<The end blog>

srijeda, 04.09.2013.

I kao da je bilo nekad ...

"Ne razumem .... i čudim se da naši narodi i narodnosti ovako šalabajzaju kroz noviju istoriju. Ja sam kao čovek, drug i starešina do sada imao sukobe samo sa precenjenim zdravim razumom. Zato ne mogu da poverujem da naši JNA pokusi sa psihološkim ratovanjem u kojima sudelujem tokom celo desetljeće nakon smrti Tileta, nisu ovaplotili željen rezultat...Najbolji meskalin iz bratskog Meksika, certificirani tripovi koje je gutao Džim Morison - tata mu je bio vojno lice - , psihodelični synth-pop na instrumentima koje nismo uvozili nego ih je proizvodila EI Niš, revolucija u ionako revolucionarnom balkanskom sexu ... pa šta, bre, čovek da uradi pa da se vi ne pokoljete mamlazi nijedni! Jesmo li preveli Kastanedu: jesmo; jesmo li upražnjavali yogu: jesmo; jesmo li stremili prosvetljenju: pa pogledajte moj osmeh Buddhe!
Oduvek su mi stariji kolege govorili da sam sanjar, a ja sam im odgovarao: bat ajem not di onli uan.
Kako bilo da bilo želim iskoristiti ovu priliku da na Di end blogu kažem da je prava svrha JNA bila uništavanje žive sile transformacijom svesti i odgoj naših naroda i narodnosti za solidnu i jedinstvenu bitničku kulturu. Rajd d snejk i ostale fraze....Kerouac čoveče. Primera radi, jednom sam na poligonu iza Karlovca naletio na Mečku s mečićima ... govorila mi je medveđim jezikom ružne reči samohrane majke sveždera... a ja sam primenio tantrističku tehniku "kobrin dah" - o tome šta i kako ću da ćutim, vojna tajna - i ... vodili smo ljubav čoveče! I nije me uopšte tangiralo kad sam u pola posla shvatio da je reč o meci a ne o mečki ... dovoljno je reći da je donja fotografija snimljena kad sam ujutro dopuzao u kasarnu. Zar bi osmeh Buddhe imao čovek koji se zbog nečega kaje?
Utihnuli mudrac je u miru i sa životinjama, a jugoslavenski narodi i narodnosti će da opandrče po prvom komšiji. Valjda je to flešbek od onih tripova koje smo puštali u vodovod kad je bila Olimpijada u Sarajevu"

poručnik prve klase Džim "Bluberi" Šajnbrd VP. omega "Priručnik za psihološko ratovanje JNA - razvodimo ljubav a ne rat"

04.09.2013. u 14:53 • 1 Komentara • Print • #

utorak, 03.09.2013.

Ozbiljni post (izvorno u "Zarez", 363)

