Dana 30. svibnja 2007. godine, nakon uspješno obranjenog diplomskog rada na Evanđeoskom teološkom fakultetu, te položenog đakonskog ispita na Reformiranom teološkom institutu "Mihael Starin", u Tordincima je u službu đakona zaređen Jadran Jelovčić iz Šibenika. Jadran Jelovčić je ujedno ovlašten za v.d. župnika Protestantske reformirane crkvene općine Šibenik. |
|
U Šibeniku su na blagdan Duhova, za vrijeme svečanoga bogoslužja krštena djeca đakona ove mlade reformirane crkvene općine. Krštenje je obavio evangelički župnik iz Splita. Novim krštenicima čestitamo a novoutemeljenoj zajednici vjernika u Šibeniku želimo izobilje Božjega blagoslova u njihovu radu.   |
|
53. Što vjeruješ o Duhu Svetome? Prvo, da je on s Ocem i Sinom isti vječni Bog ; drugo, da je i meni dat da me po pravoj vjeri učini zajedničarem Krista i njegovih dobročinstava , da me tješi i da će ostati sa mnom za uvijek. Heidelberški katekizam Tko je Duh Sveti? Je li on osoba ili ne? Je li on samo oznaka za Božju silu? Ima li razlike između Boga i Duha Svetoga? Sva ova pitanja postavljala su se od početka kršćanske crkve i nerijetko su stvarala podjele među kršćanima. I danas postoje različita mišljenja po pitanju Duha Svetoga. Jedni vjeruju da je Duh Sveti treća osoba božanstva (pravovjerno prihvaćeno učenje u Duhu Svetom odnosno o trojstvu), drugi da je on samo manifestacija jedne osobe (Sabelijanizam, po Sabeliju iz 4 stoljeća), jednoga Boga, dok treći odbacuju božanstvo Duha Svetoga tvrdeći da Duh Sveti samo sila Božja (Arijanizam, po Ariju iz 4 stoljeća). Mi dakle vjerujemo da je Duh Sveti pravi Bog, jednak Ocu i Sinu. Već na prvim stranicama Biblije, u postanku 1, 2, govori se o Duhu Božjem koji je «lebdio nad vodama». Upravo je ovaj izvještaj veoma bitan za daljnje razumijevanje djelovanja Duha Svetoga. On sudjeluje u stvaranju i od kaosa stvara red. On i danas stvara nove osobe u Isusu Kristu, i u kaotične živote unosi sklad i red. On je dakle djelatna osoba a ne neka bezlična sila. U Starome zavjetu je djelovao na vrlo konkretan način. Nadahnjivao je ljude da zapisuju objavu Božju – Bibliju (2 Tim 3, 16). Božjim je slugama davao snage da budu vjerni i nepokolebljivi te da predvode Božji narod (Suci 6, 35), da spoznaju i propovijedaju jedinoga Boga (Iz 61, 1-2) a davao im je i fizičku snagu (Suci 15, 14). Također je pomagao Bezazelu da može obaviti sve umjetničke radove u šatoru od sastanka (razvijanje darova i sposobnosti – Izl 31, 3-5). Služba Duha Svetoga posebno je vidljiva na prorocima, poput Ilije i Elizeja. Ozbiljno proučavanje, kako Staroga tako i Novoga dovest će nas do zaključka da je Duh Sveti osoba, no ne bilo kakva osoba. Duh Sveti je božanska osoba-Bog. Zašto to vjerujemo? Duh Sveti je SVET, a to je izraz koji pripada Bogu. Kao što su čovjek i njegov duh jedno, tako je Bog i Duh Božji jedno (1 Kor 2, 11). Duh Sveti je sveznajuć. Ispituje i dubine Božje (1 Kor 2, 10-11). On je svugdje prisutan. Boravi u srcima svih vjernika istovremeno (Iv 14, 7). On je svemoćan (Zah 4, 6). On je stvoritelj (Job 33, 4). Duh Sveti je istina (1 Iv 5, 6). Duh Sveti je treća božanska osoba. U Mt 28, 18 spominje se i izjednačava zajedno s Ocem i Sinom. U 2 Kor 13, 13 daje se blagoslov u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Isus govori o drugom utješitelju koji nastavlja njegovu službu (Iv 16, 7). U Ivanu 14, 5-26 govori se o sve tri osobe Trojstva, a na poseban način o ulozi Duha Svetoga nakon Kristovoga fizičkog odlaska s ove zemlje. Spomenuli smo da je Duh Sveti u Starome zavjetu na poseban