ponedjeljak, 28.04.2008.
kako se boginja raskola dokazala kćerima kaosa
učeći o tome kako su pisali drugi i pokušavajući dešifrirati njihove misli kroz školski program, zapostavila sam vlastito pisanje. za mene su knjige odmor, bijeg od stvarnosti, ma koliko ona bila lijepa, one su tihi mudraci bogati savjetima koji ti nikad neće prigovarati ako ih ne poslušaš.
ali i nama pokušavaju nametnuti kontrolu. čitamo ono što nam naređuju, tražimo smisao koji nam je unaprijed predodređen za pronalazak. Raskoljnjikov je ljude podijelio na "obične" i "neobične". počini zločin da shvati kamo pripada. ne volim takve knjige. ne volim cijeli taj realizam. osim toga, ubijati da bi se dokazao, realno je samo u bolesnom umu, a uz takve knjige ne želim odrastati. paradoskalno, ali govore mi da sam prestara za stripove, za bajke, za pullmanovu trilogiju ili tolkiena, o malom potteru da i ne govorim. što mi oni mogu reći o tome? o svijetu? dobro, pa što meni nije jasno? valjda je realizam ono što mi opisuje stvarnost. logično? ja kriomice čitam stripove pod poplunom. ne zato jer se bojim da ne otkriju da ne spavam. zato jer se bojim da ne otkriju ŠTO čitam. miki maus mi ništa ne može reći o svijetu, neil gaiman svojim besanim noćima još manje, postmodernisti su bijedni vjtetropiri, tako kažu. propali umjetnici kojima je bolno dosadno. nema niti jednog stripa u školskoj lektiri. bajke su odavno izbačene. odrasli smo, preveliki za takve stvari. ali, još uvijek nismo dovoljno odrasli da nas same puste u život. ja ne želim živjeti s knjigom pod rukom, razmišljajući kojem liku savršeno odgovora osoba koju sam netom upoznala. ja želim pogledati u oči ljudima, ne slovima.
zvoni mobitel. zove me da se nađemo. naravno da zbog njega ostavljam raskoljnikova na već i ovako prenatrpanom stolu. da li sam sonja ili dunja? a možda sam i ja raskoljnikov...ne...ne smijem se uspoređivati s likovima iz knjiga, zapovijedam si. neee....
provedemo još jedno prekrasno prijepodne. ležimo na svježoj travi, jedva dovoljno suhoj da nam rosa ljubavi ne rastopi kožu. gledam ga i pitam se zašto je baš on meni poseban. zašto je "neobičan"? neee...prestani s usporedbama, odmah...kažem si. upijam njegov miris žednim riznicama sjećanja, uživam u slobodi koja je davno prekoračila prag srama, u strahu se pitam do kad ću plutati morem slatkih riječi, do kad će me zapljuskivati valovi poljubaca...i tad uništim sve. jednom prokletom rečenicom. spoznam, ipak sam očiti raskol, boginja samo raskola, poznata po umu propasti željnom da nešto učini...da bude produktivan u vlastitoj destruktivnosti...on se pretvara da ga ta rečenica nije pogodila. ja se ne ispričavam, ona je bila neizbježna. da li zato da spoznam da li pripadam "neobičnim" ili "običnim" ljudima? ili zato jer je ona jednostavno bila produkt mojih uzavrelih misli od proljetnih mirisa nenadane žega, mirisa trulog humusa ledenih strahova nedavne zime? zbog kaosa u mojoj glavi raspadaju se njegove misli. apokalipsa uvjerenja. ja ga ne volim, vjeruje. uviđa da se nešto promijenilo, sa svojeg prozora srušenih snova promatra me kako odllazim. ne zna ni sam koliko me to boli. volim te, kažem mu. zbunjen, jedva mi uzvraća. ali, pomišlja da nešto nije u redu sa mojim osjećajima....ta rečenica je izazvala bezbroj sumnji u mene, u moje osjećaje, u sve što sam mu ikada govorila. pokušvala sam ga utješiti na odlasku, ali znam da je bio tužan, ljut. razočaran. ništa neće promijeniti moju naizgled bezazlenu rečenicu koja lažno otkriva mnogo toga. dobiva dojam da mi nije najvažniji, da je potratio vrijeme na mene. da je ispao budala čekajući me. da je sasvim "običan". ali, ipak mi uzvaraća. ne može izbrisati svoje vlastite osjećaje. dok prelazim preko ceste, vozači ne primjećuju moje suze na asfaltu. pokislu zebru. semafor prikazuje mutna svjetla. boja mi nije važna. ako me nešto pregazi, znam tko mi neće donjeti mandarine u bolnicu. on dolazi do svog ulaza. u bijesu vadi ključeve. suze kaplju paralelano s mojima, ali mi to ne znamo. sjeda na krevet. osmijeh je stanovnik zaboravljene zemlje iz koje sam ja odavno odselila, netom osvojivši sve gradove.