Stanovnik detalja

Prilog raspravi o legalizaciji homoseksualnih brakova

Teleskopska perspektiva

Nije osobito mučno gledati kako mase gube razum, ako se to promatra s Marsa. Ljudi se zbijaju u grupe i skaču okolo uz glasanje na pola puta do artikuliranog govora, a opušteni mudrac s parcele na Marsu samo ih gleda i zna: ja nisam kao vi. Na tom uvidu on zarađuje svoju plaću kroz tjedni komentar, satiru na- ili za račun nekog retrogradnog ili progresivnog stava. A tamo dolje dijele se nagrade po uzoru na ona takmičenja za djecu predškolskog uzrasta gdje nitko ne smije biti zakinut. Titulira se homofob i homofrend godine, i obojica se smatraju pobjednicima. Bez sumnje svatko će uskoro urediti svoj mentalni brlog, dom za koji su čak i virtualni partizani spremni. Samo čudno je to, možda bi trebalo savladati lijenu opuštenost i malo bolje sagledati situaciju. Baciti oko na detalje, čisto da se vidi tko ili što stanuje u njima. Međutim, u trenutku kad ruka krene namjestiti teleskop kojim se scena Hrvatske 2013. A.D. promatra i dohvati prazan zrak, lagana tjeskoba u pozadini misli prelazi u paniku. Brzi pogled na lijevo i desno samo je pojačava. Jer parcela na Marsu nestaje u izmaglici buđenja i čovjek lagano shvaća gdje je. Tu i ovdje usred mase, a njegov glas vodi zbor. Samo, da se okreneš na glavu, nikako ne možeš razabrati riječi.
Ova gruba skica, premda završava buđenjem, ne opisuje san. Ona ocrtava stanje javnog uma, na konkretnom primjeru dodatno podgrijanog raspravom o legalizaciji homoseksualnih brakova. Doduše, ako parafraziramo klasičnu Bernaysovu definiciju, javni je um kao dinamički skup slika, predodžbi i parola putem kojih elita usmjerava djelovanje određenog kolektiviteta uvijek malo pod temperaturom. U tom smislu izraz “um“ treba uzeti cum grano salis, jer prizor opasno nalikuje javnoj raspravi Teletubbiesa: masa odraslih predvođena istaknutim čunjkama iz medija što su upravo pale s Marsa, bori se za pravo svakog čovjeka na njegovu rupu u zemlji pod nasmijanim suncem. U tome se iscrpljuje glavnina onoga što mediji nazivaju „javna rasprava“. Ako je tako, onda dodajmo još jedno zrno soli. Jer javno raspravljanje usmjereno slikama i parolama, projiciranim iz ovlaštenih medijskih punktova u glave raje podno piramide, prije se pokazuje kao javno upravljanje; jedno metodičko odgađanje naroda. Dolje potpisani stoji pri tome da je ovo obrtanje rečenice iz osvita još malo pa dovršenog rata uvod u novu spiralu degradacije, sada po svjetskim kriterijima i gabaritima. Bezdan je danas, kad je Hrvatska formalno ušla u sustav Zapadnog bloka, dovoljno dubok da primi cijeli svijet. Ima li dna to će, jad(a)n/a im roditelj(ka) A/B, doznati neke buduće generacije.

