko pozitivno progovori o anarhizmu i identificira se s njegovim načelima. No, dojam koji sam osobno stekla jest da su ljudima ideje anarhizma u temelju prihvatljive kad im se uspije objasniti da se radi o slobodarstvu, životu u slobodi. Ali to ne smijemo poistovjećivati sa „demokracijom“, nikakvom, ni direktnom ni indirektnom.

Ipak, priča o anarhiji u praksi pada u vodu kad se spomene odgovornost, čak najviši mogući stupanj osobne odgovornosti kojeg zahtjeva anarhizam, slobodarstvo, život bez vladara i financijsko-političke vlasti. Naime, u kulturi naroda je već genetski usađeno pravilo da se bez vođe, organiziranog sustava i režima koji vlada uz pomoć svojih instrumenata (institucije sistema!) ne može živjeti. Tko bi nam davao struju, vodu ? Kako bi zaradili mirovine? Tko bi nam dao zdravstveno osiguranje? Gdje bismo posuđivali novac za kredite? Gdje bi naša djeca učila i što bi učila ako ne bi postojao obrazovni sustav?

Dakako, osnovno pitanje bez konkretnog odgovora jest kako živjeti bez „gospodarstva“, „bankarstva“, „novca“. Kako organizirati slobodno i pravedno društvo, a da se ne postavi „vladar“, da narod ne odabere „svog“ vođu? Nakon silnih godina i stoljeća unazad, od kako funkcioniramo kao društvene zajednice, na ovo pitanje nije nitko pronašao odgovor koji će funkcionirati i u praksi. Na toj točki je nastao vakuum u kojem caruju polemike, eksperimenti, tumačenja. Takvu poziciju anarhizma najbolje je iskoristio najveći neprijatelj – država i vlastodržavni aparat, kreirajući i instalirajući globalno negativno mišljenje o anarhizmu i njegovim sljedbenicima i sljedbenicama, uz pomoć svojih medijskih struktura, institucija, alata i oružja. Tu je korijen današnjem stavu o anarhizmu i anarhiji kao izvoru i nositelju terorizma.

Laslo Sekelj, poznati sociolog i teoretičar anarhizma, viši znanstveni suradnik Centra za filozofiju i društvenu teoriju u Institutu za evropske studije ( 1949. , Subotica-2001.Beograd) objašnjavao je kako se terorizam povezuje s anarhizmom još od pada Pariške komune pa sve do Sarajevskog atentata iz 1914. godine. Građanski tisak, razni društveni teoretičari i malograđanska inteligencija pripisivali su svaki politički terorizam anarhistima. Oni su u anarhističkoj teoriji društva i političkoj praksi vidjeli prvenstveno opravdanje i praksu političkog terorizma. Laslo Sekelj opisuje to razdoblje kao period „propagande djelom“, koji je trajao od 1880. do 1900. godine i bio obilježen malobrojnim „anarhističkim“ atentatima na pripadnike vladajućih klasa (kraljevske obitelji, plemstvo, industrijalce, političare itd. Prvo, ove su akcije bile osveta zbog represije uperene protiv pripadnika radničke klase; i drugo, anarhisti su smatrali da su ovo mjere koje će potaknuti ljude na pobunu, jer će im pokazati da se i njihove ugnjetavače može pobijediti. Faza „propagande djelom“ bila je promašaj, a to je većina anarhista odmah i prepoznala. Suvremenici anarhisti , Malatesta i Kropotkin tada su pisali da je ta „bujica terorističkih akata“ iz 1880-ih potaknula „vlasti da poduzmu represivne mjere protiv pokreta“ iako je bilo vidljivo da „akti nisu imali veze s anarhističkim idealima i nisu učinili baš ništa u promicanju narodne pobune“. Period „propagande djelom“ nepovratno je oštetio anarhizam kao ideju, omogućivši buržujskim medijima i ostalim protivnicima anarhizma (npr. autoritarnim komunistima) da povežu anarhizam s nasiljem, stvarajući na taj način mit o anarhizmu kao terorizmu, mit koji i danas odbija ljude od anarhizma. No ljudima je lakše prihvaćati ono što im državne vlasti nebitno koje političke opcije, serviraju, jer „narodne mase“ su proizvod sistema u kojem žive i zbog toga prihvaćaju upravo ono što im taj sistem servira.

Poistovjećivanje anarhizma i terorizma jeftin je propagandni trik kojim se pokušava uništiti kredibilitet jedne političke ideje. Ima mnogo primjera namjernog iskrivljanja i napada na anarhističke ideje i ljude koji ih promoviraju. Jedno od najpoznatijih suvremenih slučajeva je pojava i akcije njemačke grupe Baader- Meinhoff, koji je proglašen anarhističkim terorizmom, iako su se kultne ličnosti tog „pokreta“ bili deklarirani radikalne ljevičarke i ljevičari, marksisti, komunisti i lenjinisti. Dakako, i pojava i akcije Crvenih brigada u Italiji, uz ove njemačke Baader –Meinhoffovce, bacila je dugoročnu sjenu na zagovaratelja i zagovarateljice anarhizma. Da podsjetimo još jednom, a treba podsjećati bez prestanka, da je anarhizam ideologija koja zagovara slobodu za cijelo čovječanstvo, uz samosvijest da se slobodno društvo ne može stvoriti terorom, prisilom i tlačenjem nad tim istim ljudima sa kojima zagovara slobodno i odgovorno društvo.

Dakle, kada ubuduće čujete ili čitate kako mediji izvještavaju o anarhističkim akcijama u kojima su stradali civili ili djeca, tada prihvatite istinu da je u igri namjerna dezinformacija sa kojom trenutna vlast želi učvrstiti svoj vlastiti položaj ili iskoristiti teroriste za zastrašivanje političkih protivnika.

No, anarhisti i anarhistice snose krivicu za vlastitu sotonizaciju, jer se, uhvaćeni u zamku individualizma, ne usude čak ni javno deklarirati kao anarhisti, a kamoli javno raditi na demontaži pogrešnih javnih stavova o anarhizmu i propagandi njegovog prakticiranja u svakodnevnom životu.
Svake demonstracije u svijetu, naročito antiglobalističke (ili alterglobalističke, kako ih neki nazivaju) i mirovnjačke, imaju podlogu u anarhizmu. Poznato je to i državnim vlastima, koje policijom i vojskom, dakle svojim represivnim aparatom, mlate i ubijaju nenaoružane demonstrante. Najbrutalniji čin represije, ujedno i „smrt“ antiglobalističkih i anarhističkih mirnih prosvjeda protiv svjetskih političkih i ekonomskih sila udruženih tada u G8, dogodio se u Italiji, u Genovi, u srpnju 2001. godine. Udružene snage tajnih policija, terorističkih grupa iz ozloglašenog Black Bloc-a, koji su se na očigled fotoreportera iz Guardiana i nekih talijanskih magazina, presvlačili na ulicama i ubacivali u mirne „šetajuće“ antiglobalističke i anarhističke demonstracije, izazvale su teške nerede, palež i uništavanje gradskog središta, te ubojstva prosvjednika.

Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (5)

<	listopad, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Za blog pišu (trenutno)

Tihomila Jovanović,
novinarka, free lancer

Ljiljanka Mitoš Svoboda,
novinarka, free lancer