prolaze dva sata. meni kao dvije godine. shvaćam pogrešku. tuga me zakida. gubim koncentraciju. ne...moram se vratiti. ispraviti pogrešku. možda i počiniti time još veću, ali barem ću znati da sam pokušala. ako nešto stalno govorim, a to su te dvije presiromašne riječi za taj svečan osjećaj istovremene opsesije, žudnje i razdraganosti,želim to i dokazati. potvrditi koliko su ti moji osjećaji uistinu snažni. ne želim da se malena greška pretvori u izlazni tunel. pravo na bijeg, na izlazak iz odnosa strane koja je povrijeđena.
trčim. ponovno prelazim crveno na istom semaforu. sunce me nadgleda u mom naglom potezu koji je srce odavno prognoziralo,a luda volja zamolila hrabrost da ju ne izda. asfalt suza se osušio. nevidljivi crveni sag prostrt je samo za mene. kako hodam, tako se on namotava. za slučaj da se poželim vratiti, da se luda vojska hirovitih pravednika uplaši i preda bitku kćerima kaosa. a one da mi se smiju jer se borac nije dokazao .nije mogao držati oružje ljubavi. amorove strelice možda nisu ubojite. ili jesu?
zvonim ispred haustora. ne njemu. želim ga iznenaditi. u magli već ispravajućih suza od užasa, zvonim na neki d.o.o. susjeda je, zaboravila sam ključeve, lažem prvom rečenicom koja mi je bila na putu do jezika. žena me pušta unutra. zaobilazim ulaz u ured gospođe d.o.o. koja je otvorila put nesuđenoj boginji kaosa da se dokaže da ona to ipak nije. sigurno je nastavila pisati nesvjesna da je spasila jedan čitavi svijet. moj cijeli svemir. penjem se stubama do petog kata. zadihana zvonim. nema predaha za pozitivno hirovite. iskorištavam priliku razarajućeg slapa adrenalina. otvara neka starica. njegova baka...pitam gdje je on...iako odgovor znam...prolazim pored nje...ulazim u njegovu sobu. bilo je bezobrazno od mene osjećati se kao da nisam obvezana pokucati na vrata njegove sobe nakon što sam ga tako povrijedila...arogancija je ponekad prečac do moći...sjedi na stolcu.okreće glavu...ugleda me...ustaje...gleda i nevjeruje...vratila sam se. srce mi preskače ritam, gubim dah...znoj se slijeva niz moje licu i kožu koju je ohrabrilo sunce...slijevam mu bujicu riječi u lice...oprosti...nisam te mogla ostaviti tužnog. ne bih mogla zaspati...i kao da sam znala što ga je mučilo...volim te, ali to moram i dokazati, govorim mu...u tom trenu me zagrlio. snažno. jednostavno. trajalo je godinama. sigurna sam. u knjigama su napisali kako je einstein rekao da je vrijeme relativno. satovi fizike mi to nikad neće objasniti tako dobro kao današnji dan. gotovo sam postala "neobična". ubila ljubav i tako se dokazala, kako to nalaže raskoljnikov, ubojstvom. ali, ostala sam "obična". čovjek. ona koja je pogriješila. ali, nadići tromost u sebi koja nalaže da se greške stave "pod tepih" i da se ide dalje, a vrijeme će sve izlječiti...to je još više ljudski.
pokušati ispraviti i uspjeti je ponekad ljepše nego odmah napraviti kako treba. jer to je taj tren kad osjećam ljudskost u sebi. moć iskupljenja. opraštanja. razumijevanja. i hrabrosti.
a sad...mogla bih još nešto ispraviti...ispričati se baki što sam samo tako prošla pored nje...
