istina
Grubo, grubo žvuče rječi čovjeka koji je razločaran, koji traži sebe a nikako da pronadje bar jedan dio sebe. Iz rječi čovjeka kao što sam ja proizlazi samo gorčina i razočaranje, razočaranje u okolinu u kojoj živi i u kojoj je živio, razočaranje ljudima i njihovim niskim udarcima, koje ja primam svaki dan. Onda se pokušavam sjetiti kad je to počelo i nemam osjećaj ni za taj period, a kad će završiti, e to stvarno neznam.
Mnogo puta sam se takodjer pitao, onako samo za sebe, zar sam ja stvarno kažnjen što svima činih a ne dobih nikada kakovu takovu pomoć ili podršku od tih ljudi. Neznam, možda sam previše očekivao, možda sam zalutao u pogrešno vrjeme i mjesto, možda sam u pogrešno vrjeme rodjen. Neznam, jer pokušavajući tražiti odgvore imam osjećaj da ludim.
Toliko, nemogu više pisati.
istina
Jutros ću početi priču ljudskoj zlobi, o upornom nastojanju da se nekoga diskreditira, da se uporno pokušava uništiti i moj život i osoba do kojih mi je stalo.
Godinama pratim takova raspoloženje okoline u kojoj obitavam. Godinama se borim sa takovim ponašanjem i uvjek sam sebi govorio da je sutra novi dan i idem ispočetka, zaboravljajući šta mi se desilo prethodni dan. Ali nekada jednostavno ne mogu, ne mogu gledati u oči toj ljudskoj zlobi, toj ljudskoj nevjerojatnoj drskosti da ulazi u moj život ili da ulazi u tudje živote. Ove dane pokušavaju uništiiti jedan mladi život, pretvarajući nevinost u izopačenost, u ništavilo, ali vjerujte mi, njihova zloba jednom mora stati, a stati će kad je konačno odem, kad me više nebude.
Neću ulaziti dalje u priču, izjeda me, onaj tko je bude pročitao možda sbe prepozna.
istina
Juče sam počeo svoje pisanje sa mlobom da mi pomognete da ostanem neormalan, a sigurno ste se pitali zašto samo ta rečenica, zašto samo ta molba?
Jučerašnji dan bi čovjek da kože najradnije zaboravio, ostavio u jednom davno prošlom vremenu, medjutim život je takav, nepredvidiv i težak. Naime, juče sam poslje četri godine nevidjenja i šutnje sreo osobu do koje mi ni na koji način nije stalo, osobu radi koje pišem ove redke, osobu koja mi je uništila život. I kakav je to bio susret, susret pun gorčine i mržnje, susret pun nepovjerenja. Zašto se morao desiti taj susret, radi jedne velike stvari, jer ta moja bivša morala je preuzeti od mene jedan jako vrjedan "paket". Kako ga je preuzela, kako je reagirala kad asm joj davao taj vrijedan "paket", ne mogu vam opisati, nema tih rječi na koji bi vam način njeno ponašanje mogao opisati.
I tako, prošao je taj dan, prošlo je moje traženje pomoći i danas se vrećam svome normalnom životu, a on je utoliko normalan da se molim svaki dan da mi doje drugi dan i da on ne bude vazan za nikakovu traumu, nikakovi pritisak a kako to izbjeći - neznam.
Kasno je, laka vam noć ili još bolje, dobro jutro.
istina
Danas mi pomognite da ostanem normalan!
19.07.2010. u 02:16 | 0 Komentara | Print | # | ^istina
I tako, prolaze dani u razmišljanju i sjećanju na neke loše dogadjaje u ne tako dalekoj prošlosti, ta sjećanja me još više deprimiraju, još mi više štete nego što su mi naštetili kad se sve dogadjalo. Jer, ove dane, dane samoće i traganja za nakakovom istinom, dolazim do saznanja da sve više tonem u nepoznanice, da sam sve usamljeniji, a nije tako trebalo biti.
Dogajaji od 2004. godine do današnjeg dana, mogu se svesti pod jedan nazivnik "skrivanje". Od koga sam se ja sve te silne godine skrivao, nikada neću znati, a pokušaću se potruditi da ne tražim odgovor na to pitanje. Uglavnom sve te godine, svo to sivilo u mome životu, ostavile su neizbrisiv trag, a jedne strabe, a sa druge strane, pokušao sam i još ću pokušavati da sve loše dogadjaje zaboravim i da nastavim živjeti, a kako ću uspjeti, e to ni sam ne znam.
Dragi moji, kad u jednoj ispovjesti, ispovjesti koja ej tako stvarna, priča čovjek koji je stvarnost, koji danas moli drugoga da mu da koricu kruha i krov nad glavom, koji danima ne spava, koji je imao sve i sam je to sve stvorio i onda doslovice preko noći je postao ono što je naprijed napisao, pitam se dali me treba žaliti ili takovom kao meni treba pružiti još jednu šansu.
