srijeda, 19.12.2012.
Bager ruje na Vidovdan, predvečer
"Slika je ovo, hoću reći, imajući u vidu sve one polunacističke hrvatske tumače slika, od mladih ljevičara iz Zareza do starih srednjičara iz Večernjaka, uglavnom nedokučiva prosječnom Hrvatu. Zanemarimo li to da je autor meni nepoznat, odnosno ime mu je pisano sitnim tekstom pa ko bi to sad čitao, a ako je meni nepoznat, a ja sam poznat, iako me HRT ignorira, tek zanemarimo li, kao što sam rekao, to da ipak ne znamo ko je on, mislim autor, onda se ovoj slici možemo samo diviti. Sjećam se, krajem osamdesetih, u ljetnom kinu u Pločama, gdje sam tko zna zbog čega zaglavio, na putu za Zaostrog, ovaj film mi je otvorio oči, dao mi, kažem, pogled u budućnost. Elem, u prvom planu vidimo križanca čovjeka i bagera. Polupismeni, netalentirani, smdrljivi malograđanin, a takvih je, kaj ne, i u velikim gradovima, da ne kažem gradu, vidjet će samo bizarnost kombinacije tema u klasičnoj plastici. E ja bezbeli tu ne vidim nikakvu bizarnost, odnosno ako je i vidim, a može biti, kao što sam rekao, da ne vidim, svejedno. Zar nije bizarno da u Hrvatskoj kultura živi u tabloidima? Jeste bizarno je. Zar nije bizarno što ja, tabloidan kakav jesam, onda nisam činjenica te kulture? Aman, bizarno je. Pa šta je onda bizarno kod čovjeka bagera? Nekom polupiscu hrvatskom možda jeste, ali Poljaku, jer Poljska nikad nije dala kvislinga, sigurno nije. Iza čovjeka bagera stoji još par likova, a svi se po nečemu razlikuju, svi su oni iz nekih drugih kultura, nekih su drugih spolova, druge vjere pretpostavljamo....Ako znamo da čovjek bager na kraju filma herojski pogine, ko Sava Kovačević, ako, to, znamo, naime - je li dobro sričem hrvatski pravopisci ? - onda kako da oči ostanu zatvorene. Meni su se onomad u Pločama otvorile. Ovo je slika o umiranju. Glavni junak, okružen različitostima, borac za njih, gine. Zaboravljen za života bi će zaboravljen i u smrti, jer smrt je zaborav zaboravnih i kad je zaboravljena i ona, i, oni. Džaba bilo gusjenica, džaba bilo laserskog pištolja, džaba bilo Nindže vjernog suradnika i plavuše s automatom - manjinac je zaginuo. Iza njega ostaju tabla plakata i loše kritike. Znam ja kako je to.
Miljenko Jergović "Gledam a ne vjerujem - eseji iz likovnog odgoja i društvene samozaštite"
19.12.2012. u 10:05 •
0
Komentara •
Print •
#