Pravo(m) u glavu

Obećanje je obećanje idemo za istinom ili: Ne dajmo naše tajkune oni su naše jučer, danas i, zasad, sutra!

PRIMJER PRVI: Građevinska poduzeća kao način pljačke kroz tuđa stečena prava.

"TEHNIKA D.D." danas je privatna firma u vlasništvu četiristotinjak dioničara.
Kako je to izgledalo na dan 31. 12. 1990. godine? Zaposlenih je bilo, na svim gradilištima, prema slobodnoj procijeni oko 8.700. Zavod za mirovinsko, zdravstveno i socijalno osiguranje ima točne podatke. MORA IMATI! Jer su dio Države, a Država postoji da bi štitila svoje građane, pa se ti podatci, kako Zakon kaže, moraju čuvati i arhivirati.
Kako je jedna društvena firma, putem pretvorbe i privatizacije, u vlasništvu svih zaposlenih radnih ljudi, dakle njih oko 8.700, prešla u ruke sada 400 vlasnika?
Ovo je, čini se, neka muška logika: kako ubaciti 8.700 u 400?
Teško, ali kako vidite – ide!
A ide tako što se zaposlenima nije ponudio otkup njihovog vlasništva dionica. To su pravo stekli samo dio podobnih. Bio je i rat. Oni koji su htjeli otkupiti nisu mogli, jer morali su imati domovnice da bi mogli kupiti svoje vlasništvo, a nisu ih mogli dobiti jer nisu bili prijavljeni, za stalno, u Republici Hrvatskoj. I tako odabrani dođoše u prigodu da kupe tuđu imovinu po povoljnim uvjetima, uz kredite koje su uzeli stavljajući poduzeće ili dijelove poduzeća pod hipoteku; dakle tuđe vlasništvo, kako bi s tuđim novcem kupili tuđu imovinu na svoje ime. Otvaralo se tu i računa u Mađarskoj, Austriji preko kojih su obavljena plaćanja za poslove koji su odrađeni, pa na osnovu njih opet kupovale dionice i tako zatvarao krug vlasništva.
Pa su ti mangupi temeljem depozita u poslovnim bankama, opet tuđih, mogli kupiti dionice tih banaka pa ih mijenjati sa fondovima za druge dionice i imati startnu osnovu za pretvorbenu šaljivu igru, koji oni grublji nazivaju pljačkom i grabežom. Ja nisam grubijan.
Eh, sad sam vas umorio ovim podatcima, ali to je samo primjer koji će uskoro pokazati snagu ANEX-a G i Zakona koje je usvojio Hrvatski sabor temeljem Međunarodnog ugovora o normalizaciji odnosa i Međunarodnog ugovora o sukcesiji.
"Tehnika" kao i ostale, ovako muški, privatizirane firme bez isticanja zastare, jer zastare nema, mora sve što je zaradila prijevarom svojih radnika i nesuđenih vlasnika vratiti se na poziciju 31.12 1990. godine i omogućiti im pravo na njihovo vlasništvo ali i na vlasništvo u poslovnim bankama.
Što to znači?
Užas za sve nas, jer kad su muljali i čopavali "temeljem Zakona" nisu nas zvali da i mi sudjelujemo, ali sad kad krenu poništenja, e to je druga priča... A poništenja su već morala početi, jer je Zakon na snazi od 4. lipnja 2004. godine. Taj Zakon ne provode sudovi nego ministarstva pravosuđa, gospodarstva, financija kao i Narodna banka RH uz kontrolu Vlade RH.
Mislite da sam utopist? Ne, ja samo znam, a uskoro ćete i vi znati jer vrlo brzo čut će se: ne dajmo naše tajkune!

Svi zaposleni koji su bili u radnom odnosu na dan 31. 12. 1990. godine i dalje, dok nisu dobili otkaz, imaju pravo na svoje dionice jer je to njihovo vlasništvo.
Svi koji su imali nekretnine na dan 31. 12. 1990. godine na području RH ovim zakonom vraćene su im, samo ih valja tražiti.
Svima koji su imali robu na dan 31. 12. 1990. godine u skladištima (parfeme….. itd.) bit će, temeljem Zakona, nadoknađena šteta

SUKCESIJA – PRETVARANJE PRAVA NA IMOVINU U VLASNIŠTVO NAD TOM IMOVINOM ili UTVRĐIVANJE TITULARA NA DIJELOVIMA DRUŠTVENE IMOVINE PODUZEĆA IZ JEDNE U DRUGOJ BIVŠOJ REPUBLICI SFRJ

