KANONI SA SINODE U DORTRECHTU 1618. I 1619.
OVIH DANA U IZDANJU KRŠĆANSKOGA CENTRA "DOBROGA PASTIRA" IZ OSIJEKA I TEOLOŠKOG FAKULTETA - NOVI SAD IZLAZI PRIJEVOD (S LATINSKOG JEZIKA) KANONA SA SINODE U DORTRECHTA IZ 1618. I 1619. GODINE. OVDJE DONOSIMO PREDGOVOR OVOME IZDANJU. Reformirana ili, kako se još naziva, kalvinistička teologija, znakovita je po nauku o predestinaciji odnosno predodređenju. Termin kalvinizam, dakle, obilježava teološki nauk o predestinaciji koji je definirao francuski reformator Jean Calvin (1509. – 1564.) i posebno ga naglasio u svojim djelima, poput Institucija, te u novozavjetnim komentarima – premda on nije prvi koji ga je naučavao. Nauk o predestinaciji naučavao je i Augustin, kao i reformatori, Luther i Zwingli. Jedno od glavnih načela Calvinova nauka bilo je Soli Deo gloria („Samo Bogu slava“, tj., „Slava pripada samo Bogu“). Calvin je, dakle, isticao suverenost Božju. Upravo je u svojoj suverenoj vladavini Bog od vječnosti predodredio one koji će biti djeca i nasljednici nebeskoga kraljevstva. Bog je onaj koji ima pravo i postupa suvereno i po pitanju vječnoga spasenja. Po Calvinu: "...ako je Njemu (Bogu) po volji uništiti čovječanstvo, ima pravo na to, a oni koje je spasio od uništenja mogu na to gledati kao na suverenu Božju dobrotu." Izabranici su, po Calvinu, primatelji Božje milosti, a odbačenici su primatelji Božjega gnjeva, odnosno Njegove pravednosti. U Uputama u vjeru Calvin će reći: “Istina je da evanđelje zove sve ljude da sudjeluju u Kristu, ali neki, zaslijepljeni i otvrdnuti nevjerom, preziru tu jedinstvenu milost. Naposljetku samo vjernici mogu uživati u Kristu; oni ga primaju jer je poslan njima; oni ga ne odbacuju kada im je dan, već ga slijede kada ih On pozove.” Calvin dakle smatra da oni koji Krista slijede, odnosno koji se odazivaju na Kristov poziv, potvrđuju time da su izabrani. Svi su pozvani, odazivaju se samo izabrani. Nauk o predestinaciji definiran je u Belgijskom vjeroispovijedanju (lat. Confessio Belgica) koje je postalo temeljnim vjeroispovijedanjem reformiranih crkava u Nizozemskoj. Belgijsko vjeroispovijedanje objavljeno je 1561. godine i nazvano je belgijskim jer je nastalo u južnom Lowlandsu, danas poznatom kao Belgija. Glavni autor ovog vjeroispovijedanja bio je Guido de Bres, pastor Reformirane crkve u Nizozemskoj, koji je kao mučenik umro 1567. godine. Drugo po važnosti službeno vjeroispovijedanje reformiranih crkava jest Heidelberški katekizam, tiskan 1563. godine. Taj je katekizam podijeljen na 52 nedjelje, s 129 pitanja i odgovora (u mnogim reformiranim crkvama uobičajeno je nedjeljom poslije podne propovijedati na temelju pitanjâ i odgovorâ iz katekizma). Autori su mu Zacharias Ursinus, profesor na Heidelberškom sveučilištu i Caspar Olevianus, gradski propovjednik. Heidelberški katekizam nije imao primarni cilj baviti se pitanjem predodređenja odnosno božanskoga izbora, već je nastao u težnji za pomirenjem različitih shvaćanja luterana i reformiranih glede nauka o Večeri Gospodnjoj. U pitanjima i odgovorima 1, 21, 32, 53, 56, 57, 58, 59 i sl., katekizam ustrajava u shvaćanju spasenja kao Božjega izbora. Belgijsko vjeroispovijedanje i Heidelberški katekizam postali su obvezatnima za pastore i profesore nizozemskih reformiranih crkava. Došlo je, međutim, i do protivnih mišljenja u odnosu na nauk o predestinaciji, odnosno do osporavanja izričaja njegove definicije u narečenim vjeroispovijedanjima. Stoga je Amsterdamski konzistorij zatražio od mladoga teologa Jacobusa Arminiusa (1560. – 1609.), profesora teologije na Sveučilištu u Leidenu, da razmotri pitanja koja su negirala nauk o predestinaciji, te da ospori takav nauk koji bi bio u neskladu s naukom