subota, 12.07.2008.
...Žednima...
...prigovaraju mi da se previše družim sa Sanjarima. da besciljno sakupljamo Voštane Kovanice na kojima su nam Odbačeni ostavili posljednje poljupce.
...izmorena, beskrvna, malaksala, osmijeha bez pogleda, ležim na prostirci Posljednjih Vila. dok žudim za Matricom Oporavka, oni iz mene crpe moć da se stvarnost sagleda očima svemira. i dok iskašljavam Sadašnjost plućima umornim od izdisaja, mole me da ih pogledam dok lozinku za vrata beskraja izgovaram davno izgubljenim jezikom anima. znam da moram ostati divlje suzdražana, galantno usredotočena , ponosno sigurna i odgovorna kao
žila kucavica ljudima koje sam zaplijenila svojim uzdahom. i govore mi da sam ono što su tražili, smirujuće bogata Ljepotom Koju Se Ne Spominje, dusima koji su ridali dok sam sakupljlala Kovanice i životnjama koje bremenima dovode krv u trule, isprane, ostarjele žile.
...uvjeravaju me da sam živa. da posjedujem kutiju s Igrama Nesretnika, od koje bi i sama Pandora ostala posramljena. Ja kunem se da ne poznajem ključ koji ju otvara, da on nije još jedan od Izgubljenih Predmeta ispod mog osobnog boravišta nesretnika... da čeljusti koje se ritmično rastvaraju i sklapaju preko dana da bi Prvima pokazale tko su oni zapravo ne poznaju moj jezik...da me ne razumiju...trebali bi me osupnuto prokleti, a onda bezdušno poljubiti da bi mi se smilovali...da bi bili zaštićeni od Snova koje nosim...o kojima su mi pričali Sanjari...
...govore nam da pretjeruju jer plješćemo do zadnje kapi znoja na jagodicama žuljevitih prstiju dok netko od naših ostavaruje Viziju...da se previše radujemo Nesmotrenima...da ne znamo što nas čeka dok se svijet oko nas vrti kao osamljena kugla u Sramu, a mi ju ne znamo zaustaviti jer smo jadniji i od samih smrtnika, onih koji su odavna pristali zaboraviti San...
možda nisam dovoljno jaka da ga proživim.
da osjetima kako me miluje njegov dah na prsima...dah Osmijeha...uzdah netom oživjelih...sanjala sam da budem dostojna da ih upoznam, da ne zaboravim kako je biti podsjećan da će Bolje ipak doći...da me vuče za rukav potrgane haljine od lažnih osmijeha...da me moli da nikad ne zaboravim na Dar da govorim...da opisujem...prokletstvo koje uviđam...ruku koja me pridržava za rame...da ne utonem. u San. u Viziju koja je prebogata za ovo vrijeme.
...naređuju mi da sačekam. da se odmorim. da se potrudim uvidjeti ono što mi priliči. da ne potkopavam vlastiti San tuđim temeljima. da se usudim priznati što mi nagovješćuje Zrcalo.
ne smijem zaboraviti što sam vidjela. ne smije mi promaknuti tren u kojem opažam. bojim se da ću izgubiti osobu, dušu,želju koja me nehajnim stiskom prima za ovozemaljsku ruku i hrani pogledom Istovjetnih...zbog Nje ne zaboravljam šum u ušima, otkucaje u Središtu, misao o Cilju...
drhtaj ruke zbog opisivanja nadolazeće promjene. Rasta. Sklanjanja.
- 17:32 -
Komentari (41) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.07.2008.
...oprosti što sam provirila...
.... …oprosti…
… ali moje ruke više nisu mogle držati tvoje.
Osjećala sam da zibam i sam svemir u povojima dok ispreplićem prste s tvojima.
Vjerovala sam da darovana ruža procvate tek kad ju nježno položim u promrzlu vodu i pomislim na tebe.