Ja sam se odlučio da dam sebi još jednu šansu, pokušaću živjeti!
istina
Nastaviću pričati na svoj ančin ovu priču nepročitavši prethodne retke, jer sjećanje na nešto me strašno uznemirava, strašno me pogadja istina, a ona je surova.
Današnje vrjeme, današnji dan je pokazatelj svih mojih trauma iz prošlosti. Jer ponekad vam treba samo jedna jedina rječ vama drage osobe da vas vrati u prošlost koja je tako surova, koja se tako poigrala samnom. A prošlost od 1999. godine, koja je bila ključna pa do 2004. godina kad se sve loše dešavalo, kad je sve baš sve krenulo u krivom smjeru, kad sam ja sam sebe uništio ili sam dozvolio drugima da me unište. Jer, početkom te 2004. godine, doživio sam ljudski i financijski "krah". Dozvolio sam da me navedu na nešto od čega ću se godinama oporavljati a možda se nikada ne oporavim. Od 2004. godine, ja ne spavam noćima, ja noćima pokušavam povezati misli, povezati razloge radi kojih sam se doveo u takovo stanje, i nemogu ih nikako povezati, nemogu nikako da ndajem izlaz.
Zato i pišem, da je današnji dan i jedna rječ bila dovoljno da me vrati u to vrjeme, da me opet dovede u poziciju da se pitam "tko sam i što sam", medjutim opet ne nalazim odgovora.
Ovaj tko ovo pročita, neka ne misli da pišem radi toga da bih sebe pravdao, ako bude pratio moju priču, neka ne radi iste ili slične greške, neka živi svoj život i izbjegava zamke koje ga čekaju na svakom koraku.
istina
Danas je bio lijep dan, naspavao sam se poslijeduga vremena, a razlog tako naglom poboljšanju moga općeg raspoloženja se vidi vijerojatno u mome načinu savladavanja prepreka koje mi se nalaze na putu, jer što su one veće, meni se čine lakše i u tome sve više uživam a nadam se da ću to uživanje nastaviti i dalje.
Ja ću sada nastaviti svoju priču o vremenu poslje 1999. godine, kad sam rekao da sam sve izgubio, kad su mislili da sam najednom postao nitko i ništa, kad sam postao sirotan. Da stvarno sam se osjećao tako do 2004. godine, kada me je moje okruženje, vidjevši da sam se djelomično izvukao iz bjede, opet prigrlilo sebi, prigrlilo jer me je trebalo za ostvarenje svojih ciljeva. I šta ja radim? Opet se vrećam pod njihovo krilo, tako ga nazovi, opet slušam njihove jadikovke i opet im pomažem. Pomažem na taj način da im dajem novac, novac ih čini sigurnima, a danas sam im dao jednu vreću, koja im je bila malo, sutra drugu, opet malo, prekosutra treću, i opet malo, a onda mi je nestalo vreća, nestalo je novca, i oni kazoše meni; "više te ne trebamo, budalo, idi svojim putem kojim si do juče išao". Ja pognuh glavu, osjećah se jadno, opet sam izgiran. Okrenem se, pogledam u ogledalo i vidjeh čovjeka kojega ne pozmajem, starog, sjedog i iscrpljenog. Prepao sam se sebe i kao izlaz vidim samo jedno, moram tražiti pomoć, pomoć prijatelja, i prijatelj me primi u bolnicu tri tjedna, liječili me od mene samoga i na kraju kad sam trebao ići van iz bolnice, iz sigurnosti, prijatelj mi veli "prijatelju ako si želiš dobro, napusti stari život, pobjegni od svega". Ja poslje takovih njegovih rječi jednostavno prestah razmišljati, jednostavno sam se izgubio. Izašao sam iz bolnice, došao na ulicu, okrenuo se oko sebe i krenuo, krenuo sam u jedan novi život. Ali, prije nego šta sam krenuo tim putem, nisam napravio jedno, nisam tim mojim dragim ovisnicima o novcu, uzeo ono što su koristili dok sam u bolnici bio, jednostavno sam mislio da im još trebam, iako sam znao da me oni ne trebaju nego trebaju moj novac. Jer, za ta tri tjedna bolnice, obilazila me je sam projateljski orjentirana osoba, njih nije bilo nigdje. Blago meni šta sam naivan!
Nastaviću pričati dalje, sam sam već umoran.
istina
I tako danas, ne osjećam se ništa bolje ni ljepše nego juče. Imam osjećaj da svakim danom tonem sve dublje i više, jedostavno ne nalazim izlaz iz današnje pozicije, ne nalazim pravo rješenje.