način davan pojedincima koji su imali posebne zadaće od Boga (suci, proroci, kraljevi i sl.). No u Novome zavjetu vidimo da je Duh Sveti dat svakome kršćaninu. Apostol Pavao kaže u 2 Kor 1, 22 da nas je Bog obilježio (za svoju svojinu) i stavio nam u srca kao zalog Duha Svetoga. Duh Sveti nas, po pravoj vjeri, čini zajedničarima Krista. Uloga Duha Svetoga glede prave vjere je ključna. Duh Sveti nas vodi do Boga, Duh Sveti nas vodi do pokajanja, Duh Sveti u nama proizvodi htjenje za vjerovati, Duh Sveti vodi proces posvećenja naših kršćanskih života. Nema spoznaje vjere, u iskustvenom smislu, bez Duha Svetoga. Duh Sveti je ključan i glede shvaćanja naših vjerskih istina. Duh Sveti je nadahnuo pisce Riječi Božje. On je dakle njen autor. On je dakle onaj koji je jedini sigurni tumač nadahnute Riječi Božje. Stoga se kršćani moraju moliti za prosvjetljenje Duha Svetoga svaki puta kada otvaraju svetu Riječ Božju. On će svakome dati onoliko spoznaje koliko je netko sposoban usvojiti. Duh Sveti je Duh istine (Iv 14, 17). Stoga istinu, po Kristovim riječima, mogu spoznati samo oni u kojima boravi Duh istine. Duh Sveti nas čini zajedničarima Krista i njegovih dobročinstava. Nismo mi ti koji svojom zaslugom ulazimo u zajednicu s Kristom, niti mi izabiremo Krista. Krist je onaj, koji nas po Duhu Svetomu uključuje u svoju zajednicu i daje nam da uživamo u njegovim dobročinstvima. U Starome zavjetu Bog je imao jedan izabrani narod, narod Izraela. Bog ga je izabrao i pozvao te sklopio s njim savez zajedništva. U Novome zavjetu Bog također izabire sebi narod kojega poziva k sebi i s njim sklapa savez, po Duhu Svetomu (Gal 3, 14). Oni su u zajedništvu s Bogom i posvećeni njemu, po Duhu Svetomu. Apostol Petar na početku svoje prve poslanice upućuje ove riječi svojim primateljima: «izabranim po predznanju Boga Oca za posvećenje koje ostvaruje Duh, da se pokore Isusu Kristu i budu poškropljeni njegovom krvi…» (1 Pt 1, 2). Duh Sveti je naš tješitelj. Svatko od nas ima svojim osobnih potreba za utjehom, i Duh Sveti želi biti na tješitelj u nevoljama, tuzi i sl. Duh Sveti dolazi kao tješitelj kada izlijemo svoje srce pred Bogom u molitvi. Tada intervenira Duh Sveti koji nas podiže, krijepi i tješi. Mi kao crkva prolazimo kroz različite nevolje. No moramo znati da je Duh Sveti tješitelj Crkve. Jedna pjesma kaže. «Ne plaši se crkvo Božja, Sveti Duh je čuvar tvoj…». Da, On je naš čuvar, naš tješitelj. Crkva započinje izlićem Duha Svetoga na apostole na dan Pedesetnice, Duh Sveti je bio silno prisutan u crkvi koja nam se opisuje u Djelima apostolskim nastavljajući Kristovo djelo u njoj. Duh Sveti je tješio crkvu i davao joj rast (Dj 9, 31). Nema Crkve bez Duha Svetoga. Crkva mora biti mjesto silnoga Božjega djelovanja, a njegovo se djelovanje očituje na različite načine. Ne smijemo niti jedan aspekt djelovanja Duha Svetoga zanemariti. Duh daje darove ali daje i plodove. On nas vodi k spasenju ali i posvećuje. On nam naviješta besplatnu milost Božju ali u nama proizvodi htjenje za činjenjem dobrih djela. On čuva Crkvu Božju ali joj daje i rast. Duh Sveti ostaje s nama u vječnosti. Spomenuli smo da nas Duh Sveti čini zajedničarima s Kristom. To se zajedništvo ne ostvaruje samo na ovoj zemlji već se proteže kroz cijelu vječnost. Isus nije ostavio, nakon svoga uzašašća na nebo, zajednicu vjernika usamljenima. On im je obećao da će poslati Duha Svetoga, koji je kako smo i spomenuli, nastavio Kristovo djelo na zemlji. No, Duh Sveti koji se nastanjuje u vjerniku, daje sigurnost, jamstvo vječne budućnosti. On nam daje sigurnost vječnoga života. Oni koji imaju Duha Svetoga Sinovi su (dakako i kćeri) Božje (Gal 4, 6; Rim 8, 14). Prema njima Bog pokazuje svoju neizmjernu ljubav od koje ih ništa rastaviti ne može. Vjernima pripada vječnost. Onaj tko je pravom vjerom postao zajedničar s Kristom, započeo je predivno zajedništvo s Bogom koje se proteže kroz cijelu vječnost. Jasmin Milić Tordinci, o Duhovima 2007. |
