subota, 12.07.2008.
...Žednima...
...prigovaraju mi da se previše družim sa Sanjarima. da besciljno sakupljamo Voštane Kovanice na kojima su nam Odbačeni ostavili posljednje poljupce.
...izmorena, beskrvna, malaksala, osmijeha bez pogleda, ležim na prostirci Posljednjih Vila. dok žudim za Matricom Oporavka, oni iz mene crpe moć da se stvarnost sagleda očima svemira. i dok iskašljavam Sadašnjost plućima umornim od izdisaja, mole me da ih pogledam dok lozinku za vrata beskraja izgovaram davno izgubljenim jezikom anima. znam da moram ostati divlje suzdražana, galantno usredotočena , ponosno sigurna i odgovorna kao
žila kucavica ljudima koje sam zaplijenila svojim uzdahom. i govore mi da sam ono što su tražili, smirujuće bogata Ljepotom Koju Se Ne Spominje, dusima koji su ridali dok sam sakupljlala Kovanice i životnjama koje bremenima dovode krv u trule, isprane, ostarjele žile.
...uvjeravaju me da sam živa. da posjedujem kutiju s Igrama Nesretnika, od koje bi i sama Pandora ostala posramljena. Ja kunem se da ne poznajem ključ koji ju otvara, da on nije još jedan od Izgubljenih Predmeta ispod mog osobnog boravišta nesretnika... da čeljusti koje se ritmično rastvaraju i sklapaju preko dana da bi Prvima pokazale tko su oni zapravo ne poznaju moj jezik...da me ne razumiju...trebali bi me osupnuto prokleti, a onda bezdušno poljubiti da bi mi se smilovali...da bi bili zaštićeni od Snova koje nosim...o kojima su mi pričali Sanjari...
...govore nam da pretjeruju jer plješćemo do zadnje kapi znoja na jagodicama žuljevitih prstiju dok netko od naših ostavaruje Viziju...da se previše radujemo Nesmotrenima...da ne znamo što nas čeka dok se svijet oko nas vrti kao osamljena kugla u Sramu, a mi ju ne znamo zaustaviti jer smo jadniji i od samih smrtnika, onih koji su odavna pristali zaboraviti San...
možda nisam dovoljno jaka da ga proživim.
da osjetima kako me miluje njegov dah na prsima...dah Osmijeha...uzdah netom oživjelih...sanjala sam da budem dostojna da ih upoznam, da ne zaboravim kako je biti podsjećan da će Bolje ipak doći...da me vuče za rukav potrgane haljine od lažnih osmijeha...da me moli da nikad ne zaboravim na Dar da govorim...da opisujem...prokletstvo koje uviđam...ruku koja me pridržava za rame...da ne utonem. u San. u Viziju koja je prebogata za ovo vrijeme.
...naređuju mi da sačekam. da se odmorim. da se potrudim uvidjeti ono što mi priliči. da ne potkopavam vlastiti San tuđim temeljima. da se usudim priznati što mi nagovješćuje Zrcalo.
ne smijem zaboraviti što sam vidjela. ne smije mi promaknuti tren u kojem opažam. bojim se da ću izgubiti osobu, dušu,želju koja me nehajnim stiskom prima za ovozemaljsku ruku i hrani pogledom Istovjetnih...zbog Nje ne zaboravljam šum u ušima, otkucaje u Središtu, misao o Cilju...
drhtaj ruke zbog opisivanja nadolazeće promjene. Rasta. Sklanjanja.
- 17:32 -
Komentari (41) - Isprintaj - #
