NAGRADA-MILOST BOŽJA
|
62. Zašto naša dobra djela ne mogu biti opravdanje pred Bogom ili bar dio toga opravdanja? Zato, jer pravednost, koja bi mogla opstati pred Božjim sudom mora biti potpuno savršena i slagati se potpuno sa zakonom Božjim, a i najbolja naša djela u ovome životu sva su nesavršena i okaljana grijehom. 63. Zar ništa ne zaslužuju naša dobra djela, iako ih Bog hoće da nagradi u ovome i u budućem životu? Ne nagrađuje nas Bog radi zasluga, nego iz milosti. 64. Zar ovo učenje ne čini ljude lakoumnima i bezbožnima? Ne, jer je nemoguće da oni koji su Kristu pravom vjerom ucijepljeni ne donesu plodove zahvalnosti. Heidelberški katekizam Imajući u vidu da Bog traži najbolju i savršenu žrtvu, što je to što mu mi možemo dati? Ima li toga uopće čime možemo udovoljiti pravednosti Božjoj? Uzmimo npr. da želimo u cijelosti održati Božji Zakon. Bog nam je dao Deset zapovijedi kao standard po kojem bi trebali živjeti. No, možemo li i tih Deset zapovijedi održati? Na našem redovitom bogoslužju mi slušamo Deset zapovjedi i ispitujemo našu savjest pred Bogom. I svaki puta, ukoliko smo iskreni, moramo tražiti od Boga milost: Gospodine smiluj nam se, i prikloni srca naša zakonu svome. U našoj molitvi pokajanja, na službi Večere Gospodnje, ispovijedamo kako nismo ljubili Boga i naše bližnje cijelim našim srcem (a što je bit održavanja svih Božjih zapovijedi). Dakle, ovaj standard teško održavamo u cijelosti. A apostol Pavao nam kaže u poslanici Galaćanima: «Svi naime koji se pouzdavaju samo u vršenje Zakona nalaze se pod prokletstvom, jer stoji pisano 'Proklet svaki onaj koji ne poštuje Zakon vršeći sve što je u njemu napisano'.» Gal. 3, 10; Pnz 27, 26. Jasno je dakle, da su oni, koji se pouzdaju samo u vršenje Zakona, na krivom putu. Razlog je jednostavan-Zakon, nitko u cijelosti održati ne može. No, ove Pavlove riječi ne isključuju vrijednost vršenja Zakona, već isključuju mogućnost opravdanja pred Bogom, vršenjem Zakona. Prošli smo puta spomenuli životopise «svetaca» u kojima se opisuju različiti duhovni podvizi, odnosno napori pojedinaca, koji su zasigurno voljeli Boga, da vlastitim trudom i djelima dođu do opravdanja pred Bogom i konačnoga spasenja. Mnogi su od njih padali u očaj i depresiju, nesigurnost i duhovnu žalost, kada su shvatili da su svi njihovi napori uzaludni. Čovjek koji se svojim djelima želi opravdati, zasigurno će se naći pred zidom. Martin Luther je također činio sve što je smatrao da ga može spasiti. «Kojagod bi dobra djela čovjek mogao činiti da se spasi, Luther ih je odlučio izvoditi. Katkada je postio i po tri dana bez ijedne mrvice… Sam si je nametao bdijenja i molitve više nego što su to pravila nalagala. Odbacivao je dopuštene pokrivače i gotovo se na smrt smrznuo. Katkada je bio ponosoan na svoju svetost i rekao bi: 'Danas nisam učinio ništa loše'. A onda bi mu se pojavile dvojbe. 'Jesi li dovoljno postio?' Jesi li dovoljno siromašan?'» (Roland H. Bainton, Na tome stojim, str.40-41). No sve te metode koje je Luther činio nisu mu donijele unutarnji mir. Mir je u njegovoj duši nastupio kada je shvatio da čovjek postaje pravednik pred Bogom po vjeri. Možda smo se i mi našli u sličnoj situaciji? Željeli smo najbolje, željeli smo se promijeniti vlastitom snagom, no nije nam išlo. No, upravo je zato evanđelje dobra vijest. Evanđelje nam donosi poruku o besplatnoj Božjoj milosti koja opravdava grješnika, koji vjerom pristupa prijestolju milosti. Pouzdajući se u vlastita djela, čovjek može zapasti i u grijeh idolopoklonstva. U 95 pitanju i odgovoru Heidelberškog katekizma definira se idolopoklonstvo na slijedeći način: «Mjesto jedinoga pravoga Boga, koji se objavio u svojoj riječi, ili kraj njega izmisliti ili imati nešto drugo u čega se čovjek uzda.» Nerijetko sam