|
VINKOVCI U Vinkovcima obnovljena bogoslužja. Jednom mjesečno održavaju se službe za filijalnu zajednicu reformiranih vjernika u Vinkovcima.  ŠIBENIK U Šibeniku otvorena Protestantska reformirana crkvena općina Šibenik. Na blagdan Duhova obavit će se prva krštenja u ovoj crkvenoj općini. TORDINCI Nastavlja se obnova crkve. Izoliraju se vlažni zidovi.   REFORMIRANI TEOLOŠKI INSTITUT "MIHAEL STARIN" Obnovljen rad Reformiranog teološkog instituta. Sjedište je premješteno iz Osijeka u Tordince a institut je nazvan po značajnom reformatoru ovih krajeva iz 16. stoljeća, Mihaelu Starinu.  POSJETA CRKVAMA U NJEMAČKOJ Od 17. do 20. svibnja 2007. senior dr. Milić zajedno sa svojom suprugom posjetio je i služio u nekoliko Protestantskih crkava u Njemačkoj.   NOVE KNJIGE Od početka godine izašle su 4 nove knjige: 1. Jasmin Milić, Povijesni pregled liturgije 2. Robert Godfrey, Bogougodno slavljenje 3. Morton H. Smith, Svjedočanstvo, Uvod u kršćansku doktrinu 5. Kanoni sa sinode u Dortrechtu 1618. -1619. |
|
Propovjedni tekst: Djela 1, 6-11 Danas su naše misli usmjerene na Uzašašće Gospodinovo. Nedavno smo razmišljali o Kristovoj smrti i njegovu slavnu uskrsnuću. Kada je Isus umro, njegovi su učenici bili iznenađeni. Nadali su se da će Isus završiti na prijestolju, kao kralj a ne na križu kao razbojnik. No, nakon tri dana Krist je uskrsnuo i dao novu nadu svojim učenicima. Četrdeset dana Krist je boravio sa svojim učenicima kako bi ih pripremio za njihovu buduću službu. Bilo je to blagoslovljeno vrijeme za Kristove učenike. Oni su se najsigurnije osjećali u njegovoj blizini. Nisu željeli da ih Krist napusti. Jesmo li mi najsretniji kada smo u zajedništvu s Kristom? Ili se bolje osjećamo kada se Krist ne miješa u naše živote? Ako želimo da naš život bude uspješan na svakome području, poslovnom, bračnom, akademskom i sl. onda moramo biti u trajnom zajedništvu s njim. Sada se opet nalazimo pred događajem koji je možda zabrinuo njegove učenike. Krist odlazi na nebo, fizički napušta svoje učenike. No već ranije Isus im je nagovijestio da će otići, no da će im poslati Duha Svetoga. Krist je obećao da će po Duhu Svetome biti sa svojim narodom do kraja svijeta. Obećao im je također da će ponovno doći, a što su posvjedočili i anđeli, prilikom Kristovog odlaska na nebo. Krist nikada ne ostavlja svoj narod. Mi smo ti koji možemo otići od njega, ali on ne želi otići od nas. On želi naše zajedništvo, želi biti s nama do svršetka svijeta, pa i dalje od toga-želi biti s nama u vječnosti. Bez razloga su se radovali oni koji su mislili da su Krista raspećem ubili, jer Krist je pobjedonosno uskrsnuo. Bez razloga se raduju oni koji misle da Krist danas nije među nama, da je mrtav, jer više ne hoda fizički ovom zemljom. Koliko god netko pokušavao maknuti Krista s povijesne pozornice, to mu ne uspijeva, jer Krist uvijek živi u svome narodu, bez obzira na progonstva i sl. Mi koji smo živjeli u komunističkim sustavima, svjedoci smo toga. Komunizma više nema među nama. A kršćanstvo protiv koga su se komunisti borili živo je i aktivno. Svojim odlaskom na nebo Krist zapravo započinje posebnu službu za svoj