Posljednjih godina u nas kao da se udomaćio novi pojam: pravna država.
O tom se pojmu izjašnjavaju i zvani i nezvani, i oni koji znaju što bi to imalo značiti, kao i oni koji ne znaju ništa; slušamo na izvorištu hrvatskoga prava, Hrvatskome saboru, kako zakonodavni tvorci često govore o pravnoj državi; mnoge televizijske emisije spominju pravnu državu tamo gdje treba i gdje ne treba; nema dana kad u dnevnom i tjednom tisku ne pročitamo barem nešto o pravnoj državi; pa kad bi se birao pojam, recimo desetljeća, svakako bi prvo mjesto uvjerljivo zauzeo pojam – pravna država.
A što uopće znači pravna država? Odnosno, još bolje, postoji li nepravna država?
Da ne bismo dugo lutali, valja nam najprije definirati što je država. Dakle, država je skup političkih, pravnih, vojnih i drugih institucija što služe vladajućoj klasi, a nastala je kao organizacija društva, raspadom rodovske prazajednice. Iz države slijedi državno pravo, a to je pravna disciplina koja izučava državu, njenu organizaciju i funkciju, te njene najviše organe.
I to bi bilo to. Da bi država uopće postojala mora sve to imati, pa bismo ovdje mogli zaključiti ovako: nema nepravne države. Jer, naime nema temelja po kojem bi mogla funkcionirati.
Prema tome, sve su države pravne. Jer funkcioniraju na temelju bilo kakvog prava. A pravo je sustav društvenih normi što ih donosi država, a reguliraju društveni život i time utječu ne samo na učvršćivanje i zaštitu osnovnih društvenih odnosa, nego i na njihovu stagnaciju i zlouporabu prava na štetu tog društva.
Drugo je pitanje koliko je Država Hrvatska sa svojom političkom elitom vjerodostojna kao pravna država. Odnosno, koliko poštuje prava koja je sama donijela?
Načelno, članovi političkih stranaka konsenzualno (suglasno) su za jačanje pravne države i vladavinu prava, a isto tako i za reformu pravosuđa .
Je li tomu tako?
Poznato je da postoje tri vrste moći: Moć boga, Moć Države i Moć znanja (znanje su i Zakoni).
Moć boga i Moć države su normalne i prihvatljive svima jer su tradicionalno u percepciji ljudi, građana, i sustavno su utirale put u svijesti ljudi tijekom povijesti kao jedine Moći.
Moć znanja je kroz povijest bila Pepeljuga, budući da je služila, silom ili milom, ove dvije moći.
Već dvije tisuće godina Moć boga i Moć države smjenjuju se ili zajedno vladaju ljudima i Državama. Katkad pozovu upomoć i Moć znanja, jer ne mogu i ne znaju riješiti sve one zavrzlame koje im omogućuju da lagodno vladaju ljudima. Pritom Znanju stalno daju do znanja da mu je mjesto, kao svakom slugi, uza skute Gospodina Boga i Gospođe Države.
U demokratskim državama Vlast biva birana na parlamentarnim izborima svake četiri godine. Dakle, u demokraciji je Vlast ugovor između birača i onih koji biraju, u kojem oni koji biraju prenose svoje pravo na one koje izaberu, dajući im tako svoje pravo da upravljaju državom. Taj ugovor traje četiri godine, kad se na novim izborima daje ili ne daje povjerenje onima koji su na Vlasti.
U tako ustrojenoj državi Vlada je izvršna vlast koja putem Zakonodavnog tijela i Zakonima uređuje pravni okvir za jednaku šansu svih građana, ali isto tako, putem Zakona uređuje i odnose među Državama, okruženja kojem pripadamo.
Republika Hrvatska je od svoga osamostaljenja 1990. godine, putem političkih elita, što će reći strankama na vlasti, strankama u oporbi i priležnicima takve politike, vrlo smišljeno odradila prelazak društvene svojine u privatno vlasništvo.
Kroz tranzicijska previranja, kako u zakonodavstvu tako i u pretvorbi i privatizaciji, razvlastila je nositelje titulare prava na imovinu, a samim tim i vlasništvo. Činila je to raznim Uredbama i Zakonima, te tako, prema nalazima Državne revizije, izvela nezapamćenu pljačku svojih građana. Dakako, u interesu poslušnih i «snalažljivih» pojedinaca iz svojih redova.
Sad, kad je Hrvatska na pragu ulaska u Europsku uniju i Euro-atlantske integracije, politička elita misli da se u tim Europama nije pratio tijek pretvorbe i privatizacije, da im nije poznata zakonski uokvirena pljačka. Koja, nota bene, nigdje nije na tako brutalan način provođena prema vlastitim građanima, da ne kažem vlastitim biračima.