Glumci i mizanscena

Važno je da uzdaha zadovoljstva ima. Dok, recimo, Boris Dežulović polako uviđa nužnost državne prisile u stvaranju društvene slobode, Ivan Miklenić se budi za vrijednosti anarhije i čari neposredne demokracije. Dok se prvi mentalno priprema za zagrljaj s vlastitom sjenom, odnosno za moralno opravdanje moći što progresivno pojačava pristojni ali neumoljivi pritisak na osnovne slobode, drugi pozdravlja kristalizaciju neposredno demokratske lobotomije koja će svakom opravdanju podariti temelj krvi i tla. To „pobratimstvo lica u svemiru“, kroz divljanje proročkog kompleksa nad tzv. tihom većinom, rezultat je višegodišnje medijske, ekonomske i političke industrije stvarnosti, te pročišćenja medijskog, književnog i javnog govora na mjeru pogodnu za kontrolu. Ako se u budućnosti građani pobune oko bilo čega smislenog, riječi artikulacije njihovog krika netko će biti prisiljen iskopati iz rezervoara kolektivnog nesvjesnog, a casus belli represije bit će to što oni više nisu konkretni ljudi nego medijski destiliran entitet 'Hrvati', riječima dvojice istaknutih multiplikatora samoljepljivih sličica: gnjide, štakori, homofobne kreature, potpisnici referenduma, Marijini križari, Narod, pred-zidari kršćanstva, itd. Sasvim svejedno, odnosno prema potrebi. Budući da takva situacija obojici jumbo-transparentnih publicista osigurava marsovsku egzistenciju, možemo biti sigurni da glasovi pojedinaca, pa ni njihova prava imena i motivi ne samo da nikad neće dobiti pravo javnosti, nego će izgubiti i pravo privatnosti. Jer jednom uvjeren da je njegov govor moguć samo u politički korektnom pakovanju, čovjek počinje pakirati i vlastite misli. Nakon toga ostaje samo jezik Teletubbiesa i selidba u mišju rupu.
Konačnu kristalizaciju hrvatskog ex pluribus unum obilježila je politička obaveza uvođenja homoseksualnih brakova. Oni autori koji se nisu pridružili nacionalnom sjedinjenju kroz prijepor oko tog pitanja uglavnom ističu kako je u svjetlu ostalih problema riječ o relativno nebitnoj stvari. Na žalost, oni nisu svjesni konteksta u kojem – i za koji – se ova odluka donosi, kao što nisu shvatili ni to da je u društvenoj predstavi mizanscena daleko važnija nego tekst koji izgovaraju glumci. Primjerice, promakli su im neki zanimljivi marketinški potezi što ih već godinama prakticira korporativni sektor. Riječ je o bizarnom sportskom natjecanju u sklopu korporacijski, a katkad i institucionalno sponzoriranog family day-a, nazvanom „trka beba“. Za one koji ne znaju, trka beba je takmičenje u brzom puzanju malih jedinki (a,b) a u svrhu približavanja organizatora konzumentima kao cjelokupnoj obitelji. Ako znamo da je marketing u osnovi manipulacija poradi kontrole konzumiranja, onda nije jasno samo to da li male jedinke veselo pužu prema cilju da bi za nagradu kontrolirano konzumirale ili bile kontrolirano konzumirane. Neke naznake mogućeg odgovara može se naći na drugoj strani društvene pozornice. Zanimljivo je naime kako jedna stavka programa zdravstvenog odgoja djecu školskog uzrasta potiče na razvijanje ove discipline. Jer, među ostalim, zdravstveni se odgoj mora boriti protiv pretilosti budućih naraštaja, dakle protiv gorućeg društvenog problema koji još uvijek ne postoji. Međutim, potpisnik ovih redaka ima neki čudni utisak da je prava svrha institucionaliziranog reguliranja prehrambenih navika „nejači“ zapravo kondicijski trening za ubrzano puzanje u zrelim godinama. Tome u prilog ide i jedan misaoni dragulj premijerove supruge koja izjavljuje kako je „…suprotno očekivanjima, specifikum hrvatske djece da najviše djece s debljinom dolazi iz obitelji s najvišim socioekonomskim statusom“. Poruka je da, u svjetlu težnji zdravstvenog odgoja, odnosno približavanja američkom nutricionističkom idealu, djeci nižih slojeva junk food ili još nije dovoljno junk ili još nije dovoljno dostupan. Što pretpostavlja, naravno, da im je u tragičnoj mjeri dostupna zdrava hrana. Znajući da će taj problem kad-tad riješiti recimo Monsanto, u kooperaciji s recimo Agrokorom, možemo mirno sa scenografije opet skrenuti pozornost prema glavnim likovima dnevnopolitičke predstave. Jer ni kontroverzija oko spolnog odgoja nije toliko daleko koliko se čini. Rana seksualizacija djece svakako je dobar put za stvaranje budućih potrošača, čega je marketinška industrija odavno svjesna. U tom je kontekstu jedini zločin tvoraca ove kvazi-znanstvene pedagoške ekstravagancije samo potpis i ideološko opravdanje nečega što korporacijski marketing provodi već godinama. Radi se samo o tome da se na već zapakirane maloljetne proizvode utisne trade mark sa šahovnicom kako ne bi kasnije bilo, krivi su nam Tele2, Telekom, Nova TV, porno industrija i slični. Odgoj za spolnost postaje nužan jer je od spolnosti napravljen problem, a budući je riječ o aspektu života sklonom otimanju kontroli – dakle zauvijek i oduvijek problematičnom – što je praktičnije nego da ga se cca. 10-15 godina svim sredstvima hipertrofira, pa se onda za njegovu regulaciju ponudi gotovo rješenje?

