UZAŠAŠĆE
|
Propovjedni tekst: Djela 1, 6-11 Danas su naše misli usmjerene na Uzašašće Gospodinovo. Nedavno smo razmišljali o Kristovoj smrti i njegovu slavnu uskrsnuću. Kada je Isus umro, njegovi su učenici bili iznenađeni. Nadali su se da će Isus završiti na prijestolju, kao kralj a ne na križu kao razbojnik. No, nakon tri dana Krist je uskrsnuo i dao novu nadu svojim učenicima. Četrdeset dana Krist je boravio sa svojim učenicima kako bi ih pripremio za njihovu buduću službu. Bilo je to blagoslovljeno vrijeme za Kristove učenike. Oni su se najsigurnije osjećali u njegovoj blizini. Nisu željeli da ih Krist napusti. Jesmo li mi najsretniji kada smo u zajedništvu s Kristom? Ili se bolje osjećamo kada se Krist ne miješa u naše živote? Ako želimo da naš život bude uspješan na svakome području, poslovnom, bračnom, akademskom i sl. onda moramo biti u trajnom zajedništvu s njim. Sada se opet nalazimo pred događajem koji je možda zabrinuo njegove učenike. Krist odlazi na nebo, fizički napušta svoje učenike. No već ranije Isus im je nagovijestio da će otići, no da će im poslati Duha Svetoga. Krist je obećao da će po Duhu Svetome biti sa svojim narodom do kraja svijeta. Obećao im je također da će ponovno doći, a što su posvjedočili i anđeli, prilikom Kristovog odlaska na nebo. Krist nikada ne ostavlja svoj narod. Mi smo ti koji možemo otići od njega, ali on ne želi otići od nas. On želi naše zajedništvo, želi biti s nama do svršetka svijeta, pa i dalje od toga-želi biti s nama u vječnosti. Bez razloga su se radovali oni koji su mislili da su Krista raspećem ubili, jer Krist je pobjedonosno uskrsnuo. Bez razloga se raduju oni koji misle da Krist danas nije među nama, da je mrtav, jer više ne hoda fizički ovom zemljom. Koliko god netko pokušavao maknuti Krista s povijesne pozornice, to mu ne uspijeva, jer Krist uvijek živi u svome narodu, bez obzira na progonstva i sl. Mi koji smo živjeli u komunističkim sustavima, svjedoci smo toga. Komunizma više nema među nama. A kršćanstvo protiv koga su se komunisti borili živo je i aktivno. Svojim odlaskom na nebo Krist zapravo započinje posebnu službu za svoj narod. On nas zastupa pred Ocem nebeskim. Krist je živio na ovoj zemlji radi čovjeka, njegova je služba bila potpuno usmjerena prema čovjeku. Krist je umro radi čovjeka. Uskrsnuo je radi našega opravdanja. Odlazi u nebo ne da bi se odmorio od nas, već da bi nastavio djelovati za nas. Njegova ljubav je usmjerena prema čovjeku kroz cijelu vječnost. Kada nam je teško, kada mislimo da je Krist daleko od čovjeka, znajmo da nas on zastupa i tada pred Ocem nebeskim. On je i danas usmjeren prema nama ljudima i radi za nas. Krist nam je primjer u molitvi. Molio je dok je bio na ovoj zemlji i time nas učio što mi trebamo činiti. Sada, kada moli pred Ocem nebeskim za svoju crkvu također nas uči da i mi trebamo zastupati jedni druge u molitvama. Koliko mi molimo jedni za druge? Jesu li potrebe drugih u našim molitvama? Uzašašće je i poruka ponovnoga Kristovoga dolaska na ovu zemlju. Kao što odlazi, tako će se i vratiti. To su poručili «dva čovjeka» u bijelim haljinama, vjerujemo da su to bili anđeli. Nemamo razloga sumnjati da će Isus ponovno doći. On nikada nije rekao laž. Sve su njegove riječi istina. A njegovo je obećanje da će ponovno doći po svoj narod. To je nada kršćana. Ne znamo kada, niti se trebamo opterećivati određivanjem datuma njegova dolaska. Ako želimo biti spremni za njegov dolazak, jednostavno trebamo živjeti praktičnim kršćanskim životom svakodnevno. Uzašašće je poruka da ćemo i mi jednoga dana otići Kristu, u njegov dom. Isus je rekao da će otići u nebo, pripraviti nam dom, te se ponovno vratiti da nas uzme k sebi, da budemo tamo gdje je i on ( Iv 14, 1-3). Kršćani su oni koji slijede Krista. Mi ga slijedimo i u smrti, ali nakon smrti dolazi uskrsnuće i uzašašće. To je nada kršćana. Jednoga dana bit ćemo s njim u vječnosti. No vječnost počinje sada, ovdje na zemlji. Put kršćanina može završiti u nebu samo ako ga započnemo na zemlji. Naše kršćanstvo ne smije biti samo deklarativno, već praktično. Sve dok ne odemo s ove zemlje pozvani smo biti Kristovi svjedoci drugima. Mi smo njegovo tijelo, Kristove ruke i noge. Činimo li svakodnevno njegovu volju? Jesmo li njegovi svjedoci u ovome svijetu koji potrebuje nadu od Boga? Neka nam Bog pomogne da ispunimo zadaću koju kao Kristova crkva imamo na ovoj zemlji. U toj zadaći nismo sami. Krist je i danas kralj svoje crkve i živi među nama. Amen! Jasmin Milić Bad Dürkheim (Njemačka), 17. 05. 2007. |