Status imovinskih prava Sporazuma o sukcesiji vraća se na stanje 31. 12. 1990., što znači da se i pravo na korištenje i upravljanje od strane radnika na društvenoj svojini vraća u potpunosti na prethodni status. To znači da su radnici kroz institucionalne forme upravljanja sredstvima u društvenoj svojini, neprekidno imali pravo da društvenu svojinu izdvoje iz sastava matičnih poduzeća.
Poduzeća u društvenoj svojini (društvena poduzeća), nisu bila titular vlasničkih prava već su bila nosioci prava korištenja i upravljanja u svrhu obavljanja privrednih djelatnosti.
Prava odlučivanja o korištenju i upotrebi sredstava u društvenoj svojini, u svrhu obavljanja djelatnosti, imali su radnici zaposleni u poduzeću.
Odluke o korištenju i upravljanju imovinom donosili su organi poduzeća koji su u to doba bili: Zbor radnih ljudi, Radnički savjet i Upravni odbor. Nadležnosti i postupak donošenja odluka u vezi korištenja i upravljanja imovinom, bio je utvrđen Statutom poduzeća.
Ni jedan radnik nije mogao biti isključen iz učešća u donošenju odluka o korištenju i upravljanju imovinom, bez obzira je li radio u sjedištu poduzeća ili u dijelovima poduzeća, izvan njegova sjedišta, uključujući i dijelove poduzeća koja su se nalazila u drugim republikama bivše države, SFRJ.
Radnici u zaokruženim radnim cjelinama imali su pravo da društvenu imovinu, koju je koristilo poduzeće, kao pravni subjekt, izdvoje iz tog poduzeća, osnuju novi društveno-pravni subjekt i preuzmu sva prava i obveze u vezi korištenja i upravljanja društvenom imovinom kojom su obavljali privređivanje. Sva imovinska prava u slučajevima dezintegracija regulirala su se diobenim bilancom. Diobena bilanca je obuhvaćala ne samo prava na imovini koja je služila u procesu rada, već i pravo na novčana sredstva, kao i pravo na sredstva koja su služila za zadovoljavanje zajedničkih potreba.
Radnici su imali, u odnosu na društvenu zajednicu (državu), slijedeće obaveze:
- da permanentno održavaju vrijednost imovine, odnosno da izdvajaju novac za amortizaciju odnosno,
- da plaćaju osiguranje, odnosno osiguravaju imovinu od rizika, kod Zavoda za osiguranja i reosiguranja,
- da plaćaju državi kamate na poslovni fond, kao zajamčeni prinos na uložena sredstva u društvenu imovinu,
- da plaćaju porez na ostvarenu dobit – doprinos iz dohotka,
- da na teret sredstava raspodijeljenih za plaćanje rada, osobni dohodak, plaćaju doprinose za opću i zajedničku potrošnju države.
Poduzeća su, sve do usvajanja bilance uspjeha za poslovnu godinu, plaćale rad radnika kao akontaciju. Plaće su imale kategoriju osobnog dohotka, čija je definitivna razina utvrđivana u bilanci uspjeha za poslovnu godinu, zajedno s razinama utvrđivanja sredstava za investicije (sredstva za proširenje materijalne osnove udruženog rada) i sredstava za zadovoljavanje zajedničkih potreba radnika, (fond zajedničke potrošnje).
Eto, to bi bilo ono što sam obećao. Sad navalite s pitanjima.

Isprika je dio istine, pa tako primite moju ispriku za dug koji imam prema istini, to jest prema vama poštovane i poštovani blogeri.

Pozivam se na Zakone, Uredbe, Međunarodne ugovore i Anex – G sastavnicu Međunarodnog ugovora o normalizaciji odnosa i Međunarodnog ugovora o sukcesiji.
Što je to ANEX-G?
Anex-G vam je ratificirani sastavni dio ugovora o sukcesiji koji normira i određuje zaštitu stečenih prava svakog pojedinca i pravnih osoba, kao i pravo vlasništva fizičkih i pravnih osoba koji su ta prava imala na dan 31. 12. 1990., a on kaže:
____________________________________
ANEKS G

PRIVATNA IMOVINA I STEČENA PRAVA

Članak 1.
Privatna imovina i stečena prava građana i drugih pravnih osoba SFRJ države sljednice štitit će se u skladu s odredbama ovog Aneksa.