narod. On nas zastupa pred Ocem nebeskim. Krist je živio na ovoj zemlji radi čovjeka, njegova je služba bila potpuno usmjerena prema čovjeku. Krist je umro radi čovjeka. Uskrsnuo je radi našega opravdanja. Odlazi u nebo ne da bi se odmorio od nas, već da bi nastavio djelovati za nas. Njegova ljubav je usmjerena prema čovjeku kroz cijelu vječnost. Kada nam je teško, kada mislimo da je Krist daleko od čovjeka, znajmo da nas on zastupa i tada pred Ocem nebeskim. On je i danas usmjeren prema nama ljudima i radi za nas. Krist nam je primjer u molitvi. Molio je dok je bio na ovoj zemlji i time nas učio što mi trebamo činiti. Sada, kada moli pred Ocem nebeskim za svoju crkvu također nas uči da i mi trebamo zastupati jedni druge u molitvama. Koliko mi molimo jedni za druge? Jesu li potrebe drugih u našim molitvama? Uzašašće je i poruka ponovnoga Kristovoga dolaska na ovu zemlju. Kao što odlazi, tako će se i vratiti. To su poručili «dva čovjeka» u bijelim haljinama, vjerujemo da su to bili anđeli. Nemamo razloga sumnjati da će Isus ponovno doći. On nikada nije rekao laž. Sve su njegove riječi istina. A njegovo je obećanje da će ponovno doći po svoj narod. To je nada kršćana. Ne znamo kada, niti se trebamo opterećivati određivanjem datuma njegova dolaska. Ako želimo biti spremni za njegov dolazak, jednostavno trebamo živjeti praktičnim kršćanskim životom svakodnevno. Uzašašće je poruka da ćemo i mi jednoga dana otići Kristu, u njegov dom. Isus je rekao da će otići u nebo, pripraviti nam dom, te se ponovno vratiti da nas uzme k sebi, da budemo tamo gdje je i on ( Iv 14, 1-3). Kršćani su oni koji slijede Krista. Mi ga slijedimo i u smrti, ali nakon smrti dolazi uskrsnuće i uzašašće. To je nada kršćana. Jednoga dana bit ćemo s njim u vječnosti. No vječnost počinje sada, ovdje na zemlji. Put kršćanina može završiti u nebu samo ako ga započnemo na zemlji. Naše kršćanstvo ne smije biti samo deklarativno, već praktično. Sve dok ne odemo s ove zemlje pozvani smo biti Kristovi svjedoci drugima. Mi smo njegovo tijelo, Kristove ruke i noge. Činimo li svakodnevno njegovu volju? Jesmo li njegovi svjedoci u ovome svijetu koji potrebuje nadu od Boga? Neka nam Bog pomogne da ispunimo zadaću koju kao Kristova crkva imamo na ovoj zemlji. U toj zadaći nismo sami. Krist je i danas kralj svoje crkve i živi među nama. Amen! Jasmin Milić Bad Dürkheim (Njemačka), 17. 05. 2007. |
OVIH DANA U IZDANJU KRŠĆANSKOGA CENTRA "DOBROGA PASTIRA" IZ OSIJEKA I TEOLOŠKOG FAKULTETA - NOVI SAD IZLAZI PRIJEVOD (S LATINSKOG JEZIKA) KANONA SA SINODE U DORTRECHTA IZ 1618. I 1619. GODINE. OVDJE DONOSIMO PREDGOVOR OVOME IZDANJU. Reformirana ili, kako se još naziva, kalvinistička teologija, znakovita je po nauku o predestinaciji odnosno predodređenju. Termin kalvinizam, dakle, obilježava teološki nauk o predestinaciji koji je definirao francuski reformator Jean Calvin (1509. – 1564.) i posebno ga naglasio u svojim djelima, poput Institucija, te u novozavjetnim komentarima – premda on nije prvi koji ga je naučavao. Nauk o predestinaciji naučavao je i Augustin, kao i reformatori, Luther i Zwingli. Jedno od glavnih načela Calvinova nauka bilo je Soli Deo gloria („Samo Bogu slava“, tj., „Slava pripada samo Bogu“). Calvin je, dakle, isticao suverenost Božju. Upravo je u svojoj suverenoj vladavini Bog od vječnosti predodredio one koji će biti djeca i nasljednici nebeskoga kraljevstva. Bog je onaj koji ima pravo i postupa suvereno i po pitanju vječnoga spasenja. Po Calvinu: "...ako je Njemu (Bogu) po volji uništiti čovječanstvo, ima