Međutim, ta uljuđena Europa na vlasništvo gleda kao na uvjet održanja i postojanja države i štiti vlasništvo svim Zakonima. Zato sada od nas ultimativno traži da uljudimo tu Lijepu našu pravnu Državu. Jasno, sukladno europskim Zakonima. Pa nam sada valja urediti pravosuđe i vratiti bespravno oduzeto vlasništvo vlasnicima. To je condicio sine qua non prihvaćanja Republike Hrvatske, kao uljuđene države, u njihovu zajednicu.
JE LI EVROPSKOJ UNIJI VAŽNIJI DEN HAG I GOTOVINA ILI HRVATSKA PRAVNA DRŽAVA I SREĐENA IMOVINA
Što znači zahtjev koji se ultimativno stavlja pred Državu Hrvatsku i njenu vlast? Nije to samo pitanje Gotovine kako nam servira pozicija i opozicija, to je nešto mnogo važnije za Europe od Gotovine. Što je to ?
Ništa druga nego da vlast napokon prizna da je namjerno varala, sve ovo vrijeme, svoje građane u interesu nekolicine odabranika, to jest elitnih članova ili simpatizera te iste vlasti. Od 1990. do danas.
A to znači da moramo, po tko zna koji put u samostalnoj Hrvatskoj, platiti novo saniranje tog stanja, u interesu onih koji su ih i dosad varali, a sve njihove prevare nagraditi po glasovitoj Rojsovoj uzrečici: tko je jamio – jamio! Hoćemo li širom otvorenih uplašenih očiju, praznih džepova, bez posla, praćeni optužujućim pogledima vlastite djece za nesposobnost, klimati glavom i odobravati našim ili njihovim još jednu prevaru?
Unatoč tome što nismo, kao građani Republike Hrvatske, sjedili u Saboru i donosili zakonske prevare kako bi naši došli do hotela, tvornica, vila, zrakoplova, zemljišta i svih drugih pogodnosti.
Meni je muka, a vjerujem i svima vama, kad vidim sve one tajkune koji u svom selu nisu mogli biti ni frizeri, a u Hrvatskoj su ostvarili Američki san.
Hajde da vidimo kako su to izveli.
Dok su se dragovoljci okupljali da tijelima štite svoju Hrvatsku, oni su donosili Zakone za njihovu Hrvatsku. Pravnu na tezi o vladavini prava.
Političke elite donose Zakone koji trebaju zaštititi njihovu osvojenu imovinu i onemogućiti gubitnicima, zapravo pravim vlasnicima, da ostvare povrat svojih prava, jer to bi bilo na štetu novih vlasnika koji su i te kako dobro znaju kako su došli do svog vlasništva.
Zakon je dobar gospodar, a i zaštitnik ako je u interesu građana. Međutim ako se politička struktura ujedini u nastojanju da opljačka svoj narod, onda može Zakon upotrijebiti kao instrument te pljačke i snagom Božje ili Državne moći, a najčešće udruženim Moćima. Tako Zakoni znaju rezultirati, kao u našem slučaju, opustošenim poduzećima, izgubljenim radnim mjestima i općim siromaštvom goleme većine hrvatskih građana, dakle onih kojima je na takav način oduzeto vlasništvo.
Europa se davno odrekla ove vrste divljeg kapitalizma, ja bih rekao rodijačkog, i zahtijeva od budućih članova Europske unije da usvoje pravne standarde kakvi vladaju u toj toliko željenoj Europi. Dakle: zaštita Vlasništva, vraćanje Vlasništva jer kao što rekoh Vlasništvo je osnova svake Države i svakog društva.
To je, zapravo, ono što Evropa traži od Hrvatske!
Odgovara li to našim političkim elitama i njihovim štićenicima?
Odgovorno tvrdim da ne odgovara. Zašto? Zato što je Hrvatska posljednja od svih potpisnica izvršila ratifikaciju Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, s pripadajućim ANEX-ima 3. ožujka 2004. godine, a koji je potpisala tri godine ranije, 29. lipnja 2001. godine u Beču.
Ovim međunarodnim ugovorom konsenzualno su riješena sva pitanja razdruživanja Republika bivše SFRJ s pripadajućom zajedničkom imovinom, stečenim pravima, imovinom fizičkih i pravnih osoba na dan 31. prosinca 1990. godine. Da, da, nema greške, upravo na taj dan! Ratificirale su ga sve bivše Republike negdašnje zajedničke države, sad samostalne države: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija i Crna Gora.
Ovaj Zakon, kao i Zakon o suradnji sa Haškim sudom nema alternativu u provođenju, stupio je na snagu 3. lipnja 2004. godine!
Navedeni zakon kaže:
Privatna imovina i stečena prava građana i drugih pravnih osoba SFRJ države slijednice štitit će se u skladu s odredbama ovog Aneksa.
Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništavan.
A to znači da su Zakonom o pretvorbi i privatizaciji diskriminirani zaposlenici kojima su temeljem neposjedovanja Domovnice oduzeta prava na kupnju povlaštenih dionica, s obzirom na radni staž u tim poduzećima.