Članak 2.
(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništav…
____________________________________

Prije mene ne bijaše vremena, nakon mene neće ga biti, sa mnom se rodi, sa mnom i prestaje. /Thomas Hobbes)

Vlasništvo se može steći na temelju 1. pravnoga posla, 2. odluke suda, 3. odnosno druge nadležne vlasti, 4. nasljeđivanjem i 5. na temelju zakona.

A na temelju Stavka 1. stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

Na temelju pravnoga posla ne može se steći vlasništvo preko granice vlasnikove ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.
Pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba, uz ostale pretpostavke valjanosti, biti u pisanom obliku.

Čemu moja fascinacija pravom?
Zato što su svi odnosi među ljudima, od rođenja do smrti, regulirani Zakonima. Htjeli mi to ili ne to je naša sudbina. Pa, prema tome, uzmimo da znamo zakone i da ih provedimo onako kako bi to trebalo biti.
Ne vjerujte onima koji vam kažu: ja tumačim ovaj Zakon ili članak Zakona.
Tumačiti propis može samo Donositelj Zakona, a to je Hrvatski sabor. Svi ostali, dakle mi, samo primjenjujemo Zakone i točka. Nema više.
Ali, ne lezi vraže! Kod nas svi tumače Zakone, a Hrvatski sabor ih ne može primijeniti. Eto ti ga sad! Pa što ovaj hoće?, reći ćete.
Ništa ja neću. Samo utvrđujem abecedu prava zbog sebe, a vas, eto, podsjećam kako to ne bi trebalo biti.

Slijedi nastavak: Tko će i na koji način morati vratiti prava i imovinu?

Poštovane Blogerice, poštovani Blogeri, pozdravljam vas kao novi Bloger, a ujedno se ispričavam što je moj prvi uradak bio vrlo dug i, samo na prvi pogled, zamršen.
Naime, taj sam tekst pokušao objaviti kao kolumnu u nekim tjednicima, pa u dnevnim tiskovinama ,ali nije išlo.
Pitanje je zašto?
Ja mislim zato što je tekst precizna analiza prevare i pljačke gotovo svih građana Republike Hrvatske.
Zašto?
Zato jer su oni radili, stvarali, ulagali i na kraju, kad su trebali uživati rezultate svoga rada, došli su tumači svega i svačega i objasnili nam da su oni ti koji će u ime svoga naroda podijeliti imovinu sebi i sebi podobnima.
Privatizirali su sve što se može ukrasti i, na kraju, oslobodili nas svega, pa i budućnosti. Jer budućnost pripada njima, a nama preostaje samo golo preživljavanje. Dakako, preostaje nam da se bavimo i sportskim navijanjem u utakmicama koje pred nama igraju vrli nam poslodavci, novostvoreni tajkuni, fol uspješni biznismeni, i fol nezamjenjivi političari.
Zato mi je prvi tekst onakav kakav je, ako ste ga čitali, a ako niste siguran sam da ćete ga, prije ili poslije, pročitati
Vidite, drage i dragi, ta njihova zaigranost je trajala od 1990. godine, kad su kroz redovnu proceduru zakonodavnog tijela Hrvatskog sabora donijeli zakone kojima su lako dolazili do posjeda i raspolaganja tuđom imovinom i našim novcem, pa tako dogovorno, nama pred očima - u ime samo njima znanim nacionalnim interesima, u ime drage nam i jedine Hrvatske - opustošili i opljačkali mnoge generacije prije njih, a kako vidimo po tome koliko smo dužni, i mnoge generacije koje će doći poslije njih.
Čini se kao da Lijepom našom vlada amnezija. I svi smo kao lobotomirani, e ne bismo li tako prikrili svoju nemoć, i sebi i svojoj okolini, a, naročito svojoj djeci. Opravdanje nalazimo u omraženom Beogradu i mrskoj Jugoslaviji, a danas, kad nema tog neprijatelja, izmišlja se Europa, koja nas hoće, bože, pokrasti, MMF, koji je protiv nas i brojni drugi neprijatelji koji nam žele nešto nametnuti.
Bespogovorno prihvaćanje tih i takvih „argumenata“, kažem vam, nije put u svijetlu budućnost. Jer kako ćemo tamo ako budemo prkosili Europama? Ili pak ono drugo: ako budemo u naručju Europe bit će nam bolje, obična je magluština u kojoj ne razabiremo da je naša katastrofa već nastupila.
Molim vas, zar ne vrijeđa poziv predsjednika HUP-a poslodavcima da smanje luksuz, da ne kupuju jahte i vile nego da ulažu u otvaranje novih radnih mjesta? O, kako je to krasno!, rekli bi oni stariji. Kako je to nesebična briga za radnog čovjeka!
Pa tko su ti mili nam skrbnici naših u grijeh zabludjelih duša, tajkuni, vlasnici svega i svačega, koji u svojim selima nisu mogli biti ni frizeri, a sad su vudreni menadžeri, vlasnici lanaca hotela, vlasnici lanaca trgovina, koji u svojim trgovinama ne prodaju svoje proizvode, nego one koje su kupili na raznim europskim veleprodajama i rasprodajama, zatim ih nacionalizirali i kao takvu, nacionaliziranu robu, prodaju nama.
Dakako, tu se još prodaje i roba, iz donacija, kojoj je odavno istekao rok uporabe.
Trčeći u Europu ovi dušebrižnici žele legalizirati oteto kroz veze s biznisom Europe. Kako? Tako što bi investiranjem stranih firmi zaledili svoje nelegalno stečeno bogatstvo i time ga legalizirali.
Ali ta stara, mudra Europa nije još senilna. Nije europska povijest bez takvih i sličnih iskustva. Rezolucijom 1022. Vijeća sigurnosti 1995. godine, potaknuto je donošenje niza bilateralnih međunarodnih ugovora, a isto tako multilateralnih međunarodnih ugovora koji su razotkrili igru naših zaigranih političkih tajkuna. Zato su i sve njihove Zakone, koji su protivni civilizacijskim normama i Ustavu Republike Hrvatske, poništili i vratili stanje naših prava na dan 31. XII. 1990. godine.
Točno ste pročitali: 31. prosinca 1990. godine.
A tu nema zastare.
Moj tekst PRAVO(M) U GLAVU upravo o tome govori. U jednu riječ: svoju sudbinu, koju su nam oteli 1990. godine, ponovo možemo preuzeti u svoje ruke, u ime svojih roditelja i svoje djece, i zatražiti on što je naše.
Za to postoje sve Zakonske pretpostavke, ali ih politički tajkuni i HUP-ovci ne žele primijeniti.
A sve ću to pokušati objasniti slijedećim tekstovima na ovoj adresi.