pravo na to, a oni koje je spasio od uništenja mogu na to gledati kao na suverenu Božju dobrotu." Izabranici su, po Calvinu, primatelji Božje milosti, a odbačenici su primatelji Božjega gnjeva, odnosno Njegove pravednosti. U Uputama u vjeru Calvin će reći: “Istina je da evanđelje zove sve ljude da sudjeluju u Kristu, ali neki, zaslijepljeni i otvrdnuti nevjerom, preziru tu jedinstvenu milost. Naposljetku samo vjernici mogu uživati u Kristu; oni ga primaju jer je poslan njima; oni ga ne odbacuju kada im je dan, već ga slijede kada ih On pozove.” Calvin dakle smatra da oni koji Krista slijede, odnosno koji se odazivaju na Kristov poziv, potvrđuju time da su izabrani. Svi su pozvani, odazivaju se samo izabrani. Nauk o predestinaciji definiran je u Belgijskom vjeroispovijedanju (lat. Confessio Belgica) koje je postalo temeljnim vjeroispovijedanjem reformiranih crkava u Nizozemskoj. Belgijsko vjeroispovijedanje objavljeno je 1561. godine i nazvano je belgijskim jer je nastalo u južnom Lowlandsu, danas poznatom kao Belgija. Glavni autor ovog vjeroispovijedanja bio je Guido de Bres, pastor Reformirane crkve u Nizozemskoj, koji je kao mučenik umro 1567. godine. Drugo po važnosti službeno vjeroispovijedanje reformiranih crkava jest Heidelberški katekizam, tiskan 1563. godine. Taj je katekizam podijeljen na 52 nedjelje, s 129 pitanja i odgovora (u mnogim reformiranim crkvama uobičajeno je nedjeljom poslije podne propovijedati na temelju pitanjâ i odgovorâ iz katekizma). Autori su mu Zacharias Ursinus, profesor na Heidelberškom sveučilištu i Caspar Olevianus, gradski propovjednik. Heidelberški katekizam nije imao primarni cilj baviti se pitanjem predodređenja odnosno božanskoga izbora, već je nastao u težnji za pomirenjem različitih shvaćanja luterana i reformiranih glede nauka o Večeri Gospodnjoj. U pitanjima i odgovorima 1, 21, 32, 53, 56, 57, 58, 59 i sl., katekizam ustrajava u shvaćanju spasenja kao Božjega izbora. Belgijsko vjeroispovijedanje i Heidelberški katekizam postali su obvezatnima za pastore i profesore nizozemskih reformiranih crkava. Došlo je, međutim, i do protivnih mišljenja u odnosu na nauk o predestinaciji, odnosno do osporavanja izričaja njegove definicije u narečenim vjeroispovijedanjima. Stoga je Amsterdamski konzistorij zatražio od mladoga teologa Jacobusa Arminiusa (1560. – 1609.), profesora teologije na Sveučilištu u Leidenu, da razmotri pitanja koja su negirala nauk o predestinaciji, te da ospori takav nauk koji bi bio u neskladu s naukom o predestinaciji. Arminius je, međutim, suprotno očekivanjima, prihvatio ovaj protivni nauk. Suprotstavio se kalvinističkim teološkim stavovima, posebice nauku o bezuvjetnoj predestinaciji, te stao objavljivati brojna djela argumentirajući svoj novi teološki pravac. Iscrpljen teološkim rasprama, umro je 19. listopada 1609. godine. Nakon Arminiusove smrti njegovo su učenje sistematizirali Simon Episcopus (1583. – 1643.) i Jan Uytenbogaert (1577. – 1644.) u dokumentu Remonstrantia iz 1610. godine (po njemu su se pristalice ovoga dokumenta nazivali i remonstranti). Dokument je naglašavao pet točaka: 1. Bog je odredio da u Kristu spasi one koji vjeruju u njegova Sina; 2. Krist je umro za sve ljude, a ne samo za izabrane; spasenje je u načelu moguće svakome; 3. čovjek ne može sam doći k Bogu bez djelovanja milosti, no, 4. toj se milosti čovjek može suprotstaviti. 