Strogo kontrolirani vlak

Igra stvaranja problema da bi se pravodobno ponudilo rješenja na djelu je i u slučaju homoseksualnih brakova. Pouzdan znak toga je spontani nastanak binarnih društvenih podjela, jer binarni dim podrazumijeva kibernetičku vatru. No znakove ćemo ostaviti po strani budući su stvari same po sebi jasnije nego što se čine na prvi pogled. Brak kao takav je stanje koje osobe homoseksualne orijentacije nikad neće moći uživati bez obzira na zakone, dobru volju i političke odluke, jer njegova biološka, društvena, religijska, mitološka, ekonomska, politička i simbolička bit počiva na osnovi razlike spolova. Radosna vijest za njih, međutim, leži u tome što je društvo kakvo poznajemo osuđeno na propast. Ta osuda nije rezultat nesvjesnih težnji čovječanstva nego sustav nečijih konkretnih ekonomskih i političkih odluka. U tom smislu autor se svakako želi ograditi od kojekakvih „teorija slučajnosti“ što kolaju mainstream medijima. Ne govorimo dakle o civilizacijskom dosegu, spontanom sazrijevanju društva i sličnim mitovima. Evidentno je da se progres sazrijevanja i civiliziranja provodi kroz regresiju u osobnu i društvenu infantilnost. Pritom proturječje služi kao metoda, kamuflaža i cilj društvene promijene, raskol što se sam od sebe širi i produbljuje. Smisao procesa najlakše je dokučiti s njegova dna, gdje ova analiza nastaje i čijim se stanovnicima obraća: društvo koje se implementira je takvo da će uskoro one skupine i pojedinci što nisu uhvatili strogo kontrolirani vlak promijene biti efikasno odstranjene, odnosno marginalizirane do te mjere da bi u predvidivoj budućnosti bolest, siromaštvo i nezaposlenost mogle biti osnova za pristojnu i tolerantnu smrtnu osudu. Stroga kontrola i drastično smanjivanje populacije globusa, o čemu bi stanovnici Trećeg svijeta mogli mnogo toga reći kad bi ih se stvarno pitalo, među važnim su ciljevima globalne strategije Zapadnog svijeta, i sasvim je sigurno da pojedinac koji kao beba nije naučio brzo puzati, u budućnosti riskira efikasno gaženje. U tom pogledu, legalni status djeteta još uvijek štiti obitelj od sistema. Ali jednom kad ono, shodno promijeni društvene definicije roditelja od biološke u tehničku, postane jedinka a ili b od roditelja A i B, nema više nikakve zapreke da se od Agrokorove trke beba napravi društveno korisni rad na koji roditelji, sada pretvoreni u neplaćene skrbnike, neće moći utjecati. Uparimo to sa sve agresivnijom invazijom tehnologije nadzora u intimu, koja je samo korak od toga da se počne probijati unutar ljudskog tijela, i strogo kontrolirani rave party može početi. Odluka o legalizaciji homoseksualnih brakova ovome fundamentalnom pravcu društvenog inžinjeringa daje moralnu auru borbe za ljudska prava što efikasno odbija ne samo argumente, nego i samu pomisao da se stvar malo pobliže ispita. U tome pripomaže atavizam neo-fašističkih reakcija koje zapravo nemaju nikakvih problema s dehumanizacijom i rastvaranjem intime spolovilu totalne moći, pod uvjetom da je na njemu tetoviran državni grb. Uz malo vazelinskog upliva vlasti, oni će se osjećati sasvim dobro sada kad im pozadinu čuvaju glasni a malobrojni smrtni neprijatelji. Uostalom znaju da njihovo vrijeme za dominantnu ulogu u tom koitusu dolazi s novim nacionalnim izborima.
Priroda digitalnih formi u društvu, međutim, za onoga tko ih primjećuje – a to je svatko tko se u njih ne uklapa – sama po sebi isključuje i jednu i drugu suprotstavljenu stranu. One, doduše, poštenim quid pro quo efikasno isključuju njega ili nju, ali upravo ih taj impuls servomehanizma razotkriva kao to što jesu. Istina je iz pozicije stanovanja izvan fabriciranih javnih geta prilično jednostavna. Homoseksualni brak je kao jednakopravan moguć samo na način da se definicija braka promijeni dotle da se isti ukine ili, što je manje-više isto, uništi. Za one koji misle da je pritom riječ o izoliranom evolucijskom koraku naprijed, u nizu sasvim očiglednih skokova unatrag, možda bi trebalo skrenuti pozornost na još jedan aspekt mizanscene. Ako promatramo globalnu scenografiju onda moramo primijetiti oštro proturječje između rapidnog smanjenja prava i sloboda na polju privatnosti, rada i neformaliziranih oblika solidarnosti kako ide usporedno s jednako brzim povećanjem prava i sloboda kao što su pravo na eutanaziju, pobačaj i homoseksualni brak. Na prvi pogled to su prava i slobode kojima je zajedničko samo to da provociraju ine fundamentaliste na reakciju. No izostavlja se jedan detalj. Nježno ubojstvo, uklanjanje neželjenog embrija i sklapanje redefiniranog braka su nužno potpomognute radnje. Tko ih to tako masovno „potpomaže“?