Misli moje, Prljave Ljepotice Okovane Izdajom, nagovarale su me da zaboravim na Darove Sna. Da se zauvijek probudim sretna. Svakog jutra bi me iznova podsjećale da moram mirovati kako bi odmorila tijelo, a ne da bih molila Vrijeme da mi pokaže Izgubljene Slike.
San nije misao da bi se sanjala, on je lažni putokaz umornim Putnicima, prepunih žuljeva od tapkanja po vlastitim uvjerenjima da je Ono Što Tražimo daleko. Da ćemo spoznati kad netom dodirnemo, kad odjednom ugledamo, kad napokon čujemo…
…željela sam da vrtlog tvojih pogleda oslijepi moje umorne oči.. da osjetim kako mi bespomoćno slabi dah dok mi nudiš da u sumraku dobrih vijesti potražim nešto što si mi već odavno darovao.
Oprostio si mi kad sam nehajem samljela tvoje srce svojim djetinjastim riječima o Očima Koje Nikad Ne Gledaju Unatrag. Što sam zaboravila obećanje da se odričem Otrova Znatiželje iz svoje krvi o kojem su ti nemoćno šaputali moji Poraženi Neprijatelji.
Nomadima Požude bilo je zabranjeno dotaknuti i same zidine tvog Zabranjenog Grada Umrtvljene Ljubavi. Čuvao si me, bezbrižno, mislio si, a ja sam svakodnevno s tugom u uplakanim očima oblačila najljepše haljine koje si mi darovao da bih sakrila Žudnju koja mi unakažava lice vrelo od želje da ga pogledaš izvan granica Grada. Da osjetim tvoje brižne jagodice prstiju dok se staloženo i oprezno utapaju u močvari mojih vrelih obraza.
Htjela sam…bila sam jezivo spremna koračati usamljena iza tvojih kočija, promatrati te samo kad bi sjena pala na zastore, a čuvari zaboravili na mene, Kraljevnu Koja Žudi.
I plakala sam, noćima, i slane, mutne suze su tako monotono upropaštavale darovane haljine…neopravdano nakićene maske, za koje si vjerovao da štite moj pogled od zasljepljujuće svjetlosti Istine, topile su se polako i proračunato, poput voska koji nestaje sramotno, znajući da ne može uslišiti molitve.
…oprosti što sam skinula haljine…
…što sam gola otrčala kroz livadu koju si mrzio jer je odisala slobodom…
…što mi odjeća nije potrebna, jer ja odlazim ne skrivajući ništa..
…oprosti što sam Maske skinula, ostavila na krevetu gladnom providnosti o osjećajima, o mislima koje oslobađaju … o koracima kojima upravlja srce dok iznenađeno pokušava uspostaviti ravnotežu u Podrumima Mraka gdje se moj slabašni dah priprema da najmanje još jednom izađe na Površinu kako bi mogao okusiti…
…shvatila sam što znači disati… kretati se prostorom koji je rob ideje o vlastitoj iskorištenosti… o zloupotrijebi prostorija namijenjenim nečem čednijem, a ne Kraljevni Koja Je Progledala…
… oprosti mi što sam provirila iza teških, prljavih od uzbuđenja, vonjajućih od paučine, visokih zastora koji su visili tako opušteno da im je promaknula moja vizija o Snu…
A možda mi nisu imali srca zabraniti da gledam…da provirim bolesnim očima koje su bile zaslijepljene pričama i učinile sve da se Hrabrost posrami druženja s Požudom i povuče su u moje srce, vjerujući kako je Tišina važnija od Strasti.
Možda su mislile da nisam dovoljno hrabra da potražim ono što vidim, da povjerujem da mi Poseban šalje putokaz do mjesta koja čuvaju Dio Vizije samo za mene, gdje stanovnici gradova otvaraju prozore prema Vanjskoj Strani…
…nisi mogao spriječiti da čujem njegovu glazbu.
…čak i da si htio, ne bi mogao učiniti da zaboravim kako pleše…
…trudio si se, ali me nisi mogao natjerati da zaboravim svoju Viziju…
… oprosti… shvatit ćeš kad me ugledaš u novoj haljini…
- 15:50 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
