učeći o tome kako su pisali drugi i pokušavajući dešifrirati njihove misli kroz školski program, zapostavila sam vlastito pisanje. za mene su knjige odmor, bijeg od stvarnosti, ma koliko ona bila lijepa, one su tihi mudraci bogati savjetima koji ti nikad neće prigovarati ako ih ne poslušaš.
ali i nama pokušavaju nametnuti kontrolu. čitamo ono što nam naređuju, tražimo smisao koji nam je unaprijed predodređen za pronalazak. Raskoljnjikov je ljude podijelio na "obične" i "neobične". počini zločin da shvati kamo pripada. ne volim takve knjige. ne volim cijeli taj realizam. osim toga, ubijati da bi se dokazao, realno je samo u bolesnom umu, a uz takve knjige ne želim odrastati. paradoskalno, ali govore mi da sam prestara za stripove, za bajke, za pullmanovu trilogiju ili tolkiena, o malom potteru da i ne govorim. što mi oni mogu reći o tome? o svijetu? dobro, pa što meni nije jasno? valjda je realizam ono što mi opisuje stvarnost. logično? ja kriomice čitam stripove pod poplunom. ne zato jer se bojim da ne otkriju da ne spavam. zato jer se bojim da ne otkriju ŠTO čitam. miki maus mi ništa ne može reći o svijetu, neil gaiman svojim besanim noćima još manje, postmodernisti su bijedni vjtetropiri, tako kažu. propali umjetnici kojima je bolno dosadno. nema niti jednog stripa u školskoj lektiri. bajke su odavno izbačene. odrasli smo, preveliki za takve stvari. ali, još uvijek nismo dovoljno odrasli da nas same puste u život. ja ne želim živjeti s knjigom pod rukom, razmišljajući kojem liku savršeno odgovora osoba koju sam netom upoznala. ja želim pogledati u oči ljudima, ne slovima.
zvoni mobitel. zove me da se nađemo. naravno da zbog njega ostavljam raskoljnikova na već i ovako prenatrpanom stolu. da li sam sonja ili dunja? a možda sam i ja raskoljnikov...ne...ne smijem se uspoređivati s likovima iz knjiga, zapovijedam si. neee....
provedemo još jedno prekrasno prijepodne. ležimo na svježoj travi, jedva dovoljno suhoj da nam rosa ljubavi ne rastopi kožu. gledam ga i pitam se zašto je baš on meni poseban. zašto je "neobičan"? neee...prestani s usporedbama, odmah...kažem si. upijam njegov miris žednim riznicama sjećanja, uživam u slobodi koja je davno prekoračila prag srama, u strahu se pitam do kad ću plutati morem slatkih riječi, do kad će me zapljuskivati valovi poljubaca...i tad uništim sve. jednom prokletom rečenicom. spoznam, ipak sam očiti raskol, boginja samo raskola, poznata po umu propasti željnom da nešto učini...da bude produktivan u vlastitoj destruktivnosti...on se pretvara da ga ta rečenica nije pogodila. ja se ne ispričavam, ona je bila neizbježna. da li zato da spoznam da li pripadam "neobičnim" ili "običnim" ljudima? ili zato jer je ona jednostavno bila produkt mojih uzavrelih misli od proljetnih mirisa nenadane žega, mirisa trulog humusa ledenih strahova nedavne zime? zbog kaosa u mojoj glavi raspadaju se njegove misli. apokalipsa uvjerenja. ja ga ne volim, vjeruje. uviđa da se nešto promijenilo, sa svojeg prozora srušenih snova promatra me kako odllazim. ne zna ni sam koliko me to boli. volim te, kažem mu. zbunjen, jedva mi uzvraća. ali, pomišlja da nešto nije u redu sa mojim osjećajima....ta rečenica je izazvala bezbroj sumnji u mene, u moje osjećaje, u sve što sam mu ikada govorila. pokušvala sam ga utješiti na odlasku, ali znam da je bio tužan, ljut. razočaran. ništa neće promijeniti moju naizgled bezazlenu rečenicu koja lažno otkriva mnogo toga. dobiva dojam da mi nije najvažniji, da je potratio vrijeme na mene. da je ispao budala čekajući me. da je sasvim "običan". ali, ipak mi uzvaraća. ne može izbrisati svoje vlastite osjećaje. dok prelazim preko ceste, vozači ne primjećuju moje suze na asfaltu. pokislu zebru. semafor prikazuje mutna svjetla. boja mi nije važna. ako me nešto pregazi, znam tko mi neće donjeti mandarine u bolnicu. on dolazi do svog ulaza. u bijesu vadi ključeve. suze kaplju paralelano s mojima, ali mi to ne znamo. sjeda na krevet. osmijeh je stanovnik zaboravljene zemlje iz koje sam ja odavno odselila, netom osvojivši sve gradove.