o predestinaciji. Arminius je, međutim, suprotno očekivanjima, prihvatio ovaj protivni nauk. Suprotstavio se kalvinističkim teološkim stavovima, posebice nauku o bezuvjetnoj predestinaciji, te stao objavljivati brojna djela argumentirajući svoj novi teološki pravac. Iscrpljen teološkim rasprama, umro je 19. listopada 1609. godine. Nakon Arminiusove smrti njegovo su učenje sistematizirali Simon Episcopus (1583. – 1643.) i Jan Uytenbogaert (1577. – 1644.) u dokumentu Remonstrantia iz 1610. godine (po njemu su se pristalice ovoga dokumenta nazivali i remonstranti). Dokument je naglašavao pet točaka: 1. Bog je odredio da u Kristu spasi one koji vjeruju u njegova Sina; 2. Krist je umro za sve ljude, a ne samo za izabrane; spasenje je u načelu moguće svakome; 3. čovjek ne može sam doći k Bogu bez djelovanja milosti, no, 4. toj se milosti čovjek može suprotstaviti. 5. Moguće je «otpasti od milosti». Arminijanci, predvođeni Simonom Episcopusom, pokušali su obraniti svoje stavove na reformiranoj sinodi u Dordrechtu u Nizozemskoj. Sinoda je započela 13. studenog 1618. godine, a zaključena 28. svibnja 1619. godine. Održavala se u dordrechtskoj «velikoj crkvi» a okupila je jedanest predstavnika staleške skupštine, pet profesora, trideset i tri pastora, šesnaest prezbitera imenovanih od strane pokrajinskih sinoda, te dvadeset osam stranih izaslanika, predstavnika nacionalnih reformiranih crkava. Sinoda je dakle imala međunarodni karakter. Na toj je sinodi arminijanizam osuđen, a u Kanonima iz Dordrechta, koji su službeni dokument sinode u Dordrechtu, definirano je sljedećih pet točaka: 1. Potpuna iskvarenost ljudska (čovjek je nesposoban sam postići spasenje zbog svoje grešnosti koja ga čini potpuno iskvarenim); 2. Bezuvjetan izbor (izbor/predodređenje nije ničim uvjetovano, već je jednostavno stvar Božje suverene odluke); 3. Ograničeno pomirenje (pomirenje između Boga i čovjeka ograničeno je samo na one koje je Bog izabrao i nema karakter univerzalnog/sveopćeg pomirenja – Krist je umro samo za izabrane); 4. Neodoljiva milost (Izabrani se ne mogu suprotstaviti Božjoj milosti); Ustrajnost svetih (Sveti ne mogu izgubiti spasenje odnosno otpasti od milosti). Sinoda je također, nakon temeljite revizije, prihvatila i Belgijsko vjeroispovijedanje iz 1561. godine. Crkve koje su prihvaćale Belgijsko vjeroispovijedanje nazivale su se, u skladu s njim, „belgijskim“ crkvama. To je razlog da se u predgovoru kanonâ spominju belgijske crkve. Kanoni dakle imaju poseban značaj, jer pravno «prosuđuju» arminijanizam nastojeći istodobno ukazati na ispravno vjerovanje te osuditi zablude. Ovih pet točaka, poznatih i kao pet točaka kalvinizma, predstavljeni su u određenoj teološkoj literaturi akronimom TULIP (po početnim slovima engleskih riječi kojima započinje svaka od točaka). Uz Belgijsko vjeroispovijedanje i Heidelberški katekizam, Kanoni iz Dorta postali su službenim vjeroispovijedanjem Nizozemske crkve. Ova tri dokumenta priznata su danas od strane određenih reformiranih denominacija kao temeljna vjeroispovijedanja njihova nauka, a nazivaju ih i Tri forme jedinstva. Kalvinizam i arminijanizam nastavili su međusobno suprotstavljati sve do naših dana. Arminijanizam je našao svoga vatrenog zagovornika u Johnu Wesleyu (1703. – 1791.), osnivaču metodizma. Arminijanska shvaćanja danas prihvaćaju, pored spomenutih metodista i pentekostalci, adventisti, pojedine baptističke ckve i drugi, dok je kalvinizam zastupljen u većini reformiranih odnosno prezbiterijanskih crkava, kao i u pojedinim baptističkim i drugim crkvama. Dr. sc. Jasmin Milić Senior Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj i Profesor Teološkog fakulteta – Novi Sad u Novom Sadu |