Ja pokušah svoje misli usredotočiti na stvarnost a stvarnost nikako da dodje, nikako da stvarnost prihvati mene kao osobu, već mi samo svakim danom otežava, a ja, ja se s tim neznam boriti. Danas gledah i vidjeh uništavanje, rušenje i shvatih s jedne stvarne kako je jednostavno srušiti sve šta ljudska ruka napravi, a nisam vjerojavao opet s druge strane, da mene to rušenje posjeća na ne tako daleku prošlost. Jer, gradio sam jedan lijep život, sagradio ga /bar sam tako mislio/, medjutim od je jednostavno otišao u minuti, i ja ostah bez ičega, srušen i pokupljen te bačen na odlagalište straih i sitrošen stvari. A ljudi moji kako mi je lijepo ilo, kako sam stvarao ne samo za sebe ne go za sve druge, a oni mi uzeše sve i ostaviše me, ostaviše me u jednoom nepoznatom mjestu medju meni nepoznatim ljudima, a ja se medju tim neznancima trebah samo smješkati, jer bio sam ovisan da mi daju krov nad glavom i malo kruha. Jadno, strašno jadno da netko pored svega dodje u takovu poziciju i da radi toga krova i korice kruha mora svekodnevno trpiti poniženja, uvrede i neznam što još, jer kažu "on je sirotan, gazimo ga kao što ga gaziše, nema kuda/. I uvjek me to njihovo razmišljanje vraćalo u 1999. godinu, kad me gaziše, kad me izbaciše iz svojih života, kad me napraviše sirotanom iako to nikada nisam smio biti, a dopustio sam im, dopustio da vladaju menom i mojim osjećajima.
I kako dalje, analiziram sebe i sve oko sebe, pokušavam naći izlaz, a kako ću ga naći, pokušaću vam reći drugi put, jer večeras sam strašno umoran, nisam spavao 48 sati.
istina
Istina je većeras da sam jako depresivan, da sam strašno umoran a praktički ništa nisam radio da bi se tako trebao osjećati. Što je razlog ovakovom mom stanju, možda moje uporno traženje rješenja za poziciju u kojoj se trenutačno nalazim, možda je razlog što se uporno hoću sjetiti svih detalja koji su me doveli u ovu poziciju, a kakva je sad moja pozicija?
Nula i ispod nje. To je najkraće rečeno, jer sustavno sve godine koje su prošle nagomilale su mi takove teškoće, takovi repovi se vuku iza proteklih godina da dan danas ja ne mogu nazreti kraj svim mojim mukama. Jer prolaze godine, prolaze ti svi loši trenutci provedeni sa vjerojatno krivom osobom, mojim pokušajima da od te krive osobe učinim osobu koja će najprije sebe cjeniti a onda mene i sve oko mene. Nisam u tome uspio, nego sam od te osobe stvorio jedno veliko čudo, čudo koje se budilo i tražilo novac, koje je išlo spavat i tražilo novac, i nikada nije pitala, ama baš nikada od kuda taj novac dolazi koji ona troši. A trošila je novac, trošila je moje ionako poljuljano zdravlje i svakim danom je bila jača, superiornija nada mnom, a ja sam pokušao iz svega izaći bjegom, ali nisam uspio, vraćao sam se prečesto i opet sam ispočetka činio istu pogrešku. Takod godine prolaze, od 1996. do 1999. godine, kad se taj nametnik drznuo i rekao da netreba više mene, da sam potrošena roba, da se maknem iz njenog života. A ja nemah gdje, ja se spuštah još niže, a ona juživaše, uživaše je postigla je jedan veliki cilj, a za drugi ima jako lijepo polazno uporište, ima mene koji sam načet sa svih strana i treba me samo još malo "recnuti" i posao je gotov.
I uspjela je u tome, uspjela je do te granice da sam mislio da više nikada neću doći sebi. Iskoristila me je za svoje bolesne ciljeve a ja, ja kao pas vjerovah da novcem kupujem povjerenje, da nerečem ljubav, a kupio sam još veću brigu sebi, samo sebi naudih. Jadan je čovjek koji kod svojih očiju ne vidjeh ili ne progledah ako je bio sljep, ta bi uzrečica na mene bila primjenjiva.
Ja sam jadnik koji nije shvatio bit življenja, a u nastavku priče ćete shvatiti zašto je to tako!
istina
I nastavljam ja sad svoju priču, ma koliko mi nekada bilo teško, koliko god ovi moji redci meni donose traumu, nespokojstvo.