5. Moguće je «otpasti od milosti». Arminijanci, predvođeni Simonom Episcopusom, pokušali su obraniti svoje stavove na reformiranoj sinodi u Dordrechtu u Nizozemskoj. Sinoda je započela 13. studenog 1618. godine, a zaključena 28. svibnja 1619. godine. Održavala se u dordrechtskoj «velikoj crkvi» a okupila je jedanest predstavnika staleške skupštine, pet profesora, trideset i tri pastora, šesnaest prezbitera imenovanih od strane pokrajinskih sinoda, te dvadeset osam stranih izaslanika, predstavnika nacionalnih reformiranih crkava. Sinoda je dakle imala međunarodni karakter. Na toj je sinodi arminijanizam osuđen, a u Kanonima iz Dordrechta, koji su službeni dokument sinode u Dordrechtu, definirano je sljedećih pet točaka: 1. Potpuna iskvarenost ljudska (čovjek je nesposoban sam postići spasenje zbog svoje grešnosti koja ga čini potpuno iskvarenim); 2. Bezuvjetan izbor (izbor/predodređenje nije ničim uvjetovano, već je jednostavno stvar Božje suverene odluke); 3. Ograničeno pomirenje (pomirenje između Boga i čovjeka ograničeno je samo na one koje je Bog izabrao i nema karakter univerzalnog/sveopćeg pomirenja – Krist je umro samo za izabrane); 4. Neodoljiva milost (Izabrani se ne mogu suprotstaviti Božjoj milosti); Ustrajnost svetih (Sveti ne mogu izgubiti spasenje odnosno otpasti od milosti). Sinoda je također, nakon temeljite revizije, prihvatila i Belgijsko vjeroispovijedanje iz 1561. godine. Crkve koje su prihvaćale Belgijsko vjeroispovijedanje nazivale su se, u skladu s njim, „belgijskim“ crkvama. To je razlog da se u predgovoru kanonâ spominju belgijske crkve. Kanoni dakle imaju poseban značaj, jer pravno «prosuđuju» arminijanizam nastojeći istodobno ukazati na ispravno vjerovanje te osuditi zablude. Ovih pet točaka, poznatih i kao pet točaka kalvinizma, predstavljeni su u određenoj teološkoj literaturi akronimom TULIP (po početnim slovima engleskih riječi kojima započinje svaka od točaka). Uz Belgijsko vjeroispovijedanje i Heidelberški katekizam, Kanoni iz Dorta postali su službenim vjeroispovijedanjem Nizozemske crkve. Ova tri dokumenta priznata su danas od strane određenih reformiranih denominacija kao temeljna vjeroispovijedanja njihova nauka, a nazivaju ih i Tri forme jedinstva. Kalvinizam i arminijanizam nastavili su međusobno suprotstavljati sve do naših dana. Arminijanizam je našao svoga vatrenog zagovornika u Johnu Wesleyu (1703. – 1791.), osnivaču metodizma. Arminijanska shvaćanja danas prihvaćaju, pored spomenutih metodista i pentekostalci, adventisti, pojedine baptističke ckve i drugi, dok je kalvinizam zastupljen u većini reformiranih odnosno prezbiterijanskih crkava, kao i u pojedinim baptističkim i drugim crkvama. Dr. sc. Jasmin Milić Senior Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj i Profesor Teološkog fakulteta – Novi Sad u Novom Sadu |
|
62. Zašto naša dobra djela ne mogu biti opravdanje pred Bogom ili bar dio toga opravdanja? Zato, jer pravednost, koja bi mogla opstati pred Božjim sudom mora biti potpuno savršena i slagati se potpuno sa zakonom Božjim, a i najbolja naša djela u ovome životu sva su nesavršena i okaljana grijehom. 63. Zar ništa ne zaslužuju naša dobra djela, iako ih Bog hoće da nagradi u ovome i u budućem životu? Ne nagrađuje nas Bog radi zasluga, nego iz milosti. 