Sitni tekst novog društvenog ugovora

Sigurno ne genijalni pojedinci, jer akademski svijet sve više se organizira tako da njihovu pojavu efikasno spriječi, a i da nije, masovne izmijene društva, ako nisu spontane, moguće su samo djelovanjem koncentrirane političke, ekonomske, medijske pa i tehnološke moći. Riječ je, naravno, o istoj onoj moći o kojoj je postalo nemoguće govoriti u pluralu, moći koja sistematski nastoji transformirati radnika u roba, dijete u idiota, građanina u konzumenta; koja želi izmijeniti biološku osnovu hrane i patentirati život, postaviti svakom čovjeku barkod s rokom trajanja i upotrebljivosti. Ona puca u koljeno i naređuje: „Trči!“ U tom smislu čestitke što ih samima sebi daju svi oni koji odlučno podržavaju pravo na „svaki brak“, kad ih se malo promućka u ustima, ostavljaju trajno bljutav okus. Jer riječ je o podršci politici koja je važan segment strategije rastvaranja ne samo socijalne države, nego i određenih stečenih pretpostavki društvenog života čije su posljedice prilično nepredvidive, a ne o podršci marginalnoj skupini koja je samo iskoristila priliku da se izbori za svoj geto i sada njegova pravila želi proširiti na ostatak društva. Teror većine o kojem se toliko mnogo govori je nešto što se odavno moglo regulirati dosljednom zaštitom ljudskih i građanskih prava koju Ustav propisuje. No to nije ni bio cilj. Jedna skupina se izdvojila i stavila u povlaštenu poziciju, da bi se preko nje subverzivno razgradilo temelje upravo tih prava. Doista, svi budući a i b puzavci bit će jednaki, ali to će biti jednakost u bijedi. Onaj tko to ne vidi još nije shvatio da danas više nije dovoljno čitati između redaka, nego između njih živjeti. Jer kako drugačije opravdati logiku koja ne može uočiti jasan rascjep između onoga što se deklarira i onoga što se čini? Ideal apsolutne slobode, odnosno mogućnosti čovjeka da nadiđe vlastitu konačnost, pa tako i spolnu zadanost, potrebuje jako puno „potpomaganja“. Problem je što „potpomagači“ u vidu sve više centraliziranih političkih, ekonomskih i tehnoloških središta moći – nazovimo ih s Ninoslavom Pavićem „kreativnom klasom“ – ništa ne daju džabe, te bi potpisnici vrlog novog društvenog ugovora trebali dobro proučiti sitan tekst. U njemu vjerojatno stoji koliko košta ukidanje granica koje su zapravo iskon, a ne zapreka slobodi. Nećemo previše spekulirati o tome, ali neke se stvari dade naslutiti. Kada je nedavno Miroslav Radman pokušao utržiti skupi suplement prehrani kao „eliksir života“, pokazalo se naravno da je riječ o standardnom šarlatanstvu. Međutim, ideja pobjede nad smrću ozbiljno se reklamira i na Zapadu. Institucionalno podržavani i dotirani Transhumanistički pokret, o kojem više riječi drugom prilikom, ne krije da je krajnji cilj probijanje ove zadnje granice prema apoteozi čovjeka. Za takav pothvat treba puno para, znači trebat će još puno više da bi se konačno isplatio. A njegovi plodovi sasvim sigurno neće biti za svakoga. Jer kada tehnologija napokon penetrira tijelo, što ćemo čekati još možda godinu dvije, misli li itko od trudbenika, radnika, studenata i nezaposlenih da će ta penetracija biti radi njihovog zadovoljstva? Isti oni koji na mala vrata oduzimaju temeljne slobode, uvode pravne regulative koje garantiraju apsolutnu slobodu. Budući da vjerojatno nikad u povijesti nije bilo jasnije da sloboda živi s onu stranu zakona, retorički odgovor na gornje pitanje ćemo preskočiti.