prolaze dva sata. meni kao dvije godine. shvaćam pogrešku. tuga me zakida. gubim koncentraciju. ne...moram se vratiti. ispraviti pogrešku. možda i počiniti time još veću, ali barem ću znati da sam pokušala. ako nešto stalno govorim, a to su te dvije presiromašne riječi za taj svečan osjećaj istovremene opsesije, žudnje i razdraganosti,želim to i dokazati. potvrditi koliko su ti moji osjećaji uistinu snažni. ne želim da se malena greška pretvori u izlazni tunel. pravo na bijeg, na izlazak iz odnosa strane koja je povrijeđena.
trčim. ponovno prelazim crveno na istom semaforu. sunce me nadgleda u mom naglom potezu koji je srce odavno prognoziralo,a luda volja zamolila hrabrost da ju ne izda. asfalt suza se osušio. nevidljivi crveni sag prostrt je samo za mene. kako hodam, tako se on namotava. za slučaj da se poželim vratiti, da se luda vojska hirovitih pravednika uplaši i preda bitku kćerima kaosa. a one da mi se smiju jer se borac nije dokazao .nije mogao držati oružje ljubavi. amorove strelice možda nisu ubojite. ili jesu?
zvonim ispred haustora. ne njemu. želim ga iznenaditi. u magli već ispravajućih suza od užasa, zvonim na neki d.o.o. susjeda je, zaboravila sam ključeve, lažem prvom rečenicom koja mi je bila na putu do jezika. žena me pušta unutra. zaobilazim ulaz u ured gospođe d.o.o. koja je otvorila put nesuđenoj boginji kaosa da se dokaže da ona to ipak nije. sigurno je nastavila pisati nesvjesna da je spasila jedan čitavi svijet. moj cijeli svemir. penjem se stubama do petog kata. zadihana zvonim. nema predaha za pozitivno hirovite. iskorištavam priliku razarajućeg slapa adrenalina. otvara neka starica. njegova baka...pitam gdje je on...iako odgovor znam...prolazim pored nje...ulazim u njegovu sobu. bilo je bezobrazno od mene osjećati se kao da nisam obvezana pokucati na vrata njegove sobe nakon što sam ga tako povrijedila...arogancija je ponekad prečac do moći...sjedi na stolcu.okreće glavu...ugleda me...ustaje...gleda i nevjeruje...vratila sam se. srce mi preskače ritam, gubim dah...znoj se slijeva niz moje licu i kožu koju je ohrabrilo sunce...slijevam mu bujicu riječi u lice...oprosti...nisam te mogla ostaviti tužnog. ne bih mogla zaspati...i kao da sam znala što ga je mučilo...volim te, ali to moram i dokazati, govorim mu...u tom trenu me zagrlio. snažno. jednostavno. trajalo je godinama. sigurna sam. u knjigama su napisali kako je einstein rekao da je vrijeme relativno. satovi fizike mi to nikad neće objasniti tako dobro kao današnji dan. gotovo sam postala "neobična". ubila ljubav i tako se dokazala, kako to nalaže raskoljnikov, ubojstvom. ali, ostala sam "obična". čovjek. ona koja je pogriješila. ali, nadići tromost u sebi koja nalaže da se greške stave "pod tepih" i da se ide dalje, a vrijeme će sve izlječiti...to je još više ljudski.
pokušati ispraviti i uspjeti je ponekad ljepše nego odmah napraviti kako treba. jer to je taj tren kad osjećam ljudskost u sebi. moć iskupljenja. opraštanja. razumijevanja. i hrabrosti.
a sad...mogla bih još nešto ispraviti...ispričati se baki što sam samo tako prošla pored nje...
Post je objavljen 28.04.2008. u 21:31 sati.