slušao vjernike različitih zajednica koji su uvjereni da upravo zato što pripadaju toj i toj zajednici, i vrše djela onako kako to njihova zajednica propisuje, jesu opravdani pred Bogom. Druge, koji ne pripadaju njihovoj zajednici i ne prakticiraju kršćanstvo onako kako oni smatraju da se treba prakticirati, oni smatraju nespašenima. No, zar naša djela ipak ne zaslužuju neku nagradu? Zar ne čujemo često kako će nas Bog po djelima nagraditi, kako u ovom, tako i u budućem životu? U Lukinu evanđelju Krist nas poziva da Bogu služimo u poniznosti. I kada izvršimo ono na što nas Zakon Božji pa i evanđelje poziva, trebamo reći: «Beskorisne smo sluge. Učinili smo što smo samo morali učiniti» Lk 17, 10. Istina, Bog nas nagrađuje, ali i nagrada je izraz njegove milosti a ne naših zasluga. Čovjek kojega Bog nagrađuje zasigurno će obilovati dobrim djelima, jer su djela pokazatelj da uistinu ljubimo Gospodina. U priči o talentima (Talent je imao vrijednost oko 6000 denara, a što je nekoliko desetaka tisuća kuna), vidimo kako je gospodar nagradio vjernost onih koji su primljene talente umnožili. Nagrada ni ovaj put nije plod djela već milosti. Milošću su dobili određene talente (Gospodar je onaj koji daje) a radnici su se trebali vjerno odnositi prema tim talentima. Svojim radom su trebali odgovoriti na povjerenje koje su dobili od Gospodara (Mt 25, 14-30). Ovo je slikoviti prikaz onoga što Bog čini prema nama. On nam je u svojoj milosti darovao Duha Svetoga koji nam omogućava da proizvodimo dobra djela za Njega. Radnik, koji se samo čuvao talent, predstavlja religioznog kršćanina koji samo pazi da ne napravi nešto krivo. No kršćanstvo se ne sastoji samo u nastojanju da se živi bez grješke, nego u djelatnom, odgovornom, vjernom služenju Bogu koje donosi dobre plodove (Usp R. T. France, Evanđelje po Mateju, str. 366). Nekome su djela dovoljna: «Nisam nikoga ubio, opljačkao…». Koliko smo puta čuli takve iskaze religioznosti? Radnici, koji su od gospodara dobili povjere im talente, te koji su te talente umnožili, zapravo su se potrudili impresionirati gospodara. Bili su svjesni besplatnoga dara te su se prema tim darovima ponijeli krajnje odgovorno. Time što smo opravdani milošću, nismo oslobođeni od odgovornosti služiti Bogu i našim djelima. Što više, opravdani vjernik je krajnje odgovoran te svojim djelima zahvaljuje Bogu na ukazanoj mu milosti. Ranije smo govorili o kršćanima kao onima koji su ucijepljeni u Krista, koji dakle svoju životnu snagu crpe u Njemu. Takvi, kojima je Krist izvor života, ne mogu biti bez plodova, kako kaže katekizam «plodova zahvalnosti». Isus će, u Matejevu evanđelju reći: «Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, a zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, sječe se i baca u oganj. Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim rodovima». (Mt, 7, 17-20). Dakle, ucijepljeni u Kristu definitivno se prepoznaju po svojim rodovima. Oni nisu ucijepljeni u Krista, jer su donosili rod, već donose rod jer su ucijepljeni u Kristu. Rod nije naša zasluga. Rodove zahvalnosti možemo donijeti samo ukoliko smo u Kristu. U evanđelju po Ivanu Isus nam kaže: «Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa činiti.» (Iv 15, 5). Da zaključimo. Bog nas opravdava samo i isključivo svojom milošću. Mi vjerom prihvaćamo milost Božju. Kao odgovorni vjernici, pozvani smo odgovorno se ophoditi prema povjerenoj nam milosti. Naša djela (rodovi) pokazatelj su našega života u Kristu. Ukoliko pojedinac koji tvrdi da je vjernik ne pokazuje rodove obraćenja, zasigurno da nije ni iskusio obraćenje. Besplodno stablo osuđeno je na propast (Mt 7, 19). Stoga je i te kako važno je li naš život plodonosan dobrim djelima ili nije. Jasmin Milić Tordinci, 6. svibnja 2007. |
