savršeno čistim čulima za tad još nepoznat miris, osjetila sam njegov pogled na svojoj preplanuloj koži, ali promrzloj od straha. pritajeni žar tamnozelenih očiju koje su vidjele tako malo...
žalim njihov neiskusan pogled na svijet licemjernih princeza, dobroćudnih, ali neshvaćenih divova i kraljica tijela, ali ne i bića. tako se predano bojao da će rasplamsala ljubav u mojim očima starice na samrti umrijeti prije nego što mi uopće i ponudi svoju čistu dušu. niti sad još uvijek ne shvaćam kako nisam ostala zaslijepljena tim bićem čiji je osmijeh budio maternicu iskrenosti. i odanosti. te riječi nikad neće krasiti moje bludne, grešne dlanove, krvave od sjećanja, ali ne i pokajniče. smiraj koji mi nudi jednostavno nije za mene. to je kao kad vam poznata osoba domahuje sa suprotne strane ceste, a vi se okrećete posvuda oko sebe, vrtite zbunjeno u krug jer ne vjerujete da njezin dlan pozdravlja upravo vaše biće. žalosno je što sami sebe ponekad nezamislivo spretno ulijevamo u vrući kalup neprimjetnosti i to sve zbog vlastite nesigurnosti.
želim dati priliku tim očima koje vjeruju da sam baš ja ono jedino što trebaju i žele gledati. da samo znate kako se bojim da ne postanem još jedna monotona slika njihove svakodnevice. obvezujem se nepisanim ugovorom kod Jedinog Koji Mi Može Objasniti da ću toj duši biti prozor u besramni, naopaki svijet koji nije dostojan njezina pogleda. ali, nadasve zabavan samo zbog igračaka kojima nas neumorno daruju sramotno uporni anđeli.
zato i toliko nesnosno boli dok me ljubi, pretpostavljam. prislanja svoje usne na moje. suhe, umorne, krvave od traćenja vremena. mržnje prema satovima koji su već davno otkucali moje vrijeme.
zato mu i usne drhte dok ih polaže na moja ramena. njegovi nevini poljupci još su im samo veći teret.
ponekad zaplačem, kad me prizove svijest o tome da se za njega nikada neću uspjeti zahvaliti. kurve svojih žudnji se ne nagrađuje ovako. ovo nije obećana zemlja u spisima o kaznama za one poput mene. nama je život predragocjen da bismo povjerovali u mit o jednom izboru, o jednom krevetu gdje ćemo noćiti do vječnosti i o jednoj osobi koja je alter ego našeg pakla. nemira satkanog od tisuću polifonih glasova koji druge duše privlači jedino vještinom brzog izvlačenja Ogledala Nezasitnih iz džepa košuljice grijeha da shvate tko su. to je tren kad i samim demonima moja prošlost prestaje biti smiješna. u tim uspomenama podvojene ličnosti stopile su se u jednu. u vapaj robinje koja je tako bezdušno i puna slobode vonjala na propale pokušaje vlastitog dokazivanja. bila je tako prepuna žuljeva od priča o nekoj boljoj budućnosti.
od mita, postala sam želja. od želje, postala sam legenda o nečijoj sudbini. postala sam neplodno tlo obećane zemlje. ali petar pan ne prestaje saditi svoje snove na mojoj goloj koži, posramljenoj vlastitim hirovima.
žudim za slobodom. otklanjanjem prokletstva Glasnika Uzvišenih. svake večeri molim da moje riječi dobiju smisao, pjesma usvoji odgovarajuću melodiju. da ton tragova prošlog života poprimi neku bolju frekvenciju.
žudim za spoznajom da sam uistinu dostojna ovih darova.
da neću pogriješiti ako dopustim petru panu da napokon zagrli svoju wendy.
taktovi ovog nenadanog blagostanja izazivaju sažaljenje neprijatelja. nestvarnost zbilje zahtijeva da svakodnevno ponavljam iste riječi kako bih se uvjerila da dišem. da još uvijek nisam duh iz svjetiljke.
iako on uvijek kaže da mu osvjetljavam puteve kad ga vlastita sjena iznevjeri, opijena kapljicama iznemoglosti.
Post je objavljen 01.04.2008. u 22:23 sati.