Ako vas bilo što zanima iz ove domene, molim, stojim vam na raspolaganju. Ovdje ću odgovoriti na svako vaše pitanje i uputiti vas kako da ostvarite svoja prava.

Posljednjih godina u nas kao da se udomaćio novi pojam: pravna država.

O tom se pojmu izjašnjavaju i zvani i nezvani, i oni koji znaju što bi to imalo značiti, kao i oni koji ne znaju ništa; slušamo na izvorištu hrvatskoga prava, Hrvatskome saboru, kako zakonodavni tvorci često govore o pravnoj državi; mnoge televizijske emisije spominju pravnu državu tamo gdje treba i gdje ne treba; nema dana kad u dnevnom i tjednom tisku ne pročitamo barem nešto o pravnoj državi; pa kad bi se birao pojam, recimo desetljeća, svakako bi prvo mjesto uvjerljivo zauzeo pojam – pravna država.

A što uopće znači pravna država? Odnosno, još bolje, postoji li nepravna država?
Da ne bismo dugo lutali, valja nam najprije definirati što je država. Dakle, država je skup političkih, pravnih, vojnih i drugih institucija što služe vladajućoj klasi, a nastala je kao organizacija društva, raspadom rodovske prazajednice. Iz države slijedi državno pravo, a to je pravna disciplina koja izučava državu, njenu organizaciju i funkciju, te njene najviše organe.

I to bi bilo to. Da bi država uopće postojala mora sve to imati, pa bismo ovdje mogli zaključiti ovako: nema nepravne države. Jer, naime nema temelja po kojem bi mogla funkcionirati.
Prema tome, sve su države pravne. Jer funkcioniraju na temelju bilo kakvog prava. A pravo je sustav društvenih normi što ih donosi država, a reguliraju društveni život i time utječu ne samo na učvršćivanje i zaštitu osnovnih društvenih odnosa, nego i na njihovu stagnaciju i zlouporabu prava na štetu tog društva.

