istina
Nastavljam dalje svoju priču ma koliko ona bila zamorna za svakoga tko je bude čitao ili razmišljao o rječima koje su kroz ove retke napisane.
U ovome mome životu, traženju boljeg života, traženju samostalnosti i vjere u bolje sutra izgleda da ja sve više tonem, tonem u neko svoje raspoloženje, neki svoj život od kojeg sam svojevremeno nastojao pobjeći, medjutim nisam izgleda dovoljno brz ili pameta, neznam ni ja sam
Svaki dan, baš svaki dan pun je nekog treženja mene, traženja razumjevanja kojeg nikako da nadjem, traženja izlaza ali su sva vrata tako čvrsto zatvorena za mene da jednostavno ostajem u onoj "prostoriji" u kojoj sam godinama bio.Takodjer, vidim svakim danom da starim, da starim i psihički i fizički a nisam toliko star, vidim da mi jednostavno tjelo otkazuje, otkazuje mni poslušnost a njemu sam ponajviše vjerovao. Jer, budim se umoran, ljegam u krevet umorniji, ne jedem i osjećam se užasno. Prijatelji koje imam, a imam ih dosta, vide jednog čovjeka koji svakim danom sve više i više kopni, a nitko ga se ne usudi pitati što mu se dešava, zašto je taj čovjek do juče bio čovjek, a sad najednom, najednom on postaje netko drugi, doslovice neprepoznatljiv.
I pitam se na kraju večerasšnjog pisanja i razmišljanja, šta je meni? I odgovor pronalazim duboko u svojoj povredjenoj duši, u svome srcu. Jednostavan odgovor na sva moja pitanja, ja sam pogrešio šta sam mislio da moram svakome pomoći, da se moram za svakoga žrtvovati, a onaj tko mi je najdraži i za kojeg sam se najviše žrtvovao, jednostavno mi okrenuo ledja, jednostavno me gura od sebe.
Takav je moj život, bijah gore, sad sam dolje, uspravih se pa padoh, samo neznam dokle ću tako, gdje je kraj ovim mukama.
Laku noć, ja još jednu noć ne spavam, čuvam vas!
istina
Večeras ću da pišem o ljudskoj gluposti, gluposti koju susrećemo svakodnevno i nemožemo je jednostavno izbjeći, ona živi u nama, ona živi u našem okruženju.
Naime, već nekoliko dana pratim neke komentare osoba koje si umišljaju da su bogom date, da mogu druge osudjivati a da sebe sami ne vide i ne osudjuju svoje ponašanje. U tim raznim komentarima razaznajem govor mršnje i netrpeljivosti u raznim oblicima a ponajviše u obiliku nacionalne pripadnosti. Neki se usude pisati o temama vezanim za našu ne tako daleku prošlost i sebe uzdizati u nebesa, jednostavno stvarajući u nama sliku da smo mi u to vrjeme jednostavno zalutali.
Ovo je različito od onog što sam do sada pisao, ali jednostavno mislim da se ovo ponašanje pojedinaca ili grupa, sasvim mi je svejedno, usko nadovezuje ana svo moje pisanje do sada.
Pokušao sam prijašnjim pisanjem odagnati ružna razmišljanja o okolini u kojoj obitavam, pisanje mi je u tome špomoglo da na drugi način savladavam prepreke, medjutim vidjevši osobe i čitavši njihove postave, jednostavno počinjem razmišljati na način da se u nama ukorjenila tolika mržnja, zavist i nepovjerenje da sami sebe u odeedjenom trenutku izjedamo.
Dragi moji prijatelji, nismo rodjeni da mrzimo, nismo rodjeni da stalno jedni drugima tražimo mane i da ih iskorištavamo za svoje neke ciljeve, pokvarene ciljeve, mi smo rodjeni da živimo, da radimo i stvaramo bolje sutra i da ukoliko to neuspjevamo na način kako smo zamislili da tražimo pomoć okoline, a ne da svojim ponašanjem stvaramo neprijateljstvo te iste sredine u kojoj živimo.
Laka vam noć!