Nastavkom od 1992. godine do 1995. godine i razmišljajući šta mi se desilo u tome periodu, ni sam nemogu vjerovati da danas mogu tedogadjaje prepričavati, da ih se mogu na svoj način sjetiti. Naime, biješe rat, a ja u rat odoh sa željom da se dokažem i da opet shvatim da nešto vrijedim. I vrjedio sam, sve one divne ljude, mlade ljude koje sam u to vrijeme vodio naučih da se brinu za sebe, naučih ih da ima netko tko ih čeka kod kuće i da paze da iz tog prokletog rata izađu kao još izgradjeniji ljudi, da izadju živi. I izašli su, a ja, ja sam izašao iz rata pun rana, što fizičkih što psihičkih, i ja sam se imao kome vratiti, a kad sam se vratio, dočekalo me je sivilo i samo što mi se nije postavilo pitanje "što si se vratio, zašto nisi poginuo da mi danas uživamo". Da, da oni uživaju u plodu moje "ludosti", ali s druge strane, koliko god sam bio izranjavan, ja sam mislio da sam još nekome potreban, i vratio sam se.
I živih ja u tome nekakovom okruženju od danas do sutra, živih a ne živih, razmišljah a ne razmišljah, dok jednog dana nisam shvatio da mi je potrebna pomoć, pomoć osobe koja će me saslušal, koja će me razumit. I odoh ja toj osobi, jedanput, dvaput pa jo neznam ni ja koliko puta. Ona me sasluša svaki put, svaki put ja dobih da moram koristiti druge ljekove, jer ona mi veli da su mi oni najveći prijatelji. A ne, oni su mi samo jedno vrijeme bili prijatelji, akad su ti prijatelji od mene napravili osobu koja se prepoznati nije mogla u ogledalu, rekao sam hvala tim prijateljima, i ja se od tih prijatelja liječih godinama, i dan danas me ti prijatelji znaju posjetiti, a ja onda lutam, lutam jer bježim od njih, bježim od sebe.
Nastaviću ovu priču dalje, jer pisanje mi pomaže.
istina
Kakva bi bila istina kad bi počeo pričati svoju priču, priču puno gorčine i nesnalaženja u životnim situacijama koje su me vodile od daleke 1991. godine i prate me do danšnjeg dana.
A ISTINA, ona može biti teška, teška za svakoga koji bude ovo barem preko oka pročitao i pokušao shvatiti što to čovjeka tjera da sebi napravi takovo zlo, i da praveći sebi zlo jednostavno tone, tone svekim danom sve više i više, a tim svojim tonjenjem povlači za sobom sve drage osobe, sve ono što mu je u životu nešto značilo.
E onda se uhvati ISTINE, hoće da priča drugome o svojim pogreškama da ih ti drugi koji bi se usudili pročitati njegovo štivo ne bi činili, ne bi činili iste greške, iste gluposti.
I kaže on, kaže da je te daleke 1991. godine radio posao koji možda nije volio, ali volio je biti centar svega, volio je biti možda autoritet, jer taj dio njegovo života je davno nesta. I uspio je, uspio je u toj mjeri da je te daleke 1991. godine apasio mnoge ljude od pogibelji, sačuvao mnoge obitelji na okupu, a on sam je bio ponosan, bio je sretan jer je njegovo nastojanje da konačno nešto dobro napravi urodilo rezultatom koji je i njega iznenadio. Bio je ponosan, sretan i zaboravio je da je to činio da povrati autoritet, zaboravio je da je zbog autoriteta to sve činio. U kratko vrjeme jedna osoba koja nije znala ni tko je ni što je postaje svjesan svoje pozicije, svoje vrjednosti. I tako nastavlja svoju priču od godine do godine, odlazi u 1992.godine, u kojoj biva stražno povredjen, fizički povredjen da je jedva opstao, ali opet se sjeća razloga radi koga je to činio od sebe i šta je postigao i "gura" dalje, jer zna da ga ti ljudi trebaju, jer zna da se osjeća koristan. Dragi moji, koliko je taj čovjek propatio da bi shvatio koliko je vrjedan, kroz te turobne godine rata i gledanja svake sekunde hoće li ga njegovo traženje vlastite istine doći glave. Medjutim taj čovjek sve uspravnije hoda, sve uspravnije i pravilnije razmišlja, i govori sebi "izdrži još malo, proći će".
Kad prodjoše te dvije duge i strašne godine, čovjek se vrati u stvarnost, sav sretan što se vratio u "komadu", medjutim povratkom u stvarnost shvati da sve što je stvorio medju nepoznatim ljudima, sve što je njima dao, preko noći je u stvarnosti izgubio. Sve je izgubio, sve. Im onda pokušava shvatiti svoje traženje istine i autoriteta, i shvati da nije znao pravu istinu i nije imao autoriteta ondje gdje ga je trebao imati, u svome životu, i sad ga je izgubio, i sad za nejga počinju najtežai dani u životu.
Nastaviću ovu priču, umoran sam. strašno sam umoran, jer shvatih jedno, možda zamene ne postoji prava istina, ne postoji život dostojan čovjeka.