Na koncu ostaje sasvim jasna slika. Mase gube razum pod nasmijanim suncem, a kad ono zađe tu su rupe u zemlji s instaliranim plazma ekranima, dr. Oz, National Geographics, stotine sit-com-a, i ostalih pizdarija da vrijeme prođe u svom brzom hodu prema smrti. Tu su shopping centar gradovi u kojima automobili voze ljude a ne obratno, i tisuće problema da se kombiniraju u izgovore zašto se čovjek osjeća tako bijedno i zbog čega zna da je nešto promašio, a ne zna što. Možda ga grije spoznaja da je u TV anketi podržao homoseksualne brakove, pa mu to daje dovoljno vjere u sebe da izdrži neizdrživo i odživi još koji dan? Na ograđenoj ledini apsolutne slobode, pod umjetnim suncem, bez snage da odluči i izabere između dobra i zla kad su oni postali jedno te isto; u rupi što ju je iskopao svojim rukama da se sakrije od vlastite savjesti i u mraku se naguzi njezinom falsifikatu. Tako nekako nam govori ono što stanuje u detaljima, između redaka parola i kroz dosadne priče o upravljanju krizama, o napretku i pravima koja nitko ne može oduzeti jer ih nitko ne može ni dati, kroz sve te velike riječi što šire prazninu. Moglo bi se reći da govori u tišini, kao smrt kad podsjeća čovjeka na sebe. Ali to nije važno. Pustimo opuštenog mudraca s Marsa da sklopi svoj teleskop i nastavi zarađivati govoreći u snu. Jer on kao i svaki jadni mali čovjek na ovom komadu blata duboko u sebi zna ono jedino što treba znati o stanovniku detalja. To je da on uvijek dolazi po svoje.

03.09.2013. u 19:59 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 01.09.2013.

Ne plač' majko

"Dalmatinska pisma nije samo pivanje i glazba ... triba razumit ... tu je i stav. Triba bit ćovik. Legenda. Danas pivači ne znaju stajat na stejđu. Ne znaju di bi s rukama. Triba publika ositit ... slobodu ... a ne osića ... nema toga ... e. Ja kad bi god zapiva "Slušaj majko moju pjesmu ....", "Volim te majko, ali malo bi se popeja i na druge...", "Drži je majko, uteće mi ..." i slićne pisme obiteljsko-freudijanske tematike, moj je tjelesni stav uvik bija adekvatan poruki pisme. Raskrećija bi noge, propeja se u punoj visini od 1,65 s blago povijenim kolinima, i raširija ruke ko da se oslobađam okova i stremim u slobodu skokom iz čučnja. To je adekvatno dijalektićkoj napetosti između edipovske vezanosti za majku i želje za nekom namigušom o ćemu ja uvik pivam, ka pravi mediteranski muškarac. Ovi danas ća pivaju to ne razume. Motherfuckers."

Mate Mišo Kovač "Da je Edip išta valja proda bi milijun ploča - moje mjesto u povijesti"

01.09.2013. u 10:31 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>