Krenimo od onih najvećih: Industrogradnja Tempo, Konstruktor, Vijadukt, Lavčević, Tehnika…itd., Brodogradilišta Uljanik, 3. maj …itd.
I sve druge firme koje su uskratile pravo na kupnju dionica svojim zaposlenicima, oduzimanjem stečenih prava iz rad, dajući im otkaze zbog oduzimanja Zakonom prava na državljanstvo pa samim time i na njihova stečena prava i imovinu. Što je tu posljedica? Ovim Zakonom vraćaju se njihovih prava na dan 31.12.1990. godine ruši se vlasnička struktura firmi, ali i poništava privatizacija banaka kao kolateralna šteta za državu koja ih je sanirala.
Što navedeni Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije sada stavlja pred sve nas u Lijepoj našoj?
U najmanju ruku neizvjesnu budućnost. Zato što su oni, koji su sudjelovali u nezakonitom otuđivanju tuđe imovine i tuđih stečenih prava, stekli materijalna dobra na nezakonit način, na račun svih nas, a vraćat ćemo samo mi koji smo već ionako sanirali banke da bi oni mogli dizati kredite. A tim su kreditima kupovali oduzete dionice i nekretnine na kojima su gradili svoja imanja našim novcima.
Dakle, svi zaposlenici brojnih poduzeća u Republici Hrvatskoj imaju pravo, nakon 31. prosinca 1990. godine, na dionice pretvorbenih poduzeća prema Zakonu koji je važio za pretvorbu i privatizaciju, sa svim popustima koja su im bila osporena i onemogućena zbog toga što nisu imali Domovnice kao dokaz državljanstva. Moraju im se priznati i uplatiti svi doprinosi koji su im se prestali uplaćivati zbog istog razloga, tj. nepriznavanja prava na rad i iz rada, jer im nisu bila priznata prava na državljanstvo, što im je ovim Međunarodnim ugovorom priznato.
Vraćaju se:
- Dionice
- Predstavništva kompanija
- Prodavaonice
- Poslovnice
- Filijale
- Biroi
- Agencije
- Izdvojena poslovna mjesta
- Remontne i servisne radionice
- Skladišta
- Odmarališta
- Zemljišta kupljena za investicije ili za druge gospodarske svrhe
- Tereni za kamping i sportske aktivnosti zatvorenog tipa za radnike
- Brodovi za putnički i teretni promet
- Autobus
- Teretna i putnička vozila
- Kancelarijska oprema
- Umjetnine (slike i umjetnički predmeti)
- Zalihe robe i materijala koji su se 31. 12. 1990. zatekli na području pojedine Republike a pripadali su sjedištima kompanija iz drugih republika.
Tko su odgovorni za sve što će nas snaći?
Političke stranke i njeni prvaci koji su od 1990. godine u vlasti, pojedinci zaposleni u Državnoj upravi koji nisu htjeli primjenjivati Zakone nego su ih tumačili u interesu političkih elita: HFP, Općinski sudovi, Ministarstvo pravosuđa, Državna odvjetništva, Ustavni sud i Vlada republike Hrvatske.
Svi su oni znali za međunarodne ugovore i njihovu ratifikaciju. Bez njih nije moguće pripremiti, donijeti, niti provesti Zakon. Pravno se ne mogu osloboditi od optužbe da nisu znali. Bili su pismeno upozoreni o sudskim postupcima i ustavnim tužbama u kojima su pojedinci tražili zaštitu od tih istih institucija. Ali oni su suprotno donesenim Zakonima svojim činjenjem, ne činjenjem ili propuštanjem da učine, radili suprotno. Umjesto da zaštitite stečena prava, vlasništvo pojedinaca i pravnih osoba, oni su doveli u pitanje osnove pravne države, Zakone i vlasništvo. Tim su svojim ponašanjem počinili štetu koju će snositi svi građani Hrvatske kroz plaćanje odštete i vraćanje stanja na 31. 12. 1990. godine poništenjem svojih bespravnih i besramnih radnji, u postupcima koji se ne vode pred sudovima, nego su pojedina ministarstva, zadužena za provođenje odredbi ovih Zakona, dužna poništiti radnje s rečenim datumom 31. 12. 1990. godine. O čemu će voditi računa Strasbourg i ostale Europe.
Europi je sigurno važnija pravno uređena Država i pravna sigurnost njenih građana, kao i zaštita njihovih stečenih prava i vlasništva. Europa želi sigurnost svojih ulaganja u Države, buduće članice, koje joj to mogu osigurati i jamčiti. Hrvatska za sada nije u tom krugu zbog odnosa vlasti prema svojim građanima i nesređenim vlasničkim odnosima. Hrvatska je optužena da Gotovinu krije i ne privodi u Den Hag
Navedeni Zakon predstavlja Hag bez Den Haga za – poziciju i opoziciju. I zato ga kriju i ne provode.
Post je objavljen 18.04.2005. u 11:21 sati.