Drugo je pitanje koliko je Država Hrvatska sa svojom političkom elitom vjerodostojna kao pravna država. Odnosno, koliko poštuje prava koja je sama donijela?
Načelno, članovi političkih stranaka konsenzualno (suglasno) su za jačanje pravne države i vladavinu prava, a isto tako i za reformu pravosuđa .
Je li tomu tako?
Poznato je da postoje tri vrste moći: Moć boga, Moć Države i Moć znanja (znanje su i Zakoni).
Moć boga i Moć države su normalne i prihvatljive svima jer su tradicionalno u percepciji ljudi, građana, i sustavno su utirale put u svijesti ljudi tijekom povijesti kao jedine Moći.
Moć znanja je kroz povijest bila Pepeljuga, budući da je služila, silom ili milom, ove dvije moći.
Već dvije tisuće godina Moć boga i Moć države smjenjuju se ili zajedno vladaju ljudima i Državama. Katkad pozovu upomoć i Moć znanja, jer ne mogu i ne znaju riješiti sve one zavrzlame koje im omogućuju da lagodno vladaju ljudima. Pritom Znanju stalno daju do znanja da mu je mjesto, kao svakom slugi, uza skute Gospodina Boga i Gospođe Države.

U demokratskim državama Vlast biva birana na parlamentarnim izborima svake četiri godine. Dakle, u demokraciji je Vlast ugovor između birača i onih koji biraju, u kojem oni koji biraju prenose svoje pravo na one koje izaberu, dajući im tako svoje pravo da upravljaju državom. Taj ugovor traje četiri godine, kad se na novim izborima daje ili ne daje povjerenje onima koji su na Vlasti.
U tako ustrojenoj državi Vlada je izvršna vlast koja putem Zakonodavnog tijela i Zakonima uređuje pravni okvir za jednaku šansu svih građana, ali isto tako, putem Zakona uređuje i odnose među Državama, okruženja kojem pripadamo.
Republika Hrvatska je od svoga osamostaljenja 1990. godine, putem političkih elita, što će reći strankama na vlasti, strankama u oporbi i priležnicima takve politike, vrlo smišljeno odradila prelazak društvene svojine u privatno vlasništvo.
Kroz tranzicijska previranja, kako u zakonodavstvu tako i u pretvorbi i privatizaciji, razvlastila je nositelje titulare prava na imovinu, a samim tim i vlasništvo. Činila je to raznim Uredbama i Zakonima, te tako, prema nalazima Državne revizije, izvela nezapamćenu pljačku svojih građana. Dakako, u interesu poslušnih i «snalažljivih» pojedinaca iz svojih redova.
Sad, kad je Hrvatska na pragu ulaska u Europsku uniju i Euro-atlantske integracije, politička elita misli da se u tim Europama nije pratio tijek pretvorbe i privatizacije, da im nije poznata zakonski uokvirena pljačka. Koja, nota bene, nigdje nije na tako brutalan način provođena prema vlastitim građanima, da ne kažem vlastitim biračima.
Međutim, ta uljuđena Europa na vlasništvo gleda kao na uvjet održanja i postojanja države i štiti vlasništvo svim Zakonima. Zato sada od nas ultimativno traži da uljudimo tu Lijepu našu pravnu Državu. Jasno, sukladno europskim Zakonima. Pa nam sada valja urediti pravosuđe i vratiti bespravno oduzeto vlasništvo vlasnicima. To je condicio sine qua non prihvaćanja Republike Hrvatske, kao uljuđene države, u njihovu zajednicu.