64. Zar ovo učenje ne čini ljude lakoumnima i bezbožnima? Ne, jer je nemoguće da oni koji su Kristu pravom vjerom ucijepljeni ne donesu plodove zahvalnosti. Heidelberški katekizam Imajući u vidu da Bog traži najbolju i savršenu žrtvu, što je to što mu mi možemo dati? Ima li toga uopće čime možemo udovoljiti pravednosti Božjoj? Uzmimo npr. da želimo u cijelosti održati Božji Zakon. Bog nam je dao Deset zapovijedi kao standard po kojem bi trebali živjeti. No, možemo li i tih Deset zapovijedi održati? Na našem redovitom bogoslužju mi slušamo Deset zapovjedi i ispitujemo našu savjest pred Bogom. I svaki puta, ukoliko smo iskreni, moramo tražiti od Boga milost: Gospodine smiluj nam se, i prikloni srca naša zakonu svome. U našoj molitvi pokajanja, na službi Večere Gospodnje, ispovijedamo kako nismo ljubili Boga i naše bližnje cijelim našim srcem (a što je bit održavanja svih Božjih zapovijedi). Dakle, ovaj standard teško održavamo u cijelosti. A apostol Pavao nam kaže u poslanici Galaćanima: «Svi naime koji se pouzdavaju samo u vršenje Zakona nalaze se pod prokletstvom, jer stoji pisano 'Proklet svaki onaj koji ne poštuje Zakon vršeći sve što je u njemu napisano'.» Gal. 3, 10; Pnz 27, 26. Jasno je dakle, da su oni, koji se pouzdaju samo u vršenje Zakona, na krivom putu. Razlog je jednostavan-Zakon, nitko u cijelosti održati ne može. No, ove Pavlove riječi ne isključuju vrijednost vršenja Zakona, već isključuju mogućnost opravdanja pred Bogom, vršenjem Zakona. Prošli smo puta spomenuli životopise «svetaca» u kojima se opisuju različiti duhovni podvizi, odnosno napori pojedinaca, koji su zasigurno voljeli Boga, da vlastitim trudom i djelima dođu do opravdanja pred Bogom i konačnoga spasenja. Mnogi su od njih padali u očaj i depresiju, nesigurnost i duhovnu žalost, kada su shvatili da su svi njihovi napori uzaludni. Čovjek koji se svojim djelima želi opravdati, zasigurno će se naći pred zidom. Martin Luther je također činio sve što je smatrao da ga može spasiti. «Kojagod bi dobra djela čovjek mogao činiti da se spasi, Luther ih je odlučio izvoditi. Katkada je postio i po tri dana bez ijedne mrvice… Sam si je nametao bdijenja i molitve više nego što su to pravila nalagala. Odbacivao je dopuštene pokrivače i gotovo se na smrt smrznuo. Katkada je bio ponosoan na svoju svetost i rekao bi: 'Danas nisam učinio ništa loše'. A onda bi mu se pojavile dvojbe. 'Jesi li dovoljno postio?' Jesi li dovoljno siromašan?'» (Roland H. Bainton, Na tome stojim, str.40-41). No sve te metode koje je Luther činio nisu mu donijele unutarnji mir. Mir je u njegovoj duši nastupio kada je shvatio da čovjek postaje pravednik pred Bogom po vjeri. Možda smo se i mi našli u sličnoj situaciji? Željeli smo najbolje, željeli smo se promijeniti vlastitom snagom, no nije nam išlo. No, upravo je zato evanđelje dobra vijest. Evanđelje nam donosi poruku o besplatnoj Božjoj milosti koja opravdava grješnika, koji vjerom pristupa prijestolju milosti. Pouzdajući se u vlastita djela, čovjek može zapasti i u grijeh idolopoklonstva. U 95 pitanju i odgovoru Heidelberškog katekizma definira se idolopoklonstvo na slijedeći način: «Mjesto jedinoga pravoga Boga, koji se objavio u svojoj riječi, ili kraj njega izmisliti ili imati nešto drugo u čega se čovjek uzda.» Nerijetko sam slušao vjernike različitih zajednica koji su uvjereni da upravo zato što pripadaju toj i toj zajednici, i vrše djela onako kako to njihova zajednica propisuje, jesu opravdani pred Bogom. Druge, koji ne pripadaju njihovoj zajednici i ne prakticiraju kršćanstvo onako kako oni smatraju da se treba prakticirati, oni smatraju nespašenima. No, zar naša djela ipak ne zaslužuju neku nagradu? Zar ne čujemo često kako će nas Bog po djelima nagraditi, kako u ovom, tako i u budućem životu? U Lukinu evanđelju Krist nas poziva da Bogu služimo u poniznosti. I kada izvršimo ono na što nas Zakon Božji pa i evanđelje poziva, trebamo reći: «Beskorisne smo sluge. Učinili smo što smo samo morali učiniti» Lk 