"Selo, to rustikalno nakupljanje naseobina, tek, da tako kažem, malo boljih od špilja, u ovim krvoliptajućetlakokrivoizmjerujućim krajevima što ih je netko irgendwann nazvao zemljom meda i krvi, Balkanom, oslikava ono najmučnije, najgrlostežućeicrijevazaklistiromvapijućimačineće za mene, u dvije riječi sa umetnutom zamjenicom: ono (me) iritira. Ne djelim, to bi već trebalo biti poznato, oduševljenje pseudopastoralom naših škrabajućeorućih publicista, fascinaciju dakle selom. Pa ipak, tu i tamo, kamo li samo, dogodi se naime i to, odnosno ovo: da naiđem na prikaz sela prijemčiv koliko nešto u ogavno gnjecavom svjetskom ganz und gar schmmerzlich glibu može biti prijemčivo, subjektivnom meni, onom ja što lažući sebe da živi odgađa smrt. Da, krvava kraljica kao da je popustila svoj stisak na mom srcu kad sam, u društvu s grupom mladih pisaca, isprva skeptičan i na koloidnu iritaciju pripravan, pogledao epizodu risanke "Štrumpfovi". Možda je bila riječ o ugodnom draškanju oko tabana koje su izazivali moji epigoni dok su se umiljavali Meni Piscu i Mentoru Generacija, ali, dok su prvi taktovi kompleksne uvodne melodije uvodili moju svijest u ovu seosku epopeju, osjetio sam, da tako kažem, stanoviti estetski užitak. Ne stidim se to priznati! Teško je objasniti što me je privuklo u Štrumpfovima. Nedvojbeno, kompleksna elegancija naracije, neupitni realizam prikaza života malih plavih bića s kondomima na glavama, kao i krajnja uvjerljivost njihovog obitavališta i historijskog trenutka, zaslužuju stanovito priznanje. Svatko tko je proveo toliko vremena kao ja bacan s kraja na kraj dnevnog boravka vjetrovima - krvavoplamenim vjetrovima historije, taj zna da Štrumpfovi govore o Štrumpfovima kakvi jesu, bez nekog mladomisno kršćanskog uljepšavanja ili apstraktno platoničkog kristaliziranja nestvarnog. Lik Štrumpfete, primjerice, približava se opasno višedimenzionalnosti mojih ženskih likova od barunice Kasteli do Bobočke, davajući dojam, rekao bih, da je autor pročitao pokoji moj tekst. Štrumpfovi su, da zaključim, sociološka činjenica književno deskriptirana u tolikoj mjeri adekvatno, da zaslužuje veću zbilju od puke utjehe umjetničkog djela. Selo Štrumpfova je utopija kakvu ja vidim mogućom, jedna šansa da naše bitisanje na ovom metiljavoupljuvanom komadu krvavog blata dobije urbani smisao."
Miroslav Krleža "Ti dam ti dam ti dam - Bipsiće prepuštamo Rusima", iz: "Eseji preko ruba pameti"
Post je objavljen 13.03.2013. u 09:38 sati.