JE LI EVROPSKOJ UNIJI VAŽNIJI DEN HAG I GOTOVINA ILI HRVATSKA PRAVNA DRŽAVA I SREĐENA IMOVINA

Što znači zahtjev koji se ultimativno stavlja pred Državu Hrvatsku i njenu vlast? Nije to samo pitanje Gotovine kako nam servira pozicija i opozicija, to je nešto mnogo važnije za Europe od Gotovine. Što je to ?
Ništa druga nego da vlast napokon prizna da je namjerno varala, sve ovo vrijeme, svoje građane u interesu nekolicine odabranika, to jest elitnih članova ili simpatizera te iste vlasti. Od 1990. do danas.
A to znači da moramo, po tko zna koji put u samostalnoj Hrvatskoj, platiti novo saniranje tog stanja, u interesu onih koji su ih i dosad varali, a sve njihove prevare nagraditi po glasovitoj Rojsovoj uzrečici: tko je jamio – jamio! Hoćemo li širom otvorenih uplašenih očiju, praznih džepova, bez posla, praćeni optužujućim pogledima vlastite djece za nesposobnost, klimati glavom i odobravati našim ili njihovim još jednu prevaru?
Unatoč tome što nismo, kao građani Republike Hrvatske, sjedili u Saboru i donosili zakonske prevare kako bi naši došli do hotela, tvornica, vila, zrakoplova, zemljišta i svih drugih pogodnosti.
Meni je muka, a vjerujem i svima vama, kad vidim sve one tajkune koji u svom selu nisu mogli biti ni frizeri, a u Hrvatskoj su ostvarili Američki san.
Hajde da vidimo kako su to izveli.
Dok su se dragovoljci okupljali da tijelima štite svoju Hrvatsku, oni su donosili Zakone za njihovu Hrvatsku. Pravnu na tezi o vladavini prava.
Političke elite donose Zakone koji trebaju zaštititi njihovu osvojenu imovinu i onemogućiti gubitnicima, zapravo pravim vlasnicima, da ostvare povrat svojih prava, jer to bi bilo na štetu novih vlasnika koji su i te kako dobro znaju kako su došli do svog vlasništva.
Zakon je dobar gospodar, a i zaštitnik ako je u interesu građana. Međutim ako se politička struktura ujedini u nastojanju da opljačka svoj narod, onda može Zakon upotrijebiti kao instrument te pljačke i snagom Božje ili Državne moći, a najčešće udruženim Moćima. Tako Zakoni znaju rezultirati, kao u našem slučaju, opustošenim poduzećima, izgubljenim radnim mjestima i općim siromaštvom goleme većine hrvatskih građana, dakle onih kojima je na takav način oduzeto vlasništvo.
Europa se davno odrekla ove vrste divljeg kapitalizma, ja bih rekao rodijačkog, i zahtijeva od budućih članova Europske unije da usvoje pravne standarde kakvi vladaju u toj toliko željenoj Europi. Dakle: zaštita Vlasništva, vraćanje Vlasništva jer kao što rekoh Vlasništvo je osnova svake Države i svakog društva.
To je, zapravo, ono što Evropa traži od Hrvatske!
Odgovara li to našim političkim elitama i njihovim štićenicima?
Odgovorno tvrdim da ne odgovara. Zašto? Zato što je Hrvatska posljednja od svih potpisnica izvršila ratifikaciju Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, s pripadajućim ANEX-ima 3. ožujka 2004. godine, a koji je potpisala tri godine ranije, 29. lipnja 2001. godine u Beču.
Ovim međunarodnim ugovorom konsenzualno su riješena sva pitanja razdruživanja Republika bivše SFRJ s pripadajućom zajedničkom imovinom, stečenim pravima, imovinom fizičkih i pravnih osoba na dan 31. prosinca 1990. godine. Da, da, nema greške, upravo na taj dan! Ratificirale su ga sve bivše Republike negdašnje zajedničke države, sad samostalne države: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija i Crna Gora.
Ovaj Zakon, kao i Zakon o suradnji sa Haškim sudom nema alternativu u provođenju, stupio je na snagu 3. lipnja 2004. godine!
Navedeni zakon kaže:
Privatna imovina i stečena prava građana i drugih pravnih osoba SFRJ države slijednice štitit će se u skladu s odredbama ovog Aneksa.
Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništavan.
A to znači da su Zakonom o pretvorbi i privatizaciji diskriminirani zaposlenici kojima su temeljem neposjedovanja Domovnice oduzeta prava na kupnju povlaštenih dionica, s obzirom na radni staž u tim poduzećima.
Krenimo od onih najvećih: Industrogradnja Tempo, Konstruktor, Vijadukt, Lavčević, Tehnika…itd., Brodogradilišta Uljanik, 3. maj …itd.
