The end blog

srijeda, 13.03.2013.

Selo moje malo

"Selo, to rustikalno nakupljanje naseobina, tek, da tako kažem, malo boljih od špilja, u ovim krvoliptajućetlakokrivoizmjerujućim krajevima što ih je netko irgendwann nazvao zemljom meda i krvi, Balkanom, oslikava ono najmučnije, najgrlostežućeicrijevazaklistiromvapijućimačineće za mene, u dvije riječi sa umetnutom zamjenicom: ono (me) iritira. Ne djelim, to bi već trebalo biti poznato, oduševljenje pseudopastoralom naših škrabajućeorućih publicista, fascinaciju dakle selom. Pa ipak, tu i tamo, kamo li samo, dogodi se naime i to, odnosno ovo: da naiđem na prikaz sela prijemčiv koliko nešto u ogavno gnjecavom svjetskom ganz und gar schmmerzlich glibu može biti prijemčivo, subjektivnom meni, onom ja što lažući sebe da živi odgađa smrt. Da, krvava kraljica kao da je popustila svoj stisak na mom srcu kad sam, u društvu s grupom mladih pisaca, isprva skeptičan i na koloidnu iritaciju pripravan, pogledao epizodu risanke "Štrumpfovi". Možda je bila riječ o ugodnom draškanju oko tabana koje su izazivali moji epigoni dok su se umiljavali Meni Piscu i Mentoru Generacija, ali, dok su prvi taktovi kompleksne uvodne melodije uvodili moju svijest u ovu seosku epopeju, osjetio sam, da tako kažem, stanoviti estetski užitak. Ne stidim se to priznati! Teško je objasniti što me je privuklo u Štrumpfovima. Nedvojbeno, kompleksna elegancija naracije, neupitni realizam prikaza života malih plavih bića s kondomima na glavama, kao i krajnja uvjerljivost njihovog obitavališta i historijskog trenutka, zaslužuju stanovito priznanje. Svatko tko je proveo toliko vremena kao ja bacan s kraja na kraj dnevnog boravka vjetrovima - krvavoplamenim vjetrovima historije, taj zna da Štrumpfovi govore o Štrumpfovima kakvi jesu, bez nekog mladomisno kršćanskog uljepšavanja ili apstraktno platoničkog kristaliziranja nestvarnog. Lik Štrumpfete, primjerice, približava se opasno višedimenzionalnosti mojih ženskih likova od barunice Kasteli do Bobočke, davajući dojam, rekao bih, da je autor pročitao pokoji moj tekst. Štrumpfovi su, da zaključim, sociološka činjenica književno deskriptirana u tolikoj mjeri adekvatno, da zaslužuje veću zbilju od puke utjehe umjetničkog djela. Selo Štrumpfova je utopija kakvu ja vidim mogućom, jedna šansa da naše bitisanje na ovom metiljavoupljuvanom komadu krvavog blata dobije urbani smisao."

Miroslav Krleža "Ti dam ti dam ti dam - Bipsiće prepuštamo Rusima", iz: "Eseji preko ruba pameti"

subota, 09.03.2013.

Subperverzija u papučama

"Teško je odlučiti se na prosudbu da li radnički pokret napreduje, nazaduje ili stagnira. Kada usporedimo teze ovog novokomponovanog predstavnika nove ljevice s dubinskim anticipacijama Tomislava Čolovića (mislim pritom na njegove radove "Lijepa Sneža" i "Mali mrav"), vulgarni bi materijalist mogao pomisliti kako je riječ o koraku unatrag. No, kao što mi je Slavoj rekao, u dijalektici je korak unatrag uvijek korak naprijed. Ako netko ne vjeruje, ima na Wikipediji poglavlje o Hegelu, pa i tamo tako piše. A ako još uvijek ne vjerujete, razmislite o slijedećem: dok je Čolović savršeno anticipirao totalizaciju kapitalističke dominacije u neoliberalizmu, Lepi nam nudi nešto sasvim novo, jednu, usudio bih se reći, revolucionarnu odluku i jednu revolucionarnu strategiju.
Post-post-moderni ljevičar ne bi smio propustiti obratiti pažnju na cjelokupni scenski nastup ovog teoretičara. U pozadini vidimo cijeli niz pop-kulturnih ikona od Elvisa do Che Guevarre. Tekst pjesme vrti se oko filozofema "Pusti me.....neka me". Nije li to očigledno proturječje? Moram dodati pitanje: a nije li očigledno da proturječje upućuje na dijalektičku napetost?
Lepi nam govori nešto ne samo u tekstu pjesme, nego i u proturječju teksta i scenografije. Nadalje, njegov konspirativni nadimak "Lepi" u oštrom je sukobu sa stanjem na terenu, odnosno s njegovim faktičnim izgledom, koji bi i Homera spriječio u razbacivanju epitetima. Sve to, a i još mnogo toga, ali nedostaje nam prostora za sve istaći, upućuje na činjenicu kako je riječ o klasno svijesnom proturječju, odnosno proturječju subjekta po sebi i za sebe; proturječju koje je suberzivno!
Dok je Čolović razgazio blatnjave putove revolucije, Lepi njima kroči! Ova dijalektička kompozicija plan je strategije provođenja revolucionarne promijene. Lepi počinje sa "Pusti me...neka me", ali završava sa, parafraziram, "da te ljubim po celom telu...." Ne otkriva li to zapravo taktiku suvremenog lenjinista koji državi prilazi s libidalnim nabojem koji subverzivno ulijeva u sve pore sistema?! Da, riječ je o praksi! Da riječ je o revoluciji!
Sa pokličem "Pusti me, neka me" počinje novo doba post-kapitalističkog društva, revolucija pred TV ekranom, revolucija bez krvi. Parafrazirajući kineskog mudraca: "svaka sapunica počinje prvom epizodom", zaključimo onda usklikom: "svaka revolucija počinje navlačenjem papuča!" Ili ne?
Slavoj!

Srećko Horvat
"Paprika, drugovi, paprika - sjećanja i uspomene na prošli semestar"

<	ožujak, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Kolovoz 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (5)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (10)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (4)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (23)