- 21:31 -
utorak, 01.04.2008.
možda grešni spase nevine
savršeno čistim čulima za tad još nepoznat miris, osjetila sam njegov pogled na svojoj preplanuloj koži, ali promrzloj od straha. pritajeni žar tamnozelenih očiju koje su vidjele tako malo...
žalim njihov neiskusan pogled na svijet licemjernih princeza, dobroćudnih, ali neshvaćenih divova i kraljica tijela, ali ne i bića. tako se predano bojao da će rasplamsala ljubav u mojim očima starice na samrti umrijeti prije nego što mi uopće i ponudi svoju čistu dušu. niti sad još uvijek ne shvaćam kako nisam ostala zaslijepljena tim bićem čiji je osmijeh budio maternicu iskrenosti. i odanosti. te riječi nikad neće krasiti moje bludne, grešne dlanove, krvave od sjećanja, ali ne i pokajniče. smiraj koji mi nudi jednostavno nije za mene. to je kao kad vam poznata osoba domahuje sa suprotne strane ceste, a vi se okrećete posvuda oko sebe, vrtite zbunjeno u krug jer ne vjerujete da njezin dlan pozdravlja upravo vaše biće. žalosno je što sami sebe ponekad nezamislivo spretno ulijevamo u vrući kalup neprimjetnosti i to sve zbog vlastite nesigurnosti.
želim dati priliku tim očima koje vjeruju da sam baš ja ono jedino što trebaju i žele gledati. da samo znate kako se bojim da ne postanem još jedna monotona slika njihove svakodnevice. obvezujem se nepisanim ugovorom kod Jedinog Koji Mi Može Objasniti da ću toj duši biti prozor u besramni, naopaki svijet koji nije dostojan njezina pogleda. ali, nadasve zabavan samo zbog igračaka kojima nas neumorno daruju sramotno uporni anđeli.
zato i toliko nesnosno boli dok me ljubi, pretpostavljam. prislanja svoje usne na moje. suhe, umorne, krvave od traćenja vremena. mržnje prema satovima koji su već davno otkucali moje vrijeme.
zato mu i usne drhte dok ih polaže na moja ramena. njegovi nevini poljupci još su im samo veći teret.
ponekad zaplačem, kad me prizove svijest o tome da se za njega nikada neću uspjeti zahvaliti. kurve svojih žudnji se ne nagrađuje ovako. ovo nije obećana zemlja u spisima o kaznama za one poput mene. nama je život predragocjen da bismo povjerovali u mit o jednom izboru, o jednom krevetu gdje ćemo noćiti do vječnosti i o jednoj osobi koja je alter ego našeg pakla. nemira satkanog od tisuću polifonih glasova koji druge duše privlači jedino vještinom brzog izvlačenja Ogledala Nezasitnih iz džepa košuljice grijeha da shvate tko su. to je tren kad i samim demonima moja prošlost prestaje biti smiješna. u tim uspomenama podvojene ličnosti stopile su se u jednu. u vapaj robinje koja je tako bezdušno i puna slobode vonjala na propale pokušaje vlastitog dokazivanja. bila je tako prepuna žuljeva od priča o nekoj boljoj budućnosti.
od mita, postala sam želja. od želje, postala sam legenda o nečijoj sudbini. postala sam neplodno tlo obećane zemlje. ali petar pan ne prestaje saditi svoje snove na mojoj goloj koži, posramljenoj vlastitim hirovima.
žudim za slobodom. otklanjanjem prokletstva Glasnika Uzvišenih. svake večeri molim da moje riječi dobiju smisao, pjesma usvoji odgovarajuću melodiju. da ton tragova prošlog života poprimi neku bolju frekvenciju.
žudim za spoznajom da sam uistinu dostojna ovih darova.
da neću pogriješiti ako dopustim petru panu da napokon zagrli svoju wendy.
taktovi ovog nenadanog blagostanja izazivaju sažaljenje neprijatelja. nestvarnost zbilje zahtijeva da svakodnevno ponavljam iste riječi kako bih se uvjerila da dišem. da još uvijek nisam duh iz svjetiljke.
iako on uvijek kaže da mu osvjetljavam puteve kad ga vlastita sjena iznevjeri, opijena kapljicama iznemoglosti.
- 22:23 -