I sve druge firme koje su uskratile pravo na kupnju dionica svojim zaposlenicima, oduzimanjem stečenih prava iz rad, dajući im otkaze zbog oduzimanja Zakonom prava na državljanstvo pa samim time i na njihova stečena prava i imovinu. Što je tu posljedica? Ovim Zakonom vraćaju se njihovih prava na dan 31.12.1990. godine ruši se vlasnička struktura firmi, ali i poništava privatizacija banaka kao kolateralna šteta za državu koja ih je sanirala.
Što navedeni Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije sada stavlja pred sve nas u Lijepoj našoj?
U najmanju ruku neizvjesnu budućnost. Zato što su oni, koji su sudjelovali u nezakonitom otuđivanju tuđe imovine i tuđih stečenih prava, stekli materijalna dobra na nezakonit način, na račun svih nas, a vraćat ćemo samo mi koji smo već ionako sanirali banke da bi oni mogli dizati kredite. A tim su kreditima kupovali oduzete dionice i nekretnine na kojima su gradili svoja imanja našim novcima.
Dakle, svi zaposlenici brojnih poduzeća u Republici Hrvatskoj imaju pravo, nakon 31. prosinca 1990. godine, na dionice pretvorbenih poduzeća prema Zakonu koji je važio za pretvorbu i privatizaciju, sa svim popustima koja su im bila osporena i onemogućena zbog toga što nisu imali Domovnice kao dokaz državljanstva. Moraju im se priznati i uplatiti svi doprinosi koji su im se prestali uplaćivati zbog istog razloga, tj. nepriznavanja prava na rad i iz rada, jer im nisu bila priznata prava na državljanstvo, što im je ovim Međunarodnim ugovorom priznato.
Vraćaju se:
- Dionice
- Predstavništva kompanija
- Prodavaonice
- Poslovnice
- Filijale
- Biroi
- Agencije
- Izdvojena poslovna mjesta
- Remontne i servisne radionice
- Skladišta
- Odmarališta
- Zemljišta kupljena za investicije ili za druge gospodarske svrhe
- Tereni za kamping i sportske aktivnosti zatvorenog tipa za radnike
- Brodovi za putnički i teretni promet
- Autobus
- Teretna i putnička vozila
- Kancelarijska oprema
- Umjetnine (slike i umjetnički predmeti)
- Zalihe robe i materijala koji su se 31. 12. 1990. zatekli na području pojedine Republike a pripadali su sjedištima kompanija iz drugih republika.
Tko su odgovorni za sve što će nas snaći?
Političke stranke i njeni prvaci koji su od 1990. godine u vlasti, pojedinci zaposleni u Državnoj upravi koji nisu htjeli primjenjivati Zakone nego su ih tumačili u interesu političkih elita: HFP, Općinski sudovi, Ministarstvo pravosuđa, Državna odvjetništva, Ustavni sud i Vlada republike Hrvatske.
Svi su oni znali za međunarodne ugovore i njihovu ratifikaciju. Bez njih nije moguće pripremiti, donijeti, niti provesti Zakon. Pravno se ne mogu osloboditi od optužbe da nisu znali. Bili su pismeno upozoreni o sudskim postupcima i ustavnim tužbama u kojima su pojedinci tražili zaštitu od tih istih institucija. Ali oni su suprotno donesenim Zakonima svojim činjenjem, ne činjenjem ili propuštanjem da učine, radili suprotno. Umjesto da zaštitite stečena prava, vlasništvo pojedinaca i pravnih osoba, oni su doveli u pitanje osnove pravne države, Zakone i vlasništvo. Tim su svojim ponašanjem počinili štetu koju će snositi svi građani Hrvatske kroz plaćanje odštete i vraćanje stanja na 31. 12. 1990. godine poništenjem svojih bespravnih i besramnih radnji, u postupcima koji se ne vode pred sudovima, nego su pojedina ministarstva, zadužena za provođenje odredbi ovih Zakona, dužna poništiti radnje s rečenim datumom 31. 12. 1990. godine. O čemu će voditi računa Strasbourg i ostale Europe.

Europi je sigurno važnija pravno uređena Država i pravna sigurnost njenih građana, kao i zaštita njihovih stečenih prava i vlasništva. Europa želi sigurnost svojih ulaganja u Države, buduće članice, koje joj to mogu osigurati i jamčiti. Hrvatska za sada nije u tom krugu zbog odnosa vlasti prema svojim građanima i nesređenim vlasničkim odnosima. Hrvatska je optužena da Gotovinu krije i ne privodi u Den Hag
Navedeni Zakon predstavlja Hag bez Den Haga za – poziciju i opoziciju. I zato ga kriju i ne provode.