17, 10. Istina, Bog nas nagrađuje, ali i nagrada je izraz njegove milosti a ne naših zasluga. Čovjek kojega Bog nagrađuje zasigurno će obilovati dobrim djelima, jer su djela pokazatelj da uistinu ljubimo Gospodina. U priči o talentima (Talent je imao vrijednost oko 6000 denara, a što je nekoliko desetaka tisuća kuna), vidimo kako je gospodar nagradio vjernost onih koji su primljene talente umnožili. Nagrada ni ovaj put nije plod djela već milosti. Milošću su dobili određene talente (Gospodar je onaj koji daje) a radnici su se trebali vjerno odnositi prema tim talentima. Svojim radom su trebali odgovoriti na povjerenje koje su dobili od Gospodara (Mt 25, 14-30). Ovo je slikoviti prikaz onoga što Bog čini prema nama. On nam je u svojoj milosti darovao Duha Svetoga koji nam omogućava da proizvodimo dobra djela za Njega. Radnik, koji se samo čuvao talent, predstavlja religioznog kršćanina koji samo pazi da ne napravi nešto krivo. No kršćanstvo se ne sastoji samo u nastojanju da se živi bez grješke, nego u djelatnom, odgovornom, vjernom služenju Bogu koje donosi dobre plodove (Usp R. T. France, Evanđelje po Mateju, str. 366). Nekome su djela dovoljna: «Nisam nikoga ubio, opljačkao…». Koliko smo puta čuli takve iskaze religioznosti? Radnici, koji su od gospodara dobili povjere im talente, te koji su te talente umnožili, zapravo su se potrudili impresionirati gospodara. Bili su svjesni besplatnoga dara te su se prema tim darovima ponijeli krajnje odgovorno. Time što smo opravdani milošću, nismo oslobođeni od odgovornosti služiti Bogu i našim djelima. Što više, opravdani vjernik je krajnje odgovoran te svojim djelima zahvaljuje Bogu na ukazanoj mu milosti. Ranije smo govorili o kršćanima kao onima koji su ucijepljeni u Krista, koji dakle svoju životnu snagu crpe u Njemu. Takvi, kojima je Krist izvor života, ne mogu biti bez plodova, kako kaže katekizam «plodova zahvalnosti». Isus će, u Matejevu evanđelju reći: «Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, a zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, sječe se i baca u oganj. Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim rodovima». (Mt, 7, 17-20). Dakle, ucijepljeni u Kristu definitivno se prepoznaju po svojim rodovima. Oni nisu ucijepljeni u Krista, jer su donosili rod, već donose rod jer su ucijepljeni u Kristu. Rod nije naša zasluga. Rodove zahvalnosti možemo donijeti samo ukoliko smo u Kristu. U evanđelju po Ivanu Isus nam kaže: «Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa činiti.» (Iv 15, 5). Da zaključimo. Bog nas opravdava samo i isključivo svojom milošću. Mi vjerom prihvaćamo milost Božju. Kao odgovorni vjernici, pozvani smo odgovorno se ophoditi prema povjerenoj nam milosti. Naša djela (rodovi) pokazatelj su našega života u Kristu. Ukoliko pojedinac koji tvrdi da je vjernik ne pokazuje rodove obraćenja, zasigurno da nije ni iskusio obraćenje. Besplodno stablo osuđeno je na propast (Mt 7, 19). Stoga je i te kako važno je li naš život plodonosan dobrim djelima ili nije. Jasmin Milić Tordinci, 6. svibnja 2007. |
 U izdanju Kršćanskoga centra "Dobroga Pastira" izašla je nova knjiga ROBERT GODFREY, BOGOUGODNO SLAVLJENJE Naručiti je možete na e-mail: krscanski-centar@os.t-com.hr Knjiga ima slijedeći sadržaj: 1. RAT OKO SLAVLJENJA BOGA 2. POTREBA ZA ISTINSKIM BOGOSLUŽJEM 3. KARAKTER BOGOSLUŽJA 4. BOGOSLUŽJE I RIJEČ 5. VODSTVO U BOGOSLUŽJU 6. GLAZBA I BOGOSLUŽJE 7. ZABAVLJANJE, EVANGELIZACIJA I BOGOSLUŽJE 8. BOGOSLUŽJE IZ SRCA. |
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
